Kliker.info

Ta su partijska djeca i inače zaslužila da budu u prvim redovima kontramitinga: koliko se god predsjednik bori za sebe samog, bori se i za njih. Znaju to najbolje sin i kćerka Nikole Špirića i red je da dođu, ako već kćerka mora čuvati stan u Beču, može sin braniti porodične boje i svoj posao u Beogradu.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Zanimljivo je – Dodiku uopće ne smeta što mlađi Špirić predstavlja BiH u Srbiji i to vrlo reprezentativno, sa sve autom koji košta duplo više para nego što su onomad za oca Nikolu izdvojili poreski obveznici ove zemlje

Ne, neće ovo biti tekst o predizbornim skupovima iako smo naučili da se naši lideri ne libe ni zapjevati u trenucima vlastitog nadahnuća i potrebe da svekolikom puku objasne kako je važno, najvažnije na svijetu, takorekuć na planeti, da baš oni ostanu na tronovima vlasti. Za dobrobit čovječanstva. Jer u protivnom… Ma, može li iko i zamisliti na šta bi ova zemlja ličila bez vođa i vođinih skutonoša? Evo, uzmimo za primjer Milorada Dodika, on ionako najviše voli mikrofon, a ako ćemo pravo – prvi je i najavio da će svoju, tj. poziciju SNSD-a i krvlju braniti. A ne samo mikrofonom.

Dok je pjevao, pravdao se onom ko pjeva, zlo ne misli, no kako vrijeme prolazi – sve je jasnije da nije baš ni dobro mislio. Ili barem nije mislio svima dobro kao sebi, a računi su počeli da pristižu: bankarski sektor Republike Srpske, ta rak-rana RS-a koja je u crno zavila brojne općine, to klupko raznoraznih partijsko-jaranskih relacija teško desetine pa i stotine miliona maraka, počelo se raspetljavati i to baš tamo gdje najviše boli – u pravosuđu.

Samo je Bobar banka teška štete od 300 miliona, kaže glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Goran Salihović. I kako sad organizirati paralelno pjevanje – jedno na bini, drugo u tužiteljstvu? Sve i da razvuče harmoniku, opet valja ozbiljno objasniti kako su se to – pred nosom ozbiljnih institucija vlasti kakve su nesumnjivo Dodikove prve dame, a i on sam – milioni topili poput lanjskog snijega i još završavali u propalim projektima koje je sam predsjednik obećavao kao spas s neba.

A i opozicija ne miruje: hoće tamo gdje je Dodik osvojio sve što ima. Na ulicu. Kud će, šta će, Dodik je odmah zaprijetio – ako Savez za promjene organizira miting i javno progovori o jadu i bijedi u koju je on doveo Republiku Srpsku, on će odmah organizirati kontramiting. U isto vrijeme, na istom mjestu. Slobodan Vasković Dodikovu prijetnju (opravdano) zove prstom na obaraču, tim prije što iz predsjedničke palate stižu prijetnje protjerivanjem opozicionih prvaka!

Dodik k’o Dodik, on već odavno ne bira riječi: nije mu bilo dosta što je Mirku Šaroviću zamjerio nedovoljno srpstvo, u zadnje ga vrijeme zove muslimanom, jer je to valjda najveća uvreda koju je u stanju osmisliti. Čime se to Šarović, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa, toliko zamjerio Dodiku? Predsjednička je računica prilično jasna: ako pusti Šarovića da i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, pa čak i Ostalim, omogući izvoz mlijeka, mesa, putera, mogli bi šta i zaraditi i potom priupitati Željku Cvijanović čime se Vlada RS-a tačno bavi. Dodik zna odgovor i tu je problem.

