Šukrija Meholjić, arhitekta i karikaturista tužnog lica koji smijehom briše suze
U ovoj, trećoj, kao i prethodne dvije, on je na jednom mjestu sakupio sve svoje crteže. Knjiga nosi naziv “Ne zaboravi Srebernicu”, odnosno “Don't forget Srebrenica”. Izdavač knjige je Institut za istraživanje genocida, Hamilton, Kanda.
Šukrija Meholjić počeo se baviti karikaturom tek u novom prebivalištu, mjestu Røyken u Norveškoj. Svoje prve radove je objavljivao u “Bosanskoj pošti”, skandinavskom listu za bosanskohercegovačke prognanike, a u BiH uglavnom u “Oslobođenju”, veoma često na naslovnoj stranici.
KAKO STE SE POČELI BAVITI OVOM FORMOM IZRAŽAVANJA I ZAŠTO BAŠ KARIKATURA?
– Ratna bh. nesreća me izbacila ovdje na daleki sjever, u Norvešku. Došao sam sa jednim unutrašnjim nabojem koji je prijetio da me iznutra raznese. Morao sam se nekako rasteretiti, olakšati. A pošto sam ja arhitekta, bila mi je najbliža umjetnička komponenta izražavanja, baš i upravo karikatura.
ZANIMLJIVO JE DA VI SVU TRAGEDIJU KROZ KOJU STE PROŠLI KOMENTARIŠETE KARIKATUROM BEZ RIJEČI, DAKLE VAŠA REAKCIJA JE HUMOR, IRONIJA, ODNOSNO SARKAZAM?
-Paralelno s početkom genocidne agresije na moju domovinu BiH datira i moj početak bavljenja karikaturom. Bio je to hobi “iz nužde”, a ne ljubav prema ovoj, za koju mnogi kažu, najsuptilnijoj grani umjetnosti. Da ne bih eksplodirao od šokantno nametnutog unutrašnjeg negativnog naboja odlučujem da karikaturom, kao ličnom terapijom, liječim svoje beznađe i ujedno vizuelno približim vanjskom svijetu pravu istina o ratu u mojoj domovini. Tako svoju prvu karikaturu nacrtah već u prihvatilištu u Norveškoj 2003. Moram reći da su nas tada Norvežani, u našoj nevolji prihvatili zaista toplo ljudski, ali nas je iznenadila njihova potpuno pogrešna slika o karakteru rata u BiH. Za veliku većinu njih je to bio građanski rat, a ne agresija. Svaka čast izuzecima – grupi norveških entuzijasta okupljenih oko udruženja “La Bosnia Leve”. Za korekturu te neistine se moramo svi i na svakom mjestu, uporno i u kontinuitetu, boriti na sve moguće načine.
ZAŠTO MNOGI ISTINOLJUPCI, POSEBNO BOŠNJACI KAO NAJVEĆE ŽRTVE ZLOČINA, UGLAVNOM ŠUTE?
– Ja, kao žrtva i jedan od preživjelih Srebreničana, neću i ne mogu da šutim nego nijemo vrištim i razgrčem nam mračne tmine – tako glasno a iz tišine, individualno a u ime žrtve, evo već tri decenije putem mojih mnogobrojnih crteža, izložbi, članaka, knjiga i javnih nastupa, dajući tako svoj skromni doprinos istini u mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH sa izraženim fokusom na sudski dokazani planetarni zločin genocida u Srebrenici.
Hoću da vjerujem, a na to me podstiču mnogobrojne pozitivne povratne informacije, da je opus ove moje djelatnosti ipak dodirnuo savjest mnogima, korigovao njihovo pogrešno poimanje bh. stvarnosti te osvježio kolektivnu memoriju na jedno crno, i više nikad ponovljivo vrijeme.
VAŠE KARIKATURE SU UGLAVNOM BEZ RIJEČI, A TO JE JEDAN OD NAJTEŽIH OBLIKA U OVOM NAČINU IZRAŽAVANJA.
– Da, tačno. Većina mojih karikatura je bez riječi i govore same za sebe. Ja mislim da karikatura treba da bude sa što manje linija, dakle što jednostavnija, a da istovremeno kaže puno.
RAZORENI SVIJET MAŠTE
SREBRENICA JE IPAK VAŠA NAJVEĆA INSPIRACIJA. ODETE LI TAMO I KAKVA JE SITUACIJA DANAS?
– Pa to nije nimalo slučajno! Ja sam Srebreničanin a tragedija Srebrenice je najveća bol Bosne i Hercegovine, simbol sveukupne bošnjačke tragedije. Stravičan zločin nad preko 10.000 nedužnih Bošnjaka Srebrenice, obavezuje međunarodnu zajednicu, a prvenstveno Bosnu i Bošnjake, sve dok postoje. Srebrenica se ne smije nikada zaboraviti, a moj skromni doprinos tom nezaboravu su ove moje karikature.
U Srebrenicu idem, kad god mogu. Srebrenica kao i cjelokupna Bosna “teče” mojim venama, ja sam dolje non-stop u mislima, ali u ovoj situaciji mi jedino preostaje da dajem svoj doprinos odavde, koliko mogu. I naravno, da odem tamo u taj moj rodni kraj, kada mi to mogućnosti dozvole!
MNOGI SREBRENIČANI KOJE SAM UPOZNAO SU MI REKLI DA STE VI AUTOR VEĆINE SREBRENIČKIH GRAĐEVINA I OBJEKATA, BOLJE REČENO, DA STE VI NA ODREĐENI NAČIN “OTAC” TOGA GRADA, I DA JE VELIKI DIO TOGA MJESTA GRAĐEN PO VAŠIM CRTEŽIMA I NADZOROM?
