Ipak, uskoro je postalo jasno da će Trump ne da neće isušiti močvaru, već će sa sobom u Ovalni ured dovući – močvarna čudovišta. Tako mu je, primjerice, državni tajnik postao Mike Pompeo koji je aktivno planirao ubojstvo Juliana Assangea i radosno priznao se u CIA-u (čiji je bio direktor) “laže, vara, krade”. Za savjetnika za nacionalnu sigurnost je postavljen John Bolton koji je poznat po tome što “nije vidio rat koji mu se nije svidio”. Sukladno, podržavao je onaj u Vijetnamu (iako osobno “nije imao želju umrijeti na rižinom polju jugoistočne Azije”), zazivao jedan sa Sjevernom Korejom te napisao kolumnu naziva “Da zaustavimo iransku bombu, bombardirajmo Iran”. Kao ambasadorica u UN-u je pak služila Nikki Haley, zapamćena po crtanju srca na bombe koje će ubiti palestinku djecu, uz natpis: “Dokrajči ih!”
“Ili će duboka država uništiti Ameriku ili ćemo mi uništiti duboku državu”, parola je kojom je posljednjih mjeseci prekaljeni trgovac Trump (opet) prodao lakovjernima priču o sebi kao borcu protiv establišmenta i povijesnom reformatoru. I dok mnogi (i dalje) tvrde kako ga je uloga predsjednika prvi puta zatekla nespremnoga, pri čemu su kolo vodili njegovi politički iskusniji pobočnici, te će sada “narančasti čovjek” zapravo provesti sve što je obećao, pogled na njegov novoodabrani kabinet oslikava nešto drugačiju priču. Jer, naravno, računaju se djela, a ne (Trumpove prazne) riječi.
Za početak, sami odabir čovjeka zaduženog za sastavljanje novog tima u State Departmentu otkriva i više nego dovoljno. Riječ je o Brianu Hooku, poznatom i kao “iranski jastreb” iz prve Trumpove administracije (služio je i u onoj Bushevoj). Naime, Hook je bio ključna figura Trumpovog “maksimalnog pritiska” prema Iranu, što je uključivalo ekonomske sankcije, sabotaže i atentate, a poznat je njegov doprinos i Abrahamovim sporazumima, projektu normalizacije odnosa Izraela s arapskim zemljama. Također, njegov odjel za planiranje vanjske politike je u to vrijeme promovirao kontroverzne ideje poput “islamske reformacije”.
Hook je svakako notoran po procurjelom memorandumu iz 2017. u kojem je tadašnjem državnom tajniku Rexu Tillersonu držao predavanje o politici američke vlade: korištenja ljudskih prava kao ciničnog alata za potkopavanje neprijatelja i jačanje saveza. To se postiže, objasnio je Hook, ignoriranjem kršenja takvih prava kada ih počine američki saveznici, dok ih se naglašava u svakoj prilici državama neprijateljskih vlada. “‘Realno’ gledište je da američke saveznike treba podupirati, a ne gnjaviti, iz praktičnih i načelnih razloga, i da dok Sjedinjene Države svakako trebaju biti moralni primjer, naša diplomacija s drugim zemljama treba se prvenstveno usredotočiti na njihovo vanjskopolitičko ponašanje, radije nego na njihovu domaću praksu kao takvu … U slučaju američkih saveznika kao što su Egipat, Saudijska Arabija i Filipini, administracija je potpuno opravdana u naglašavanju dobrih odnosa za niz važnih razloga, uključujući borbu protiv terorizma, te u iskrenom suočavanju s teškim kompromisima u pogledu ljudskih prava.
