Kliker.info

Srebrenica je postala ne samo simbol nezamislivog stradanja, genocida u BiH, nego i paradigma novih genocida i onih u pokušaju. Tako je Srebrenica, osim što je naša otvorena rana, već i simbolična stalna prijetnja, simbolična stalna opasnost, ona je, takoreći, stalno ponovo moguća. Ovo je u intervjuu za „Dnevni avaz“ povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici izjavila Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Ove godine obilježava se 20. godišnjica genocida u Srebrenici. Kako komentirate činjenicu da ni danas nisu svi zločinci izvedeni pred lice pravde? Može li BiH krenuti naprijed ako ne budu osuđeni svaki zločin i njegovi počinioci? 

– Vjerovatno pravda nikada ne stigne sve zločince. Kada je riječ o Srebrenici, očekivalo se da domaći sudovi za ratne zločine nastave sa suđenjima, ali to je veoma selektivno, posebno kada je riječ o Srbiji. Srbija neće suditi za genocid nikome, jer to je državna strategija.

Teško je očekivati da će svi odgovarati za počinjene zločine. Haški tribunal pri kraju je svog mandata. Nažalost, njegov uticaj na vrijednosne stavove u Srbiji je marginalan. Nisu uspostavljeni mehanizmi koji obavezuju zemlje u regionu da haške presude preuzmu kao moralne norme, da ih koriste za unutrašnji dijalog o vlastitoj odgovornosti. Svi zločinci, a brojni su, koji su još na slobodi, ostavljeni su lokalnim sudovima koji nemaju političku podršku za takve procese, posebno na srpskoj strani. Zato je utoliko važnije da se rat iz devedesetih objektivno interpretira i kontekstualizuje.

Činjenica je da je taj rat imao veoma važnu dimenziju antiislamskog i u kontinuitetu je s politikom prema muslimanima/Bošnjacima od raspada Otomanskog carstva. Bez pravljenja takvog uvida teško se može očekivati ozbiljno pomirenje. Mnogo prije početka kampanje genocida u Bosni, islamski fundamentalizam proglašen je za opasnost po opstanak Jugoslavije.

Srbija je rat protiv Jugoslavije počela a tezom o islamskom fundamentalizmu i time je opravdavala agresiju na Bosnu i na Kosovo. U velikoj mjeri ta se interpretacija stavlja u kontekst aktuelnih zbivanja na relaciji Zapad – islamski svijet.

Genocid u Srebrenici i danas se snažno negira. Kako to komentirate?

– Genocid u Srebrenici noćna je mora srpske elite i sve čini da ga relativizuje i marginalizuje. Noćna mora, jer je postala svjetskim simbolom, što ima toliko dokaza, svjedočenja, dokumenata. Uostalom, i Haški tribunal donio je nekoliko presuda.

Dvadeseta godišnjica prilika je za podsjećanje da Srebrenica ostaje prvorazredna politička obaveza država i svijeta, jer iz toga zločina nisu izvukli pouku, nisu djelovali i ne djeluju. Evropa je ne samo propustila da zaštiti BiH kada je bilo najpotrebnije, nažalost, još ne pronalazi odgovarajući, efikasan način da pomogne njenom ozdravljenju i pomirenju svih njenih naroda. Jer, BiH nije samo bosanski ili regionalni problem nego prevashodno evropski. To je njen moralni i politički izazov i odgovornost.

Nikad više – to obećanje u koje se svi zaklinju, postaje sve više floskula koja odjekuje šuplje i bez smisla. I tako se događa da Srebrenica postaje sve više i strašan putokaz kojim svijet sve češće ide. Riječima treba dati novi smisao, istinski smisao, jer ćemo se inače izgubiti u praznini bezosjećajnosti, pasivnosti, odustajanja.

Srebrenica mora postati podstrek za osvajanje pravde koja je izmakla, jer je napravljen kompromis između pravde i prava, na račun žrtava, onih od prije dvadeset godina i novih. Ne može se sve svesti na godišnjice, komemoracije i svečane govore. Srbija će uvijek biti vezana upravo uz taj simbol, bez obzira na to da li priznala ili ne genocid u Srebrenici.

Kako Vi komentirate to što i 20 godina kasnije većina političara u Srbiji ne želi javno izgovoriti da se u Srebrenici dogodio genocid? Je li Srbija spremna da se suoči sa Srebrenicom?

