Kliker.info

„Amaruši“, novi roman riječke književnice i blogerke Vedrane Rudan knjiga je o braku i preljubi, odlasku i povratku, djeci, nezaposlenosti, ljubavi, Avganistanu, a sve to kroz oči djevojčice Amaruši. Prikazujući uvjerljivo najrazličitije slike iz života običnih ljudi Vedrana Rudan je odlično opisala turobne svakodnevnice života u tranziciji, međuljudske odnose, besparicu, stanje opšteg beznađa i robovskog tavorenja. I u ovoj svojoj desetoj knjizi Vedrana Rudan je pisac koji provocira istinom ma koliko ona bila surova i teška. U odnosu na njene ranije knjige u novoj se uočava pomak, jer je spisateljica pokušala da iz ugla djevojčice pokaže kako su i djeca danas žrtve kapitalističkog sistema i koliko djeca pate u današnjem društvu. Roman „Amaruši“ nedavno je objavio V.B.Z.

Vedrana Rudan (Opatija, 1949) je hrvatska književniaca i blogerka. Završila je Pedagošku akademiju u Rijeci. Prije nego što je postala poznata, radila je razne poslove – bila je učiteljica, turistički vodič, novinar za više hrvatskih novina, urednica na radiju… Od 2003. objavljuje knjige. Autorka je knjiga: „Uho, grlo, nož“, „Ljubav na poslednji pogled“, „Strah od pletenja“, „Ja, nevjernica“, „Crnci u Firenci“, „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“, „Dabogda te majka rodila“, „Kosturi okruga Medison“, „U zemlji Krvi i Idiota“ i „Amaruši“. Knjige su joj prevođene na engleski, njemački, poljski, slovenački, ruski, makedonski, mađarski. Po knjizi „Uho, grlo, nož“ rađene su pozorišne predstave u hrvatskom Teatru 101, srpskom Ateljeu 212, te u Poljskoj i Mađarskoj. Vedrana Rudan živi u Rijeci odakle je govorila za „ART Vijesti“.

• Kakva je vizija svijeta vaše junakinje djevojčice Amaruši?

Sama naslovnica moje knjige koju je napravio genijalni Mirko Ilić govori što se događa četvorogodišnjoj djevojčici Amaruši. Svijet joj se ruši na glavu. Majka i otac rade od jutra do sjutra, baka joj ludi jer ju je ostavio muž, Amaruši je predmet koji se odlaže na uvijek ista mjesta da bi čim manje smetao. Žalosna je sudbina današnje djece kojoj je kapitalizam oteo i oca i majku i baku i djeda. Svi rade da bi preživjeli a djeca se odlažu u bazene, baletne dvorane, ostavlja na nogometnim i teniskim igralištima. Roditelji žive u jalovoj nadi da će djeci koja od djetinjstva moraju raditi biti bolje nego roditeljima. Novac i uspjeh mjerilo su svega. To što djeca usput postaju krpene lutke nikoga nije briga.

• U skoro svim romanima pišete o braku i muško-ženskim odnosima. Zašto su vam ti odnosti toliko inspirativni?

Muško-ženski odnosi su moja vječna inspiracija. Rat, ljubav, prijateljstvo, mržnja, dosada, sve to raste, buja ili vene najžešće između muškarca i žene. Ne uzbuđuje me kad me izda predsjednik države, to mu je u opisu posla, ali kad me izda partner… Recimo to prizemnije, hvatski političari su uništili moju zemlju, moju budućnost i budućnost svih mojih koji će doći iza mene, a ja i dalje živim. Da me ostavi muž teško da bih preživjela. Vidite kako sam ja krhka, kako sam ja baš prava ženica.

• Šta predstavlja Avganistan za Vašeg junaka Krešu, koji odlazi tamo da bi bio „pratnja“ onih koji pucaju?