Jedna korisna smjernica za realističnu i uspješnu vanjsku politiku je da saveznike treba tretirati drugačije – i bolje – od protivnika … Ne želimo poduprijeti američke protivnike u inozemstvu; tražimo pritisak, natjecanje s njima i nadigravanje. Iz tog razloga, ljudska prava bismo trebali smatrati važnim pitanjem u odnosu na SAD s Kinom, Rusijom, Sjevernom Korejom i Iranom. I to ne samo zbog moralne brige za prakse unutar tih zemalja. To je također zato što je pritisak na te režime na ljudska prava jedan od načina da se nametnu troškovi, primijeni protupritisak i strateški ponovno preuzme inicijativa od njih”, objasnio je Hook.
Ove Hookove riječi bile su izvrstan prozor u ono što upravitelji zapadnog carstva rade kada glume bijes zbog navodnih kršenja ljudskih prava u nacijama koje su odredili za uništenje. Činjenica da je upravo Hookovo ime jedno od prvih koje je Trump izabrao za najbliže suradnike sugerira da možemo očekivati maksimum prezira vrijedne vanjskopolitičke nepromišljenosti od predsjednika koji se vraća.
Doduše, čini se da Hook neće predvoditi samo proratne napore. Naime, pojavile su se glasine da će ga predsjednik imenovati kao posebnog izaslanika za potencijalne pregovore o “završetku rata” između Rusije i Ukrajine. Međutim, pošto je Hook dosad ima prilično agresivne stavove prema Moskvi, pitanje je kako će se točno ovo razviti.
Onaj tko je svakako oduševljen Hookovim imenovanjem su proizraelski glasovi. “Nisam mogao smisliti bolju osobu za vođenje tranzicijskog tima”, izjavio je Mark Dubowitz, izvršni direktor Zaklade za obranu demokracije, dok je Andrew Ghalili, viši politički analitičar Nacionalne unije za demokraciju u Iranu, kazao kako “Hook ne samo da je nadgledao niz sankcija i strateških pritisaka koji su osakatili (iranski) režim, već je također pokazao osjetljivost prema iranskom narodu i dijaspori, razumijevajući njihove težnje za slobodom i demokracijom”.
Za savjetnika za nacionalnu sigurnost je odabran Michael Waltz, kongresmen i umirovljeni časnik Nacionalne garde, poznat po strogoj retorici i poticanju agresivnijih vojnih strategija. Waltz je bio vrlo kritičan oko Bidenove politike u Ukrajini, smatrajući je nedovoljno učinkovitom. Zauzimao se za slanje američkih vojnih “savjetnika” na ukrajinsku bojišnicu i tražio da se umjesto “prđenja” “ide na ubojstvo”. Također se s radošću prisjećao da je Trump prijetio Putinu bombardiranjem Kremlja i najavio mogućnost davanju dozvole Kijevu da to učini.
Ratni veteran je prošlu Trumpovu administraciju hvalio jer je “slomila Iran”, osobno zagovarajući napade na iranska naftna polja i nuklearna postrojenja. Kina je za njega “egzistencijalna prijetnja” koju treba suzbiti svim sredstvima, uključujući poticanje neovisnosti Tajvana, unatoč službenoj politici SAD-a o “jednoj Kini”. Također, Waltz se protivio i povlačenju iz Afganistana, zalažući se za zadržavanje američkog vojnog prisustva kao “strateške protuteže” za izvođenje eventualnih napada na Kinu, Rusiju i Iran.
Svakako, Waltzov militantni stav nije ograničen samo na vanjsku politiku Bliskog istoka i Europe, već se zalaže i za vojno djelovanje protiv narko-kartela u Meksiku, predlažući niz mjera poput cyber-napada, korištenja dronova i obavještajnih snaga.
Jedno od najvećih kadrovskih iznenađenja je svakako Pete Hegseth, bivši vojnik s iskustvom u Guantanamu, Iraku i Afganistanu, ali i novinar na Fox Newsu, znan po podršci vojnom angažmanu SAD-a širom svijeta. Na primjer, zagovarao je jaču opskrbu Ukrajine oružjem kako bi se spriječila Putinova nastojanja da “vrati Sovjetski Savez”. “(Rat) će biti dug i krvav … (Putina) zovemo ratnim zločincem, i to s pravom … Znate što su primirja za njega? Prilika za repetiranje”, ukazao je Hegseth, ističući kako je ulog na ukrajinskom frontu “budućnost zapadnog svijeta”.
