Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Naslov ove kolumne nije moj, posudila sam ga od Dubravka Brigića, iako sa sigurnošću ne mogu da tvrdim ni da je njegov. Znam pouzdano da je dio jednog njegovog davno nastalog teksta. Citirat ću ga po sjećanju: "Bio je peti april, bio je peti travanj ‘92. kad sam, kao dežurni novinar, izravno izvještavao sa prvog dana smrti: od Dobrinje do Skupštine BiH kolona ljudi koja bi da raspiruje mir. Kao da hoće pet posto veće plaće. Pratimo ih reportažnim kolima. Javljaju mi da sve ide u program. A, u stvari, sve ide u… "

Samo za koji dan, ako se ko sjeti naravno, Sarajevo će obilježiti ravno 21 godinu od prvog susreta s ratom. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine taj tužni jubilej je već mogao biti obilježen, no nekako se prećutno pristalo na podatak da su ratne fanfare svoj smrtonosni pohod najavile u nedjelju, petog aprila, u popodnevnim satima, kada je napadnuta MUP-ova škola na Vracama. Od tadapa do Daytona i Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina proćiće svih devet krugova pakla, da bi, nakon svega, neumoljiva statistika konstatirala kako je stotinu hiljada Bosanaca i Hercegovaca poginulo, a milion raseljeno.

Sve drugo ostat će pitanje ličnog doživljaja. I pamćenja. Preživjeli vojnici Armije BiH okupit će se na svoju godišnjicu, 15. aprila, i uz prigodno svečarenje prisjetiti se kako su i prije no što su organizirani i osnovani svojim tijelima priječili put tenkovima: na svojoj strani, strani branilaca, ni prije ni poslije tog datuma nisu imali oružje i municiju, samo zapanjujuću hrabrost i zadivljujuću spremnost da se bore. I imali su policajce. U toku opsade Sarajeva koja je trajala 1.335 dana statističari su izbrojali više od milion i po projektila iznad 67 mm; na grad su stizali iz 1.600 artiljerijskih cijevi – oko 100 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara bilo je raspoređeno dužobruča dugog 62 kilometra. Ubilježili su i 44.742 razrušena doma, a svakom od 12.000 vojnika koji su nadgledali opsadu na dušu upisali makar jednog ubijenog Sarajliju. Gotovo 15.000 najmlađih stanovnika grada je ranjeno, a 1.620 djece ubijeno.

U gradu pod opsadom preživjeli su imali na raspolaganju ravno 159 grama hrane dnevno. Vodu smo točili pod kišom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovačima su 1.284 nova mezara. Za odbranu Sarajeva život je dalo 6.104 Bošnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.Dubravko Brigić se u onom istom tekstu pitao: Zašto iz moje TV ekipe od četvero ljudi četvero hoće vani? Činilo mu se, iz priča onih koji su otišli, da što su ljudi dalje od Bosne, više je vole. Njemu ljubav prema Bosni niko nikada nije sporio. Iako je otišao i umro, ako se ne varam, u godinama poratnim, negdje u Kanadi. I dalje se pitajući gdje stanuju Bosanci.

Danas, 21 godinu nakon što su Bosanci i Hercegovci posljednji put masovno ustali da raspiruju mir, čini se da ostvarenje ratnih ciljeva nikada nije bilo izvjesnije. Kao, uostalom, ni onaj Dubravkov osjećaj s početka priče da u stvari sve ide u… Pogrešnom pravcu, recimo to tako. Ni tužne aprilske godišnjice, ni šaljivi prvoaprilski praznik, ni uskršnja nedjelja, ništa zapravo nije uspjelo ni za jedan dan obustaviti međustranačke obračune i ratove oko najnovijeg briselskog paketa. Koji bi, da apsurd bude kompletan, trebao konačno razriješiti taj ponižavajuće diskriminatorski položaj ostalih. Jevreja, Roma, Rusina, Eskima, Posavaca, Hercegovaca, Bosanaca… U današnjoj terminologiji zapravo svih onih koji nisu izričiti Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Pačak ni to nije dovoljno precizno, ali zadržat ćemo se mrven na ostalim i rješenju koje je šestorka, uz pomoć kreativnog razmišljanja međunarodne zajednice, za njih osmislila. Ono glasi: ako se izbace odrednice srpski, hrvatski i bošnjački, to znači da svaki građanin može da se kandidira u Predsjedništvo. Eureka!

Već vidim kako se na sljedećim izborima u Republici Srpskoj vodi bespoštedna bitka između građanina Milorada Dodika i građanina Enesa Suljkanovića, ljutih protivnika u kandidaturi za člana Predsjedništva BiH. U RS-u je sve manje-više jasno: ko dobije više glasova, dobije i kabinet u Sarajevu, i niko nema prava da se ljuti. Ali šta ćemo sa Federacijom? Vjerujem na riječ i šestorki i evropskim kreativcima da se ne uvode asimetrična rješenja, ali nikako da prepoznam gdje je tu simetrija ako mi bolji poznavaoci izborne matematike na papiru dokazuju da ni konstitutivni Željko Komšić i Jovan Divjak nemaju pored elektora ni zrnce šanse da dobace do Predsjedništva države, a kamoli nekonstitutivni i pritom ostali Jakob Finci.

Pomenuta federalna trojka su nesumnjivi Bosanci. Komšić i Divjak su Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu branili u odori Armije BiH. I sva trojica žive u Sarajevu. Ako danas, 18 godina nakon Daytona, treba da se sele za elektorima da bi realizirali svoje šanse da osim prava da budu birani dobiju uz političku ambiciju i elektorsku šansu da budu izabrani, rat je okončao daleko većim porazom negoli je to iko od nas spreman priznati. Možda i zato niko nije siguran ni može li se uopće Divjak kandidirati?! Nije zgoreg, makar zbog mrtvih, ranjenih i raseljenih, da kreativna razmišljanja dođu do papira, pa da se onda o njima i o (ne)mogućim misijama njihove realizacije za početak makar šestorka pogleda oči u oči. S konstitutivnim, ostalim i međunarodnim.