– Dvadeset godina dovoljno je dug period da bi se mogao uočiti trend koji se u Srbiji uobličava kada je o prošlosti riječ. Srebrenica je tu najosjetljivija tačku, ona je njena mora, jer se ne može poreći. Srebrenica je postala paradigma za svijet, za sve savremene genocide u nedavnoj prošlosti, kao i za one u pokušaju. Zato se o njoj u Srbiji toliko raspravlja i toliko poriče. Jer, govoriti o Srebrenici na pravi način otvara i suštinski uvid u rat u Bosni. Srebrenica je samo epilog puzećeg genocida koji je počeo 1992. godine.

U optužbama protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića označeno je još osam lokacija u Bosni za koje postoje sumnje da je izvršen genocid.

Kako komentirate to što ni ove godine, prema svemu sudeći, najutjecajniji ljudi iz državnog vrha Srbije neće biti u Potočarima 11. jula?

– Smatram da srpski političari i ne trebaju doći u Srebrenicu ako nisu spremni za pravu empatiju prema žrtvama i ako nisu spremni da se suoče s vlastitom odgovornošću, posebno oni koji su danas nosioci vlasti. Uostalom, iskreno pokajanje zahtijeva odgovorne i moralne ljude koji su sposobni iskazati moralnu odgovornost. To današnji političari Srbije svakako nisu.

Njihovo prisustvo na ciničan način bi samo doprinijelo uvredi samih žrtava. Ja ne vjerujem u njihovu promjenu u tom pogledu. Bolje je da to sačeka nove generacije…

Kako komentirate činjenicu da 20 godina kasnije većina političara u Republici Srpskoj zločin u Srebrenici ne želi nazvati genocidom uprkos pravosnažnim presudama zločincima?

– Republika Srpska, odnosno njeni lideri ponašaju se u skladu s beogradskim uputama. Beograd je odlučio da to nije genocid. Lideri RS prije jednu deceniju napisali su vlastiti izvještaj koji je potvrdio broj žrtava i koji je prihvatio činjenicu da je riječ o genocidu.

Kasnije se Milorad Dodik distancirao od tog izvještaja pod izgovorom da je RS bila pod pritiskom međunarodne zajednice. Naravno da je bila. Kao da se genocid priznaje tek tako. To je velika moralna odgovornost i zato svi bježe i ulažu napor da taj zločin relativizuju.

Šta očekujete od presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću i kako će to utjecati na pomirenje u BiH? 

– Ta dva suđenja veoma su važna, ali, nažalost, nisu dobila dovoljnu pažnju ni u Bosni ni u Srbiji. U Srbiji samo u početku kada je Karadžić pokušao da aktuelizuje navodni dogovor s Holbrukom. Kako u tome nije uspeo, interesovanje za njegovo suđenje je nestalo. Očekujem da dobiju zasluženu kaznu s obzirom na to da sud već raspolaže ogromnom dokumentacijom koja podupire njihovu odgovornost.

Region se svako malo vrati u devedesete godine prošlog stoljeća. Kako naprijed? 

– To se dešava zato što nisu utvrđene ili nisu opšteprihvaćene elementarne činjenice o tim ratovima. Nije postignut konsenzus o karakteru rata, posebno u Bosni. Tome je doprinijela i međunarodna zajednica, jer je odlučila da nema agresora, pobjednika ni poraženih. Svi su žrtve. Iz te pozicije svi imaju svoje vlastite narative, uglavnom o tome da su svi žrtve. Iz te pozicije teško se ide naprijed. Osim toga, tranzicija je teška i složena, tek smo na samom početku.

Elite su nezrele i sebične i kad god se suoče s problemima, posegne se za ratnim i etničkim temama kojima mobilišu emocije vlastite nacije. Međutim, i to polako gubi mobilišuću snagu. Zato je pitanje kada će građani najzad dobiti odgovorne i hrabre političare koji će misliti širi društveni, nacionalni i regionalni interes. Bez toga, region će i dalje stagnirati. Kada je riječ o prošlosti, bez pune i prave istine o tom ratu, neće biti ni pravog pomirenja. 

Predsjednik RS Milorad Dodik nedavno se poklonio žrtvama u Potočarima, ali ovaj zločin nije nazvao genocidom…

– Poslije svih uvreda koje je Milorad Dodik iznio na račun Bošnjaka, bolje je da se ne pojavljuje u Potočarima. Njegovo poklanjanje žrtvama u Potočarima u skladu je sa stavom da je riječ o žrtvama ratnog zločina, a ne genocida. Njegovo ponašanje samo govori o stepenu poricanja zločina nad Bošnjacima.

Fahir Karalić (Avaz)