Njegov stav prema Iranu također je neumoljiv. Nakon iranskog napada na američke baze u Iraku, koji je uslijedio kao odgovor na atentat na iranskog generala Qasema Soleimanija, Hegseth je pozvao na bombardiranje iranskih energetskih i nuklearnih postrojenja, ali i lokaliteta kulturne baštine. Također je sugerirao da bi međunarodni zakoni o ratovanju trebali biti prilagođeni kako bi više koristili američkim interesima. Podržavao je ratove u Afganistanu i Iraku, kojeg je nazvao “primjerom uspješne američke intervencije”. Založio se i za Trumpova pomilovanja marinaca osuđenih za (dokazane) ratne zločine, što se i dogodilo.
Hegseth je i zagriženi cionist koji njeguje prijateljske odnose s ilegalnim i nasilnim izraelskim doseljenicima na okupiranim palestinskim teritorijima. Čak je i predložio da bi njegovi sinovi mogli služiti u izraelskoj vojsci ako to bude potrebno. Štoviše, tetovirao je znakovlje koje priziva križarski rat protiv muslimana, poput jeruzalemskog križa i “Deus Vult”.
A ako je Hegseth najveće iznenađenje, onda je Marco Rubio najveće razočaranje. Osim što je Trump za njega znao reći da ga “ne bi unajmio da vodi jednu od njegovih manjih tvrtki” jer je “vrlo precijenjen” i “u potpunom vlasništvu lobista”, Rubio je miljenik senatora Lindseya Grahama, čovjeka ovjekovječenog konceptom “do posljednjeg Ukrajinca” i želji za “bombardiranjem Irana čak i u nedostatku izravnih dokaza o njihovoj umiješanosti” u Hamsov napad 7. oktobra.
Posebno je kritičan prema Iranu, ističući da bi se “rizik od nuklearnog Irana” mora spriječiti svim sredstvima, uključujući vojnu akciju ili puč. Obrušio se na Macrona kada je ovaj sugerirao kako bi Europa trebala težiti većoj nezavisnosti od SAD-a te je izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog sve većeg broja zemalja koje prelaze na trgovinu u vlastitim valutama, čime, kako ističe, stvaraju “sekundarnu ekonomiju, nezavisnu od SAD-a”, zbog čega ih Washington “neće moći sankcionirati”.
Komunističku partiju Kine naziva “zlim režimom”, hvali se kako je prouzrokovao glad i neimaštinu politikom sankcija Kubi (on je Kubanac), dok Assangeovo novinarstvo naziva “odvratnim ponašanjem”. Međutim, kada razgovor skrene u pravcu Izraela, tada Rubio iskazuje ljubav, usputno pozivajući na “istrebljenje” “divljaka” tj. Palestinaca.
Na poziciju direktora CIA-e će biti instaliran John Ratcliffe, bivši čelnik Nacionalne obavještajne službe, prepoznat po snažnom zalaganju za proširenje vladinih ovlasti nadzora, uključujući podršku proširenju kontroverznog Zakona o nadzoru stranih obavještajnih službi (FISA) koji omogućuje američkim sigurnosnim službama nadzor nad građanima bez sudskih naloga, pod uvjetom da su uključeni u komunikaciju s inozemnim osobama ili organizacijama.
Ratcliffe je, u stvari, postao glasnogovornik tvrdnji o navodnim kibernetičkim napadima Irana na Trumpovu kampanju te teorijama o planiranim atentatima, optužujući Teheran za prijetnje nacionalnoj sigurnosti i “ratna djela” protiv SAD-a. Kaže da bi zbog toga Pentagon trebao izvesti zajedničke napade na Iran, zajedno s Izraelom.
