Kliker.info

Teška srca napuštam Los Angeles, Hollywood i Californiju. Pred mojim jaranom Izom i našom zelenom lađom volvo pružaju se dugi drumovi kroz Nevadu do senzacionalnog grada Las Vegasa.Dok prebirem po zabilješkama, pored našeg druma primjećujem dvojicu luftiguza kako se na prašnjavoj goleti pored autoputa vozaju na nekom triciklu sa jarbolom. Tjera ih vjetar. Na to dangubljenje došli su vlastitim automobilima. Nekada su naši u Kladnju govorili: Besposlen Salko fišeke svija.

Riječ-dvije o Nevadi

Nevada ima oko 2 miliona i 250 hiljada stanovnika. Najveći grad je Las Vegas sa oko 535.000 stanovnika, ali on nije glavni grad Nevade. Glavni grad je Carson Sity sa oko 56.000 stanovnika. Izo i ja idemo u Las Vegas, grad kocke, raskoši, sjaja, bluda, nemorala, dakle, svega onoga što nije moralno, što se, dakle, ne mora, ali je lijepo i uzbudljivo.

Dugo smo ulazili u Las Vegas. Mora da smo promašili skretanje, ali Izo to ne bi priznao sve i da je od prve ovarisao. Na nekom parkingu u Las Vegasu čeka nas moj prijatelj Slobodan Vidović, pjevač, nekadašnji član Sarajevske opere i član Okteta Mostovi. Sjećam se, uoči samoga rata, u mojoj emisiji “Meraklije” pjevao je efektnu sremsku ili vojvođansku pjesmu “Oj, Jelo, Jelo, Jeleno, ne gazi sijeno košeno…”. Evo fotografije za historiju sa snimanja te emisije: Slijeva nadesno – mlađahni Halid Bešlić, Vehid, Danica Obrenić, Zaim Imamović, Behka i Ljuca, ćevabdžija Bili Hamzić iz Banjaluke (P.S. Svi su Gunići iz toga grada i nikada ne kažu Banje Luke, nego upravo tako sastavljeno) i Slobodan Vidović.

Poslije 22 godine Slobodan Vidović i ja susrećemo se u Las Vegasu, gradu svega i svačega: kocke, razvrata, sjaja, bluda – divote jedne. Grlimo se dugo, radujemo obostrano. Bolji vodič kroz Las Vegas od njega meni ne treba. Vozimo se. Slobodan priča, a ja, napokon, šutim. Kaže mi da mu nije poznato da li u ovom gradu izobilja, osim njegove porodice, živi još bilo ko iz BiH.

Meni kao čovjeku koji barem donekle ima uvid u kretanja na našoj muzičko-zabavnoj sceni odavno je poznato da pjevač, glumac ili bilo koji umjetnik, ako “prođe” u Sarajevu, dakle, ako ga prihvati sarajevska publika – taj je prošao i na Balkanu. U Americi, pak, ako neki bokser želi graditi svjetsku karijeru, a nije boksovao u Las Vegasu, kao da i nije bokser. Isto važi i za pjevače i pjevačice: ako nisu pjevali u Las Vegasu, kao i da ne pjevaju. Pitam Vidovića, budući da je u Sarajevu živio od muzike i pjevanja, da li je pjevao i u Las Vegasu, a on mi uz izvjesni uzdah kaže:

– Nije me moglo zapasti.

Vrijeme nije moj saveznik, pa zato, dok još ima dana, molim našeg Slobodana da me barem malo u svome automobilu provoza kroz Las Vegas, jer nam to našim kamionom s prikolicom dugačkom oko 20 metara nije moguće. Vozi me i govori: “Ovdje vam je to i to, a ono tamo vam je to i to”. Ne vezujem ništa šta je to i to, ali svojim očima gledam replike Eiffelovog tornja, Keopsove piramide i nekih svjetskih čuda. Jedno od čuda je i slavni iluzionista David Copperfield koji ima potpisan ugovor za nastupe u Las Vegasu u naredne tri godine. Usred Las Vegasa nalazi se njegov bilbord, ogroman, velik kao najveća Copperfieldova iluzija. Onda idemo u neku vrstu cvjetnog tržnog centra. Taj centar sigurno ima svoje ime, ali ja ga nisam zapamtio. Nisam siguran ni da li sam zapamtio pravi iznos dolara koji se svakoga mjeseca izdavaja za nove cvjetne aranžmane u tome velikome prostoru. Radi se o milionima dolara, a raznovrsno cvijeće se doprema iz Californije i od štokuda. Toliko raznovrsnog cvijeća na jednom mjestu niti sam do sada vidio niti ću vidjeti u budućnosti kojoj se nadam. Fantastično i – mirisno.

Muzika i voda

Onda idemo na najveći lasvegaski spektakl, jer će uskoro 21 sat. Tada počinje najveći vodeno-muzički i svjetlosni šou. Simfonija svjetla, zvuka i vode. Neki je američki kompozitor komponovao namjenski za ovo mjesto takvu simfoniju koja u muzici nema svoje ime, ali autor sigurno ima. Ni to ime od uzbuđenosti i fasciniranosti nisam zapamtio. Čuju se moćni zvuci simfonijskog orkestra. Ogromna fontana blješti u neviđenom spektru boja. Na svaki novi ton pršće voda iz stotina cijevi u stotinama, hiljadama raznovrsnih boja. I prskalice su u zanosnom transu, pa se u ritmu muzike povijaju i svijaju u struku kao što su to na sarajevskoj sceni nekada činile Suada Kavazović, Katarina Kocka ili Minka Kamberović. Moćno i impresivno. A tek krešendo. Odjedanput zaglušujuće eksplodira muzika i voda u hiljadu boja poleti u nebu. To se ne može opisati. To treba doživjeti. Ja sam, eto, i to doživio. Hvala ti, Slobodane, vodi nas na večeru kod svoje Antonije. Izet i ja ne podnosimo glad i nepravdu. Izet ima “samo” 145 kilograma. Ja nikada neću imati toliko, ali glad ne trpim.

Dakle, očiju punih radosnih slika idemo Slobodanovoj kući. Živi skromno na rubu Las Vegasa, u kući koja je više baraka, nego otmjena kuća. Nas dvojica komunističkih pastorčadi najprije se fotografišemo ispod Titove fotografije, a zatim smo se dali na večeru da kušamo specijalitete divne Antonije. Bolju juhu nisam pojeo od one davne godine kada sam kod Merse ručao. A onda još ko zna koliko drugih jemeka. Divna i vedra Slobina Antonija je pravi velemajstor u kuhanju. A tek – kako pjeva. Za rastanak je uparila sa dobrim gospodarom svoga srca, dragim čovjekom i sugestivnim tumačem stanja naših duša datih kroz pjesmu. U duetu su zapjevali “Ti bi htio pjesmom da ti kažem”. Treperio sam od radosti, sitosti i miline.

Sve skupa, veoma me ganulo. Da nisam kakvo-takvo muško, zaplakao bih od vrlo rasklimanih emocija. Onda sam zaista otisnuo u plač. Kao streha. Kao dvije strehe….