– Ja sam se početkom sedamdesetih vratio u Srebrenicu nakon završetka studija i prvog zapošljavanja u Sarajevu. Vratio sam se u svoje rodno mjesto kao arhitekta sa velikom željom i ambicijom da pomognem u planiranju i razvoju rodnog kraja. Sve do rata sam rukovodio opštinskim odjeljenjem za urbanizam i prostorno planiranje. Imao sam tako priliku da znatno utičem na arhitektonsko i urbanističko oblikovanje bića ovog grada. Izradio sam niz regulacionih planova, dao mnoštvo stručnih ocjena u vezi sa urbanističko-tehničkim uslovima izgradnje kuća, a mnoge objekte sam lično projektovao i tehnički nadzirao njihovu izgradnju. Da spomenem samo neke: gradska kafana, ljetna bašta gradske kafane, gradska pivnica, zanatski centar, zgrada gradskog kina, lovački dom, paviljon na vrelu Guber, džamija u Petrici, uređenje centralnog gradskog trga, rekonstrukcija gradskih saobraćajnica…
Pravo mi je zadovoljstvo bilo čuti od mnogih ljudi, stručnih i običnih, da sam uspio jednu provincijsku varošicu izdići na nivo zavidnih gradskih kontura.
KAKO STE SE OSJEĆALI KADA STE PRVI PUT STIGLI U SREBRENICU I VIDJELI DA JE DOSTA TOGA ŠTO STE GRADILI – RAZRUŠENO?
– Teško je opisati taj osjećaj. Bio sam u šoku! To su možda najteži trenuci u mom životu. Sjećam se da ne prepoznadoh više svoj rodni grad, moju Srebrenicu. Stajao sam na zgarišitma objekata kojih više nema. Često se pitam da li je to bio samo ružan san…
Veoma mi je teško kada se sjetim koliko sam truda, ljubavi i stvaralačke energije uložio da se sačuva identitet ovoga grada, funkcionalno oblikuje njegovo urbano tkivo, te ljepotom zaodjene silueta njegova, da bi sve to u trenu iščezlo. Otišli su u nepovrat glavni reperi kulturno-historijske, graditeljske i vjerske prošlosti ovog, s velikom ljubavlju, stvaranog grada. Zajedno s njima odumro je i dio mene.
Danas Šukrija Meholjić, sa porodicom živi u Røykenu, nedaleko od Osla. Radio je u ovdašnjoj općini, ili kako to Norvežani kažu u Rodhus, u odjeljenju za prostorno i urbanističko planiranje i izgradnju, sve dok nije došlo vrijeme da se penzioniše. A i na tom poslu je ostavio vidnog traga! I ovdje je bio angažovan na brojnim projektima kod izrade urbanističko-regulacionih planova u više naselja u Røykenu. Ističe svoj angažman na jednom od najvećih projekata – “Røyken sentrum”, naglašavajući, ne bez ponosa, da je na tom projektu bio angažovan kao jedan od rukovodilaca, u svojstvu nadarhitekte.
I na koncu, možemo podvući da ostaje nada da više nikada neće doživjeti “najteže trenutke u karijeri” – razaranje objekata, koje je on lično projektovao i provodio njihovu izgradnju.
Nekoliko podataka iz biografije, ili kako to moderno zovu CV-a
Šukrija Meholjić je rođen u Srebrenici, po zanimanju arhitekta, od 1993. živi i radi u Norveškoj, a karikatura mu je hobi “iz nužde” već 30 godina. Svojim karikaturama/ilustracijama daje značajan doprinos mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH, sa fokusom na planetarni zločin – zločin genocida u Srebrenici. Dosad je imao više samostalnih izložbi širom Evrope. Radovi su mu objavljivani u mnogobrojnim printanim i elektronskim izdanjima bosanskohercegovačkih, norveških i drugih inostranih listova. Samo norveške, državne, regionalne i lokalne novine su publikovale 110 njegovih članaka, često s karikaturama, a sve baštini Nacionalna biblioteka Norveške. Dobitnik je više nagrada i priznanja za svoj rad.
Do trenutka pisanja ove reportaže, objavljene su tri dvojezične (bosanski/engleski) knjige karikatura pod naslovom “Pod zaštitom UN-a / Under the UN protection” (2007) , “20 godina poslije / 20 yearts later” (2015) i “Ne zaboravi Srebrenicu / Don't forget Srebrenica” (2020).
Priznanja:
– dobitnik je specijalnog priznanja stručnog žirija za svoje radove na Međunarodnom takmičenju karikatura o srebreničkom genocidu u Turskoj (2013).
– osvojio je prvo mjesto za najbolju karikaturu na Međunarodnom konkursu časopisa “Avlija” iz Rožaja (2015).
– dobitnik je specijalnog priznanja i zahvalnice od rektora Trakya univerziteta, Edirne, Turska (2017) za dvodecenijski veliki doprinos istini i kulturi pamćenja genocidne agresije na BiH.
– dobitnik je specijalne zahvalnice Saveza udruženja građana BiH u Norveškoj za nemjerljiv doprinos u borbi za istinu, čuvanje kolektivnog i permanentnog pamćenja na stravične zločine koji su se desili u BiH, a koji su kulminirali genocidom u Srebrenici, kao i na dugogodišnjem angažmanu u svrhu očuvanja društvenih, kulturnih i tradicijskih vrijednosti naroda Bosne i Hercegovine (2021).
Fahro Konjhodžić (Moja BiH)
Komentari