Ujedno je i zagovornik agresivnog stava prema Kini, tvrdeći da ta država predstavlja “najveću prijetnju demokraciji i slobodi u cijelom svijetu” od završetka Drugog svjetskog rata. U svojim javnim istupima često upozorava na nužnost strateške pripreme SAD-a za sukob s Kinom, inzistirajući da je potrebno dodatno učvrstiti američku obrambenu i obavještajnu infrastrukturu.
Guvernerka Južne Dakote Kristi Noem će biti tajnica za domovinsku sigurnost. Ipak, kako na njene reference gledaju njeni sugrađani pokazuje to što joj devet indijanskih plemena u njenoj državi zabranilo pristup nakon što je izjavila da su neki rezervati postali mete infiltracije narkokartela, a poglavice narkobosovi.
Dodatno ulje na vatru dolilo je njena nedavno objavljena biografija gdje je otkrila detalje iz privatnog života, uključujući epizodu u kojoj je ustrijelila vlastito štene zbog “napada na stoku i agresivnog ponašanja”. Pojasnila je kako je osjećala da je pas Cricket “nepopravljiv” i da ga “nije voljela”.
Iako se zbog ovoga nagađalo da njene daljnje političke ambicije neće biti ostvarene, Noem se iskupila kada je u ožujku predstavila prijedlog zakona kojim se suzbija kritika Izraela na temelju “osiguranja sigurnosti Božjeg odabranog naroda”.
Posao američke veleposlanice u Ujedinjenim narodima je pak ponuđen Elise Stefanik, koju nazivaju i Nikki Haley 2.0 zbog toga što želi “učiniti Izrael opet velikim”. Zapamćena je po izjavi da “nijedan američki predsjednik ne može imati ispriku za uskraćivanje pomoći Izraelu”, kao i lovu na vještice protiv studenata koji se protive genocidu u Gazi i predsjednika fakulteta koji su ih zbog toga odbili izbaciti. Kongresnica koja se sama opisala kao “Ultra MAGA” je u Knessetu osudila Bidena i zahtijeva potporu Izraelu “bez uvjeta”, jer bi se 7. listopada mogao dogoditi i SAD-u. Također je zahtijevala ukidanje UNRWA-2, koju je okarakterizirala kao Hamasovu terorističku postrojbu.
Pohvalila se da je podržala svaki paket “pomoći” Izraelu koji je ikada došao pred Kongres i prisjetila se kako je išla u školu za djevojčice u sjevernom dijelu države New York koja se nalazila pokraj sinagoge. Stefanik je ponudila i topla sjećanja na svoje prvo putovanje u Izrael, dok je bila student na Harvardu i radila kao “stipendist FDD-a”, jednog od najtvrdokornijih intervencionističkijih proizraelskih think tankova. Štoviše, i dandanas je “stručnjak” u NED-u, jednom od primarnih instrumenata Washingtona za miješanje u unutarnje stvari drugih zemalja.
Svakako, nije joj strano ni udariti po Kini i “njihovim genocidnim zločinima i kršenju ljudskih prava nad ujgurskim stanovništvom i drugim etničkim manjinama”, što je dokazana besmislica. Tome unatoč, Stefanik je poručila kako je “vodila borbu za odvraćanje lobista od promicanja komunističkih kineskih vojnih interesa” jer se “rad za kineske tvrtke ne može razlikovati od služenja Komunističkoj partiji Kine”.
Da će eskalirati (ekonomski) rat s Pekingom je Trump potvrdio odabravši sinofoba Roberta Lighthizera da vodi američku trgovinsku politiku, koji je već uvodio sankcije kineskom gospodarstvu tijekom Trumpova prvog mandata, ali i pomogao nadgledati Reaganov trgovinski rat protiv Japana 1980-ih.