Avganistan igra veliku ulogu u mnogim životima hrvatskih muškaraca. Odlaze tamo jer znaju da će redovito dobivati plaću. Političari su im prodali priču da tamo neće poginuti jer će samo “pratiti” Amere ili one koji danas tamo ratuju. Nitko u tu priču ne vjeruje ali gladnim se Hrvatima ipak pruža izbor. Mogu crknuti od gladi doma ili poginuti od metka u Avganistanu. U ovom drugom slučaju udovica će imati pravo na besplatne pogrebne troškove tako da odlazak u Avganistan nikako ne može biti gubitak.

• Važan segment Vašeg romana je i odnos prema djeci. Šta nam on kazuje?

Jadni su danas ljudi koji imaju djecu. Uz njih rastu voljena bića kojima ne mogu pružiti ljubav jer za to nemaju vremena. Ako imaju posla kupuju im igračke, ako nemaju treskaju im pijani glavom o zid. Nikad djeci na ovim prostorima nije bilo teže. Svima su samo teret.

• Kako se danas u ovakvim vremenima izboriti za pravo na dostojanstven život?

Šta je dostojanstven život? Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna? Nikad više. “Dostojanstveno” žive kriminalci jer mogu platiti sve svoje potrebe. Ostali životare i vjeruju u bolje sutra. Pitam se pitam da li bi neka krvava revolucija na našim bivšim prostorima popravila naše živote? Što bismo dobili kad bismo preko noći smaknuli sve naše izdajnike koji nam svoju diktaturu prodaju kao “demokraciju”? Ništa ne bismo dobili, “postali smo svet”. Za mlađe, “postali smo svet” reklamni je slogan iz naših boljih vremena. Bivšom Jugoslavijom ne vladaju naši pokvareni političari nego multinacionalke kojima su oni samo servis. Treba se pomiriti sa vremenom u kome živiš, “snaći se”, ubiti ili se ubiti. Vjerovati u bolja vremena gubljenje je vremena.

• Kažete da je današnje vrijeme kombinacija feudalizma i fašizma. Možete li to pojasniti i gdje sebe vidite u tom poretku?

Meni je bolje nego drugima jer živim od onoga što su mi ostavili mrtvi roditelji, djedovi i bake. Nadam se da sve to za života neću požderati i tako svoju djecu ostaviti gole guzice. Žalosno je da se danas u Hrvatskoj čovjek, da bi preživio, mora hraniti leševima svojih predaka a ne može živjeti od rada.

• Tranzicija je u Vašim romanima velika nesreća. Porodice jedva sastavljaju kraj s krajem, stari skapavaju, mladi su nesrećni. A ko je onda tu srećan?

Sretni su razbojnici svih profila. Žive u dvorcima, imaju jahte, lude automobile, ljubavnice, kokaina na kile i osjećaj da su sve to zaslužili nevjerojatnim smislom za biznis. Puni prezira gledaju na nas budale koji jedva da možemo platiti struju. Sve dok šutimo njima će biti dobro. Naše lopine imaju sreće. Žive na prostorima gdje ljudima nikad nije palo na pamet da svome pravom neprijatelju otkinu glavu. Kad Hrvati shvate da im neprijatelji nisu ni “četnici” ni Srbi nego Hrvati, kad Srbi shvate da im neprijatelji nisu ni “ustaše” ni Hrvati nego Srbi, kad Crnogorci shvate… Nikad oni to neće shvatiti. Govorim “oni” a ne “mi” jer sam ja još na startu shvatila tko mi je neprijatelj. Doduše, zbog toga sam na Hrvatskom radiju 1991. dobila otkaz. Još jedan dokaz da su veliki užici skup sport.

• U jednom tekstu kažete da vas je nedavno gostovanje u Novom Sadu promijenilo i da nikada u vašoj rodnoj Opatiji nećete održati književno veče. Zašto? Da li zbog toga što „niko nije prorok u svome mjestu“?

