Kliker.info

Tanja Domi (Tanya) je živi svjedok novije bh. historije. Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, od 1996. do 2000. godine, u Sarajevu je bila portparol Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) i savjetnica američkog ambasadora Roberta Berija (Barry), tadašnjeg šefa Misije OSCE-a u BiH, te predsjedavajuća OSCE komisije za medije u BiH.

Herojski posao

U ekskluzivnom intervjuu za “Avaz” Domi se prisjeća američkog kongresmena Mekloskog (Frank McCloskey), s kojim je radila još 1991. godine. “Zahvaljujući njegovoj moralnoj savjesti”, kaže Domi, “ubrzo sam postala rani zagovornik intervencije kako bi se zaustavio pokolj u Bosni”. Domi je i bivši visoki oficir američke armije. Dodaje kako je “zauvijek angažirana da se završi posao koji je u BiH započet prije 20 godina”.

Razgovor počinjemo konstatacijom da je Obamina administracija u proteklih šest godina, koliko je na vlasti, ipak bila manje angažirana u BiH od onoga što se očekivalo. U tom kontekstu komentira i česta odsustva ambasadorice SAD u UN-u Samante Pauer (Samantha Power) u Vijeću sigurnosti kada se na ovom UN forumu redovno govori o BiH i Balkanu.

– Sasvim lagano mogu kritizirati Samantu Pauer zbog njenog navodnog odsustva na periodičnim sastancima o Bosni i Kosovu u UN-u. Ovo kažem i zbog onoga što je o njoj napisano u nedavnom profilu objavljenom 22. decembra 2014. u magazinu “New Yorker”, u kojem je priznala da je falsificirala tražene novinarske akreditacije koje su joj omogućile da izvještava iz rata u Bosni bez ikakvog (novinarskog) iskustva. Smatram da je njeno odsustvo na ovim sastancima u UN-u prilično razočaravajuće. Ona je, u suštini, napravila karijeru putem njenog medijskog izvještavanja iz Bosne. Ipak, zahvalna sam joj zbog jedne stvari koju je učinila. U njenoj knjizi o genocidu “Problem iz pakla” (“Problem from Hell”) ona je za historiju zabilježila herojski posao koji je za Bosnu obavio upravo kongresmen Frenk Mekloski – kaže Domi.

 Zašto je Bosna i Hercegovina još u toliko lošem stanju, čak 20 godina poslije Dejtona? Je li domaći faktor glavni uzrok nazadovanja?

– Mislim da neuspjeh da se reformira Ustav u skladu s odlukom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić-Finci” iz 2009. ugrožava i narušava napredak prema inkluzivnoj i demokratskijoj BiH. Već je sasvim očito da nije mnogo učinjeno na implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma još od 2006. godine. OHR je administrativni ured, koji ne čini suviše da odlučno pogura unaprijed mirovni proces. To je baš za žaljenje. Ovo, isto tako, razotkriva nedostatak političke volje na strani PIC-a (Vijeće za implementaciju mira) i skretanje međunarodne zajednice. Svjetska recesija (2008.) je, također, bila užasan udarac za BiH i zapadni Balkan. A Bosna je sada, bez sumnje, najsiromašnija zemlja u Evropi, među onim zemljama koje egzistiraju na novčanim doznakama dijaspore. Uz formalnu nezaposlenost od oko 40 posto i nezaposlenost mladih od 55 posto, toliko je mnogo ljudi gladno i bez posla. To nije održiva situacija.

Zar SAD nisu to mogle predvidjeti i učiniti nešto, nekoliko godina poslije Dejtona?

– Za BiH su se dogodila dva vrlo ozbiljna udarca. Prvo je to bio izbor Džordža Buša (George W. Bush) 2000. godine za američkog predsjednika. Već u prvoj sedmici državni tajnik Kolin Pauel (Colin Powell) zatvorio je dejtonski ured u Vašingtonu. Naredne godine dogodili su se napadi 11. septembra i američka vanjska politika je preko noći preokrenuta prema Bliskom istoku i južnoj Aziji. Ona više nije nikada ponovila svoju primarnu lidersku ulogu na Balkanu, već je vodstvo ustupila Evropljanima kao politiku.

Ali, zar se nije vidjelo da Evropljani neće, recimo, progurati NATO akcijski plan koji je presudan za BiH, da neće zaustaviti Dodika, kao glavnog kočničara za NATO i onog koji osigurava promidžbu ruskih interesa. Zašto ga onda Amerikanci nisu zaustavili?