Tom Homan, zvan “granični car”, će biti zaslužen za južnu američku liniju razgraničenja s Meksikom, kojem pak prijeti invazijom, najavivši da će tamo poslati američke specijalce. Koristeći “kartele” kao ispriku, Trumpova administracija bi zaista mogla intervenirati u Latinskoj Americi kako bi destabilizirali tamošnje neovisne vlade koje imaju prijateljske odnose s Kinom, poput Nikaragve, Bolivije ili Venezuele. Homan je ujedno i intelektualni začetnik politike “nulte tolerancije” koja je odvojila tisuće djece od njihovih roditelja na granici, pri čemu je više od 1300 njih i danas razdvojeno.
Trumpov novi izaslanik za Bliski istok, Steven Witkoff, je pak prisustvovao Netanyahuovom govoru u Kongresu u srpnju i kritizirao demokrate koji nisu podržali izraelskog premijera. “Osjećala se duhovnost, a ipak, to nije reakcija koju ste ćutili da ste dobili od mnogih od tih demokrata”, evocirao je spiritualni cionist Bibijevu “misu”, netom nakon koje je Izraelac telefonom naredio ubojstvo Hassana Nasrallahe (i još par desetaka ljudi).
Mike Huckabee je postavljen za američkog veleposlanika u Izraelu. Riječ je o evanđeoskom kršćanskom propovjedniku i televizijskom voditelju koji svjedoči teologiju “kraja svijeta” i proglašava Izrael ispunjenjem biblijskog proročanstva. SAD, uistinu, nikad prije nije imao toliko kvalificiranu osobu u ovoj ulozi.
Ovaj cionistički kršćanin kaže da “ne postoji okupacija” te da “Izrael posjeduje” Zapadnu obalu, što je naziv koji “odbija koristiti”, već se na to područje referira s “Judeja i Samarija”. Tvrdi da je moderna nacija Izrael stvorena rukom Svemogućeg Boga te proglašava vječnu vjeru u starozavjetnu zapovijed: “Bog kaže da će oni koji blagoslivljaju Izrael biti blagoslovljeni, a oni koji proklinju Izrael bit će prokleti.” A kako bi dokazao vlastitu odanost izraelskoj stvari, Huckabee je obećao ilegalnim doseljenicima da će Trumpu dostaviti kapu na kojoj piše “Izgradimo Izrael ponovo velikim”.
Diplomat isto tako propovijeda kako “Palestinci ne postoje” te da je “rješenje s dvaju država iracionalno i neprovedivo”. A u pokušaju da doista Palestinaca više ne bude, Huckabee je objavio kolumnu za Jerusalem Post, naslovljenu “Vrijeme je za promjenu režima u Iranu, u kojoj domeće da “iako ne bi oklijevao upotrijebiti silu protiv iranskog nuklearnog programa i programa balističkih raketa” ipak “vjeruje da postoji pametnije, trajnije rješenje za problem Irana”, a to je – puč.
Funkciju glavnog državnog odvjetnika će pak obnašati Matt Gaetz, borbeni republikanac s Floride. Njegovo imenovanje naišlo je na skepticizam i iznenađenje nekih zastupnika u Senatu te se njegova potvrda u tom domu smatra neizvjesnom. Tome unatoč, Gaetz je odmah podnio ostavku u Zastupničkom domu, koja “stupa na snagu odmah”.
Iako je, ne može se poreći, vješt retoričar, ovaj 42-godišnjak nekad zna izreći i ponešto neprimjereno, poput toga da su “žene na skupovima za pobačaj debele i pretile” ili: “Nitko te ne želi oploditi ako izgledaš kao palac.”