S Draganom Mektićem, ministrom sigurnosti, Dodik ima još i veći problem: taj je drznik počeo pitati kada će predsjedničke miljenice početi vraćati kredite koje su na lijepe oči i partijsku SNSD podobnost dobijale uz podršku samog Dodika. Kakav je, mogao bi sutra postaviti pitanje i šta je s parama od kredita IRB-a uradio Dodikov sin? Ta su partijska djeca i inače zaslužila da budu u prvim redovima kontramitinga: koliko se god predsjednik bori za sebe samog, bori se i za njih. Znaju to najbolje sin i kćerka Nikole Špirića i red je da dođu, ako već kćerka mora čuvati stan u Beču, može sin braniti porodične boje i svoj posao u Beogradu. Zanimljivo je – Dodiku uopće ne smeta što mlađi Špirić predstavlja BiH u Srbiji i to vrlo reprezentativno, sa sve autom koji košta duplo više para nego što su onomad za oca Nikolu izdvojili poreski obveznici ove zemlje.

Kao što ni njemu, ni Željki Cvijanović ne smetaju Elektroprenos kao institucija BiH, gdje predano radi premijerkin sin. Zar nije, uostalom, logično da pred sve one koji se u maju skupe u Banjoj Luci da protestuju što se sve više naroda okreće tim tužnim kukama dobrote, izađe i ministar Tegeltija, sa cijelom porodicom zbrinutom u entitetskim institucijama? Među prvoborcima kontramitinga valjalo bi očekivati i ostali podmladak, jer ta djeca imaju šta braniti: milione koje su im roditelji zaradili (sa)učestvujući u Dodikovoj vlasti. Ne može ni predsjednik sam da pjeva, red je da dobije orkestriranu podršku onih čije je džepove punio kreditima koji se danas smatraju propalim i novcem poreskih obveznika kojima iz mjeseca u mjesec kasne crkavice poznate kao penzije i plaće.

Davno je Mladen Bosić, lider SDS-a, javno ustvrdio: nismo svi isti. Neka svako položi račun pa da vidimo koliko je ko i kako težak. Mladen Ivanić i Dragan Čavić su prihvatili ponudu i upravo je Savez za promjene – na tim osnovama – napravio jedinu moguću podjelu u politici Bosne i Hercegovine, na one koji rade za narod i one koji rade za sebe. Logika je jednostavna: ko nije krao, nema čega da se boji. Upravo se zato Dodikov strah od polaganja računa doima opasnim – i vrapci na granama po RS-u znaju da je predsjednik podredio entitet vlastitim potrebama i napravio od njega uslužni servis svoga SNSD-a. Utoliko je spremniji braniti sebe i opstanak na vlasti do posljednje kapi krvi naroda koji je ojadio.

Niti je prvi niti jedini koji se u svom apsolutizmu tako ponaša. I zato i jeste red da prije nego uzme mikrofon i zapjeva za Beograd za Beograd iskoristi i onaj dio iz Šijanovog filma i gromoglasno pozove decu da ga brane. U jednom je makar u pravu – izborne godine u ovoj zemlji sve češće i sve više liče na autobus kojim Miško Dodik upravlja s povezom na očima. No, ne treba biti presurov i samo Dodika izdvajati: on jeste najilustrativniji, ali nažalost nije i jedini primjer liderstva po leđima naroda u BiH.
Zbijanje nacionalnih redova, jačanje vlastitih desnica i sijanje mržnje protiv svega drugog i drugačijeg isprobani je recept domaćih zaljubljenika u vlast. Gdje god nemaš rješenje, nacionalistu posadi. To bi se moglo nazvati krilaticom izborne pobjede, nakon čega slijede domaće sapunice ko je veći zaštitnik naroda, vjere i nacionalnog praga. Pljuni i zapjevaj. Hoće li i kada biti drugačije, zapravo najviše zavisi od tog istog naroda i trenutka kada će naglas priupitati ko to tamo pjeva. I za čije pare.

P.S.
Bošnjačkom desnicom, onim bošnjačkim latićima koji me iz svojih poznatih uporišta u posljednje vrijeme bombardiraju optužbama za pročetničku (uređivačku) politiku, ovaj se put svjesno ne bavim. Ne zato što se o njihovim milionima i kamionima nema šta napisati i ne zato što je i zadnjeg ateistu u ovoj zemlji stid koliko oni svoje mržnje pokušavaju zapakovati u odbranu islama, već naprosto zato što ne uspijevaju skriti koliko zavide Miloradu Dodiku i njegovim metodama (i učincima) vlasti. Ne mogu im ispuniti želju da budu rame uz rame s njim, u istom tekstu.