– Obamina Bijela kuća inaugurirala je dva kompleta principa za svoju politiku prema BiH skoro na samom početku. Prvo je dozvolila da EU predvodi u Bosni i da se SAD slažu s bilo čim što bi EU pokušala da učini. Butmirski pregovori o ustavnoj reformi koje je 2009. vodio Karl Bilt (Carl Bildt) i pregovori “Sejdić-Finci”, koje je od 2013. do 2014. predvodio Štefan File (Fule), dva su primjera te politike. SAD su isto tako dozvolile EU da preuzme vodstvo tokom krize 2011. godine, kada je RS odlučila da dovede u pitanje Ustav BiH i OHR. U maju te godine Ešton (Catherine Ashton) je došla u Bosnu i odlučila da smiri Milorada Dodika izmišljajući tzv. dijalog o pravosuđu. No, tu je i ona druga grupa (uspostavljenih Obaminih) principa o BiH koji ne dozvoljavaju da bosanska država bude uništena, jer je suverena BiH nacionalni interes Sjedinjenih Američkih Država.

Na koncu, tolerancija Bijele kuće prema ruskom uplitanju u Bosnu je u funkciji prešutnog – prije ukrajinskog saveza EU s Rusima u Bosni. SAD su spremne ići s tom politikom sve dok to ne uništava (ugrožava) državu (BiH) u cijelosti.

Ipak, izgledalo je drugačije, pa i odlučnije u maju 2009. godine, kada je potpredsjednik Bajden (Joe Biden) posjetio Sarajevo. Zar nismo svi očekivali više za BiH nakon osam devastirajućih Buševih godina?

– Vrijeme je da obznanimo da je ta Bajdenova posjeta BiH bila samo “letenje za slikanje” (“fly by”), na moju veliku žalost. Obamina administracija se morala iskopati iz značajnog deficita povjerenja među mnogim našim saveznicima koji su bili izgubili vjeru u SAD kroz one Buševe godine. Državna tajnica Hilari Klinton (Hillary Clinton) morala je više puta obletjeti svijet da popravi povrijeđena osjećanja i obnovi (stare) veze. No, samo za one neinformirane i one koji nisu u to upućeni, BiH i zapadni Balkan su izgledali kao da nisu izloženi opasnosti. Nažalost, globalne krize su nastavile ugrožavati Ameriku – s “arapskim proljećem” – Sirijom, Egiptom i Libijom, koje su dominirale u fokusu Stejt departmenta u prvoj Obaminoj administraciji.

Domi u Sarajevu 1998. godine

Danas, najiskrenije, nisam zadovoljna ni time da se SAD tek trebaju priključiti britansko-njemačkoj inicijativi. Mi moramo biti partneri u tom naporu i ići “ruku pod ruku”, da oživimo žižu inicijativa za BiH. Ali, bez istinske ustavne reforme – koja inicijativa može napraviti suštinsku promjenu s rezultatom bolje funkcionalne BiH.

Gledajući greške međunarodne zajednice, mislite li da je BiH postala kolateralna šteta i na račun prioriteta koje SAD pokazuju prema Kosovu, naročito od proglašenja nezavisnosti 2008. godine?

– Nema sumnje da je uspjeh Kosova da proglasi nezavisnost 2008. godine privukao znatnu pažnju, a i monetarne investicije SAD. Američka ambasada u Prištini ima najrobusnije osoblje u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Taj “tajming” nije išao naruku BiH, imajući u vidu još i spomenutu recesiju i zaustavljene bh. reforme. Uistinu, proces je stagnirao zahvaljujući nemilosrdnoj opstrukciji RS i neuspjehu političara BiH da se fokusiraju na konkretne programe koji donose ekonomski razvoj i poslove u zemlju. Vi ne možete ručati “demokratiju” koja je polupečena ili nije skuhana. To je, zaista, tužno stanje. Vjerujem da su političari iz svih partija obmanuli ljude u Bosni i Hercegovini. Ali, to je učinila i međunarodna zajednica.

Ima li dodatnih razloga da se BiH zapostavi zbog činjenice da se Srbija mora što prije iščupati iz šapa ruskog medvjeda?

– Mislim da Srbija i Rusija imaju dugotrajne zajedničke i oportunističke odnose. Historijske slavenske veze između Rusa i Srba zadiru duboko u nekoliko zajedničkih stoljeća. Sjetimo se Bečkog kongresa 1815. I ne vidim da će ovi odnosi ubrzo zahladnjeti. Ali, zbog toga što je Putin odustao od “Južnog toka” očekivani prihod kome se Vučićeva vlada nadala neće pristići. Niti će Dodik izvući bilo kakve koristi u RS od toga. Ruska ekonomija je doživjela strmoglavi pad, a neće biti ni opipljive finansijske isplativosti za Balkan.

Neki američki analitičari, ipak, upozoravaju da Zapad potcjenjuje “ruski faktor” ne samo na Balkanu nego i šire. Šta Vi kažete?

– Da, ja mislim da Evropljani i SAD ili zanemaruju ili potcjenjuju koliko su opasne i opstruktivne akcije Rusa u ovom procesu u BiH. Možemo kao primjer uzeti kominike PIC-a iz maja 2014. godine, iz kojeg se vidi kako se “Ruska Federacija nije složila s cijelim priopćenjem”, da bi u decembru 2014. Rusi definitivno raskinuli sa zapadnim silama (u PIC-u), objavljujući da “integracija BiH sa Zapadom (u NATO i EU) nije jedina bosanska opcija”.

