Kliker.info

Svojevremeno ste izjavili kako je sastanak u Karađorđevu organiziran na Vašu inicijativu. Koji su bili Vaši motivi i kako je do samog sastanka došlo?

MESIĆ: Smatrao sam da je  takozvana balvan revolucija, koja je tada već počela u Hrvatskoj, samo uvod u tragediju širih razmjera. Rekao sam tada Bori Joviću da bi bilo dobro da sjednemo nas dvojica s jedne strane, a Milošević i Tuđman s druge, kako bismo porazgovarali o problemima. Rekao sam da problemi sigurno postoje, jer ljudi protestiraju te da smatram da se sve može riješiti razgovorima. Prvenstveno me je zanimalo ima li srpska strana bilo kakve teritorijalne interese u Hrvatskoj. Jović mi je rekao da nemaju. Također sam pitao interesiraju li ih Srbi u Hrvatskoj.  Odgovorio mi je da ih ne zanimaju objašnjavajući da su oni hrvatski građani. Ako je to tako, rekao sam mu, sjednimo za stol i razgovarajmo. Jović je pristao, a ja sam isti dan otišao u Zagreb razgovarati s Tuđmanom, dok je Jović prijedlog iznio Miloševiću. Nakon toga smo se našli i dogovorili da ćemo za stol sjesti nas četvorica.

Što ste dogovarali po pitanju Bosne i Hercegovine?

MESIĆ: Bora mi je rekao kako BiH njih ne interesira u cijelosti, već da žele 63 posto Bosne. Obrazložio mi je kako je to bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam mu da je BiH posebna država i da bi to onda trebalo rješavati u Ujedinjenim narodima.

Jović je upravo dan prije ovog našeg razgovora za Deutsche Welle izjavio kako Vi lažete kada tvrdite da je on tražio tih 63 posto Bosne. Zašto?

MESIĆ: Ne bih se spuštao na takvu razinu. Zašto bih ja izmislio 63 posto? Ponavljam, rekao mi je da je to bilo srpsko, jest srpsko te da srpsko mora ostati. Možda se Bora Jović još uvijek boji Slobodana Miloševića, no moram mu poručiti da Milošević više nije među živima.

Milošević je, dakle, pristao na sastanak?

MESIĆ: Da. S Tuđmanom sam se dogovorio da ću mu javiti kada Milošević i Jović žele razgovor. Tuđmanu je, izgleda, to trebalo za uspostavu konkretne i direktne veze s Miloševićem. Nakon toga su u Zagreb došli tehničari iz Beograda koji su uspostavili direktnu telefonsku liniju Tuđman-Milošević koja je funkcionirala sve do 2000. godine kada sam ja postao predsjednik. U to je vrijeme Milošević još sjedio u Beogradu pa sam mu se htio javiti tim posebnim telefonom. Međutim, nisam imao ulaz, a tajnice nisu imale broj. Kasnije je taj telefon odnijela policija.

A sastanak?

MESIĆ: Tuđman mi je rekao da će me izvijestiti o datumu sastanka, ali nije. Kako sam ja svakog petka dolazio u Zagreb na sastanke državnog vrha u Visokoj ulici, Tuđman je jednog dana samo rekao da odlazi na sastanak s Miloševićem u Karađorđevo. Rekao sam mu da s Karađorđevim nemamo dobre uspomene i pitao sam ga zašto baš tamo. Odgovorio mi je da to nije bitno i da želi čuti što oni žele. Rekao sam mu da se pazi Miloševića, jer on jednostavno ne priznaje činjenice. Tuđman me je pitao mislim li da je Milošević pametniji od njega, a ja sam mu odgovorio da vodi računa s kim ima posla.

I on je otišao u Karađorđevo. Mi smo ga, cijeli politički vrh, čekali u Visokoj. Navečer se vratio sa svojim bliskim suradnikom Hrvojem Šarinićem koji je pod rukom imao zemljovide. Očistili smo stol za kojim smo pili kavu, stavili smo na njega zemljovide.Tuđman nije znao glumiti. Sav ozaren je rekao što mu je Milošević predložio. Ponovit ću od riječi do riječi kako je Tuđman prenio Miloševićeve riječi: „Slušaj Franja, vi uzmite Cazin, Kladušu i Bihać. To je takozvana Turska Hrvatska. To meni ne treba. A banovinske granice prihvaćamo kako je ranije dogovoreno.“

Ne sjećam se što su drugi govorili, no ja sam Tuđmanu rekao da je to ipak račun bez krčmara, jer nitko Bosnu i Hercegovinu ništa ne pita. Odgovorio mi je da se Muslimani moraju složiti s dogovorom Hrvata i Srba, jer je to, po njemu, bila jedina mogućnost da se izbjegne rat. Dodao je da je dogovorio još jedan sastanak koji se dogodio u Tikvešu, ali mi o njemu nismo ništa čuli.

Hrvoje Šarinić nam je rekao kako iz Karađorđeva ne postoji niti jedan pisani dokument, a da su se karte crtale tek u Tikvešu.

MESIĆ: Točno. Na zemljovidima koje su Tuđman i Šarinić donijeli nakon sastanka u Karađorđevu nisu bile iscrtane granice. Tuđman je na njima pokazivao gdje su granice Banovinske, a gdje takozvane Turske Hrvatske. Karte su kasnije crtane kada je formirana skupina u kojoj je sa srpske strane bila Smilja Avramov, a s hrvatske Zvonimir Lerotić, Dušan Bilandžić i njih još nekoliko, ali su jedan za drugim otpadali jer nisu htjeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu.

20 godina poslije Hrvoje Šarinić kaže da je taj sastanak bio greška na kojoj se vidjela Tuđmanova naivnost. A vi?

MESIĆ: Mislim da je Tuđman krivo procijenio ukupnu situaciju. Mene i druge je uvjeravao da Sjedinjene Države, Engleska i Francuska žele podjelu Bosne i Hercegovine te da zbog toga Milošević uživa njihovu podršku. Iako je Milošević varao cijeli svijet pričom kako se bori za cjelovitu Jugoslaviju, on ju je najbrutalnije razbijao. Povjerovati tada Miloševiću je svakako bila velika naivnost. No on je razmišljao na način da ako Srbija može uzeti 63 posto Bosne, onda i Hrvatska treba uzeti „svoj dio“. To je bila njegova procjena. Siniša Bogdanić (DW)