Taj susret sa novosadskom publikom ostat će zauvijek upisan u moje srce. Ne može se opisati, bar ja to ne mogu, koliko smo skupa, nas nekoliko stotina, te večeri bili sretni. Ne plačem često, gotovo nikad, ali te sam večeri plakala. Nepoznati ljudi a tolikom su toplinom zračili. Istovremeno me moji Opatijci NIKAD nisu pozvali u goste iako sam se u tom gradu rodila. Moram priznati da me to do sada jako pogađalo ali nakon Novog Sada više ništa nije isto. Sreća je tamo gdje si okružen dobrim ljudima a ne tamo gdje si rođen.

• U svim romanima vaše junakinje su nezadovoljne i u latentnoj potrazi za ljubavlju. Je li nezadovoljstvo te vrste prtisutno kod većine današnjih žena na prostoru ex Yu, i zašto?

Mislim da se više ili manje direktno svim ženama na svijetu prodaje teza kako je sreća uhvatiti uzde bijelog konja na kome jaše Junak Tvojih Snova. Žene mnogo očekuju od jahača koji dolaze i odlaze i stalno su frustrirane činjenicom da je konj u pravilu zanimljiviji nego jahač. Ja nastojim svojim knjigama i tekstovima poručiti i sebi i ženama, ne treba nam princ, mi trebamo njemu kao sluškinje, ljubavnice i donositeljice love. Moderne žene su to shvatile zato diljem svijeta sve više žena živi samo. Trend ulazi i u Hrvatsku. Kad moja unuka naraste sigurna sam da neće vrijeme gubiti pred nekom štalom.

• Čini mi se da ste jednom izjavili kako demokratija dozvoljava da svako kaže što misli, ali ne i da mijenja bilo što, šta biste vi najradije promijenili kada bi vam to bilo moguće?

Ne volim se kititi tuđim perjem. Citirala sam Mirjanu Karanović koja je to izjavila za zagrebački „Večernji list“. Ne znam da li je to njena rečenica ili ju je nekome ukrala. Tome se ne može ništa ni dodati ni oduzeti. Jednostavno, od urlanja, car je gol, nema neke koristi. Čovjeka može usrećiti jedino nabijanje golog cara na kolac.

Svi naši štakori izašli su iz svojih rupetina

• Vaš prvi roman «Uho, grlo, nož» bio je o ratu u Hrvatskoj. A sve druge knjige, su poratne, tranzicijske. Međutim, drugi naslovi govore izrazito o bijedi života u miru. Je li rat za vaše junake bio optimističniji, je li ulivao više vjere u bolje sjutra?

Na mom sam blogu www.rudan.info pisala kako nam je mnogo bolje bilo u ratu jer smo imali nadu. Kad pobijedimo neprijatelja, kad krenemo u obnovu, kad… Mir je ono najstrašnije što se Hrvatskoj dogodilo. Svi su naši štakori izašli iz svojih rupetina i grizu nas sad već preko dvadeset godina. Zazivam smak svijeta na ovim prostorima i kretanje od nule, u spaljenoj zemlji vidim spas, ali me Bog ne čuje. A meni su rekli da sluša i one koji u njega ne vjeruju.

Sebe ne doživljavam kao “glas naroda”

• Mnogi kažu da pišete o svemu onom što mnogi ljudi zaista misle. Da li je u tome tajna Vašeg uspjeha?

Ja pišem uvijek ono o čemu JA mislim. Nikad sebe nisam doživljavala kao “glas naroda”. Ako poput mene misli još milijun ljudi tim bolje po mene. Čovjek se ne osjeća osamljenim. Često pišem na mom blogu www.rudan.info koji je u proteklih tri godine pročitan gotovo četiri miljuna puta a imam 55.000 “fanova”. Zaista je dobar osjećaj kad vidiš da te toliko ljudi čita i ako ne misle svi poput mene. Na www.rudan.info često skoče Crnogorke i Crnogorci pa ih ovim putempozdravljam. Vujica Ognjenović (Vijesti)