Zatim je u novembru Rusija izuzela svoj glas u korist EUFOR-a (koga je podržavala godinama), da bi u decembru prošle godine Rusi potpuno raskinuli s Evropljanima, objavljujući da “integracija sa Zapadom nije jedina bosanska opcija”. Jasno je, naravno, da su glavni klijenti Rusije u jugoistočnoj Evropi Srbi u Srbiji i RS u Bosni i Hercegovini.

Dodik je, ustvari, putovao tamo-amo u Moskvu i nazad više od Vučića. Mislim i da su Evropljani rastrojeni kada se radi o ukrajinskoj krizi i o tome kako održati pristup nafti i plinu, dok pokušavaju ustrajati u suprotstavljanju ruskoj destabilizaciji Ukrajine. To je haotična i opasna situacija. Razočarana sam što SAD tek trebaju progovoriti o tome.

Ostaje, naravno, da se vidi koliko je zaista ozbiljna britansko-njemačka inicijativa i hoće li ona biti u stanju da presretne i zaustavi rusko miješanje koje može dodatno destabilizirati region.

Ako pobijedi Hilari

Znam da ste dobro upućeni u izglede da se Hilari Klinton (Hillary Clinton) kandidira za predsjednika SAD. Hoće li ona ući u te izbore 2016. godine i ko bi joj mogao biti glavni republikanski oponent?

– To, zaista, ostaje da se vidi, jer Republikanska partija je duboko frakturirana. Osim toga, glavna Republikanska stranka je kidnapirana od Partije čajanke (Tea party), koja je ekstremno desno orijentirana. S obzirom na to da njihovi članovi učestvuju u tzv. prajmarijima (primaries) i kontroliraju različite republikanske lidere u (saveznim) državama, oni mogu proizvesti veoma ekstremnog kandidata. Ali, to mogu biti i Džeb Buš (Jeb Bush) i Mit Romni (Mitt Romney), kao potencijalni kandidati znanog republikanskog establišmenta, pa se može pretpostaviti da bi neko od njih mogao osvojiti nominaciju. Ali, pošto sam ja demokrata i uistinu podržavam Hilari, nadam se da će republikanci imati dugotrajnu bitku i morati da potroše mnogo novca da dobiju nominaciju. Prvi put u mom životu Demokratska partija je najviše ujedinjena, sa 85 posto demokrata koji podržavaju Hilari da izađe na te izbore. A ako se kandidira, ona će dobiti predsjedničku nominaciju.

Ako se Hilari kandidira i eventualno osvoji predsjedničku utrku za Bijelu kuću, hoće li ona biti više angažirana u vezi s Bosnom nego predsjednik Obama?

– Ako se Hilari kandidira i pobijedi, vjerujem da će prepoznati Bosnu kao legaciju američke vanjske politike i to ne samo naše vlade nego i one od njenog muža Bila Klintona (Bill Clinton). Vjerujem da bi se ona ponovo angažirala i reafirmirala američko liderstvo u Bosni i na zapadnom Balkanu. To je nedovršeni posao, a ona je tako mnogo popularna među Bosancima Amerikancima. Očekujem da mnogi od njih budu uključeni u njenu kampanju. Lično planiram da budem veoma aktivna u toj kampanji.

Socijalni nemiri će se vratiti

– Osim političke močvare koja nastavlja potapati BiH, ekonomska recesija je veliki problem koji usložnjava svakodnevni život  mnogih Bosanaca. I ovdje čitamo medijske izvještaje koji govore kako ljudi napuštaju zemlju, traže posao u Hrvatskoj i drugdje. Nisam iznenađena. Šta bi drugo, ako ne posao, motiviralo mlade ljude. Nakon odliva mozgova koji se dogodio tokom rata, sada slijedi novi talas odlazaka zbog izostanka zaposlenja. Mislim da je ekonomska održivost cijele jugoistočne Evrope glavni šaraf u krunskom kotaču za političku stabilnost. Duboko sam zabrinuta i uopće nisam iznenađena “bosanskim proljećem” prošle godine. Bez promjene politike (novih vlasti) i istinskog ekonomskog prosperiteta vjerujem da će se socijalni nemiri vratiti – kaže Domi.

Jači angažman SAD bio bi dupla pobjeda

– Ako bi se SAD jače angažirale preko aktivnog promicanja reformskih napora u Bosni, to bi pomoglo Evropi. To je američka legacija posla koji nije do kraja urađen. Pomoć BiH da se priključi Evropi, da se kvalificira kao pristupni kandidat za EU, bila bi dupla pobjeda (“win-win”) za narod BiH i sigurnost regiona. Vjerujem da SAD imaju moć poluge da pomjere stvari s mjesta, jer, na koncu, američka vlada je pomogla u postizanju Dejtonskog sporazuma. Mi imamo moralnu obavezu da završimo posao u Bosni – smatra naša sagovornica.

Erol Avdović (Avaz)