Međutim, uz Gaetza se veže jedan znakovit kuriozitet; on je, naime, jedini u Trumpovom kabinetu koji se usudi reći nešto što ne ide niz dlaku izraelskom lobiju, kao kada je glasovao protiv Zakona o podizanju svijesti o antisemitizmu jer je pod njime kažnjivo reći da su “Židovi ubili Isusa”. Štoviše, iz ADL-a – glavne cionističke lobističke organizacije koja financira sve ostale Trumpove suradnike – su poručili: “Gaetz ima dugu povijest trgovanja antisemitizmom — od obrazloženja svog glasovanja protiv dvostranačkog Zakona o podizanju svijesti o antisemitizmu pozivanjem na stoljećima staru tvrdnju da su Židovi ubili Isusa do obrane teorije o velikoj zamjeni i pozivanja poricatelja holokausta kao svog gosta na Stanju unije 2018. godine. On ne bi trebao biti imenovan ni na jednu visoku dužnost, a kamoli na onu koja nadzire nepristrano izvršavanje zakona naše nacije.” No Gaetz je, naravno, ipak cionist.
Cionisti su i, jasno, Robert G. Kennedy, koji će služiti kao ministar zdravstva, i Tulsi Gabbard, buduća ravnateljica nacionalne obavještajne službe. Ovo su ujedno i dva kandidata koji, praktički jedini, ulijevaju tračak nade da bi naredna administracija, u četiri godine, ipak mogla iznjedriti neku mikroskopsku količinu pozitivnih stvari. Doduše, njihove stare izjave bi to oštro demantirale. “Donald Trump mora biti poražen: Još četiri godine da bude predsjednik bile bi katastrofa”, izjavila je Gabbard 2020., dok je RFK još ovog svibnja upozorio: “Ako mislite da bi drugi Trumpov mandat bio išta drugačiji, upuštate se u puste želje.”
Gabbard je čak optužila Trumpa da je “osramotio američku vojsku” koristeći trupe kao “prostitutke” za multinacionalne korporacije i Saudijsku Arabiju, “diktaturu čiji je Trump sluga”, lažući da želi okončati beskrajne ratove, pljačkajući Siriju i provodeći ono što je nazvala “goli imperijalizam”. Prema njoj, Trump je bio “jednostavno nepodoban da bude vrhovni zapovjednik” jer se “ponašao kao Napoleon ili kralj” i zlorabio svoje ovlasti.
Istaknula je da je Trump potaknuo “ratno stanje” s Iranom napadom dronom kojim je ubio Soleimanija, prokazavši ga za “ilegalni i protuustavni ratni čin” koji nije imao “nikakvog opravdanja”. Također je optužila sadašnjeg šefa da je prekršio svoju ustavnu prisegu, “potkopao sigurnost američkog naroda” i “djelovao na način krajnje nespojiv sa samoupravom i vladavinom zakona”. Konačno, rekla je da potiče – genocid.
Ukazala je i kako bi bila “ogromna pogreška” da Rubio uđe u vladu, pošto on “predstavlja neokonski ratnohuškački establišment” te bi to “poslalo krivu poruku” onima koji su “zabrinuti” mogućnošću Trećeg svjetskog rata. Ako Rubio pak bude ustoličen, napominje Gabbard, “to će nagnati mnogo ljudi da se zapitaju kakva vanjska politika će se provoditi: ona koji Trump zagovara ili nastavak one duboke države”.
I dok sve navedeno zvuči savršeno razumno, iz nekog razloga je Gabbard ipak pristala biti kotačić ovakve vlade. Pritom je, također bez objašnjenja, napustila obećanje zakona koji bi učinkovito zakočio cijeli američki režim sankcija. No, kao što znamo, Trump obećava samo pojačati sankcije, baš kao što je to učinio i prvi put.
Gabbard je, svakako, razumna žena te je dobro što će, kao ravnateljica Nacionalne obavještajne službe, hraniti predsjednika dnevnim informacijama, na temelju koji on donosi političke odluke, koje onda državni tajnik i ministar obrane samo provode. Međutim, kako je Gabbard prethodno bila u Zapovjedništvu za civilne poslove i psihološke operacije američke vojske, nije isključeno ni kako je ona, u biti, obavještajni operativac korišten za ometanje, sabotiranje i kooptiranje antiratnog pokreta.
