Kliker.info

Piše : Vlastimir Mijović (Oslobođenje)

Jedan čip u našim glavama nikako da promijeni memoriju, čip u kojem je sadržana bezmalo iskonska svijest da se protiv vlasti ne vrijedi joguniti ni buniti. Davno bješe turski vakat, ali ta višestoljetna satrapija u genetskom materijalu ovdašnjeg čovjeka nesumnjivo je ostavila elemente podaničkog duha, strah od vlasti i odmazde koju su rogati uvijek preduzimali prema nemoćnom i razjedinjenom puku.Socijalizam je, s modernizovanom totalitarističkom tehnologijom, dovršio posao, zapravo uč­vrstio ovdašnje ljude u uvjerenju da je čovjek sitan, mali, nikakav; da je velika samo vlast i država. A sitnjež se s rogatim ne bode.Ono što se na Zapadu naziva građanskim neposluhom, i što već decenijama ima napredujući trend i svoje mjesto u sistemu, kod nas se poistovjećuje s incidentom, s padanjem mraka na oči, pred kojim je sve tamnije i tamnije, ali se roletne nikad ne spuštaju do kraja. I neće se ni spustiti: puste su tlapnje da sve jednom, i odjednom, može postati drugačije.Svaku vlast treba pritiskati, disciplinovati, kontrolisati i korigovati dnevno, neprekidno, ustrajno i sistematično. I preko prevarenih deviznih štediša, i preko iznevjerenih ratnih veterana, i preko radnika privatizovanih skupa s njihovom fabričicom, i preko potrošača koje se htjelo malo podmazati jeftinim uljem, a ispalo je da gore biti ne može.Sve pomenute grupe i kategorije počesto su na ulici, pred nekom vladinom zgradom, šalju medijima svoja vatrena saopštenja i izjave. Ali svi odreda, i svaki put, skončavaju u jalovini, razočarani i umorni, beznadni i rezignirani. Pred gromadom vlasti, oni ostaju sića na čija upozorenja i prijetnje se niko i ne osvrće, ma koliko bili u pravu i ma koliko njihov lelek bolno zvučao.Tajna neuspjeha domaćeg gra­đan­skog neposluha nipošto nije jednoznačna, ali upada u oči to da svako respektuje samo svoju nevolju, češka se samo kad njega zasvrbi. Teško ćete, naime, vidjeti prevarene štediše kako protestuju s demobilisanim borcima, rudare s metalcima, izbjeglice s poljoprivrednicima. Nema među­sobne solidarnosti ni razumijevanja, da ne kažem udruživanja u kontroli i disciplinovanju vlasti. A upravo o tome se radi, o potrebi da se vlast utjera u suru, da se ta neefikasna, bezobzirna vrhuška prinudi da nešto radi i u interesu onih koji su na donjim spratovima piramide.Jer, ono što je zajedničko svima koji imaju potrebu da se oglase nekom od metoda građanskog neposluha, to je ta otuđena, neučinkovita, samodovoljna i bezobzirna vlast, koja uzima kako joj se i koliko prohtije, a daje samo kad mora i najmanje što može.No, naš čovjek ne zna nevolju podijeliti s drugim, ne umije pojedinačno neveliku snagu udružiti u respektabilni zbir. Ne znamo mi, kad više ne može pod kožu, ni opravdanu ljutnju u bijesu iskaliti. Na tom demokratskom Zapadu, uostalom, nema ozbiljnijeg protesta bez razbijenog nosa ili bar prozora, bez uhićenih pa i povrijeđenih. Ne da se vlast, ali ne daju se ni građani.Samo kod nas narod trpi do besmisla, toliko da ni ovodnevna papazjanija s “državnim“ uljem, u kojoj je vlast na nezapamćeno skandalozan način ponizila građane Federacije, nije potakla gotovo nikakve (izuzev medija) proteste javnosti. Ne da tu sramnu bocu, makar i plastičnu, niko nikome nije od glavu razbio, nego je nije ni ostavio pred pragom onih koji su svojim građanima priredili ovo neviđeno poniženje.I što je najgore, isti ti prevareni ljudi sutra će, a kako bi drugačije, glasati za one koji ih neprestano varaju i magarče. Kako to nazvati: čistim mazohizmom, samoubistvom iz zasjede, neizlječivom apatijom, bezgraničnim građanskim saburom…Šta je da je – funkcioniše bez greške.