Za kraj, valjalo bi spomenuti i dopredsjednika JD Vancea koji je, u stvari, ponudio najfascinantniju vanjskopolitičku izjavu koja kirurški precizno ukazuje na način na koji bi Zapad trebao reformirati svoj odnos sa svijetom u ovoj novoj eri: “Izgradili smo vanjsku politiku zastrašivanja, moraliziranja i predavanja zemljama koje ne žele imati ništa s tim. Kinezi imaju vanjsku politiku izgradnje cesta i mostova i hranjenja siromašnih ljudi i mislim da bismo trebali slijediti (takvu) vanjsku politiku, diplomaciju poštovanja i vanjsku politiku koja nije ukorijenjena u moraliziranju. To je ukorijenjeno u nacionalnim interesima ove zemlje.” Nažalost, Vance je to rekao u travnju – prije nego što je imenovan potpredsjednikom – i od tada je prilično promijenio svoj stav.
No, čak i da on – ili Trump – žele izvršiti ovu promjenu, cijeli američki vanjskopolitički aparat izgrađen je oko “zastrašivanja, moraliziranja i predavanja”. Postoji mnoštvo agencija i polu-vladinih organizacija s desecima tisuća ljudi koji rade upravo to: Nacionalna zaklada za demokraciju (NED), USAID, Millennium Challenge Corporation (MCC), Freedom House, Američka agencija za globalne medije , Azijska zaklada, Međuamerička zaklada, itd. Trebalo bi doslovno sve to rastaviti da se bi krenulo u novom smjeru i promijenio sam DNK američke vanjske politike,
Takvo što se, naravno, neće dogoditi. Dokaz za ovo – ako je uopće trebao – je dostavljen u srijedu, kada je Trump posjetio Bidena u Bijeloj kući. Joe je tamo “Hitleru” poželio dobrodošlicu, vidno iskreno se smiješeći i rukujući s njim, obećavajući mu pustu pomoć kada njegovi “fašisti” preuzmu vlast i “dokinu demokraciju”.
Jasno, i dalje postoje oni koji govore da treba “dati Trumpu priliku” i prestati kritizirati ga prije nego što dođe na dužnost. Dati mu priliku? Pa imao je četiri godine. To je bilo sasvim dovoljno vremena da pokaže tko je: ubojiti sluga ratnohuškačkog carstva, baš poput njegovih prethodnika.
Najbolji pokazatelj budućeg ponašanja je prošlo ponašanje. Nema razloga misliti da će ovaj put biti drugačije. Trump kritizira strani intervencionizam jer je takva vrsta retorike popularna, a ne zato što on to stvarno misli. Kako bi došao do svoje pozicije, Trump je postigao dogovore s cionističkim oligarsima, moćnim lobističkim skupinama i više-manje potpuno istom republikanskom glasačkom bazom i klasom donatora koja je dovela na vlast svakog drugog republikanskog predsjednika posljednjih godina. Čak i da je želio okončati ratove i boriti se protiv establišmenta – a nema nikakvih dokaza da to želi – već je sebi vezao ruke ugovorima koje je sklopio s moćnim frakcijama establišmenta kojima je obećao svoju službu.
“Ili će duboka država uništiti Ameriku ili ćemo mi uništiti duboku državu”, obećao je svijetu Donald. Jedna polovina tog obećanja će svakako biti obistinjena – pogodite koja.
Marin Prvan (Geopolitika)
“Vrijeme je da se isuši močvara u Washingtonu!”, usklik je kojim je Donald Trump zagolicao maštu radničkoj klasi Amerikanaca tijekom prve kampanje, 17. oktobra 2017. godine. Publika je na njegovim narednim skupovima redovito skandirala ovaj slogan, koji ga je, praktički, tada pogurao u Bijelu kuću.
Komentari