Kliker.info

Nedavno je preminuo američki esejista Frederic Jameson. Jedna od njegovih najpoznatijih dosjetki (koja se ponekad pogrešno pripisuje meni) danas važi više nego ikad: lakše nam je zamisliti smak svijeta nego kraj kapitalizma. Hajde da primjenimo istu logiku na samog Jamisona. Čitav njegov život bio je mnogo bliži onome što Francuzi zovu lapalissade, komični truizam, po mesje la Palisu; na primjer: „Sat vremena prije svoje smrti, mesje la Palis je bio potpuno živ.“ Za Jamesona, smrt nije postojala sve dok je bio živ. Njegova porodica kaže da je čitao i pisao do posljednjeg časa: dan-dva prije smrti, zamolio ih je da mu donesu nekoliko knjiga i svesku u bolnički krevet. Dakle, nije Jameson umro, samo mu se desila smrt.

Piše    :  Slavoj Žižek (The Spectator)

Film Megalopolis Francisa Forda Coppolasa zasluženo je propao. Bezobrazno skup projekat predstavlja odličan argument za čvrstu kontrolu filmskog studija nad produkcijom: kad se režiseru da previše slobode, evo šta ispadne. U filmu koji priču iz drevnog Rima o Ciceronovom slamanju Katilinine pobune smješta u New York u bliskoj budućnosti, jedino mi se dopalo to što se svrstava uz Katilinu. Mislim da je bio zagovornik siromašnih i obespravljenih, i pravednije raspodjele imovine i zemlje. Međutim, iz tog razloga mi je kraj filma odvratan: najgora verzija koja se može zamisliti, veliko pomirenje Katiline i Cicerona (korumpiranog gradonačelnika). Umjesto društvenog revolucionara, Katilina je arhitekta sa velikim projektom za obnovu New Yorka. Da ja imam političku vlast, u ovom slučaju bih se pretvorio u Josepha Goebelsa: Megalopolis bi bio javno spaljen.

Na početku Prvog svjetskog rata, kada je Njemačka napala Belgiju, jedan belgijski ministar je rekao: „Šta god historičari poslije pričali o ovom ratu, niko neće moći kazati da je Belgija napala Njemačku.“ Danas više nema poštovanja za očigledne činjenice: od opće invazije 2022. Rusija tvrdi da je Ukrajina bila napadač. Prije nekoliko nedjelja, Putinove vlasti su objavile spisak od 48 stranih država i teritorija optuženih da sprovode politiku koja nameće destruktivnu neoliberalnu ideologiju u suprotnosti sa tradicionalnim ruskim duhovnim i moralnim vrijednostima. Zemlje sa spiska zvanično su označene kao „neprijateljske države“; tu nema priče o multipolarnom svijetu: ako ne djelite iste vrijednosti, vi ste neprijatelj Rusije. Te vrijednosti, međutim, nekako dijele Severna Koreja i Avganistan. Ali to nije prevara: povezuje ih odbijanje evropskog prosvjetiteljstva, koje smatraju najvećim zlom historije.

U posljednje vrijeme, ponovo se dopisujem sa Nadyaom Tolokonnikovom, osnivačkom članicom grupe Pussy Riot. Još su 2012. ove ruske disidentkinje izazvale skandal protestom u jednoj crkvi u Sankt Peterburgu. Organizirale su performans protiv Putinove zloupotrebe ruskog pravoslavlja. I bile su u pravu: sjetimo se da je patrijarh Kiril, poglavar Ruske pravoslavne crkve, Putina nazvao „borcem protiv antihrista“ i „glavnim egzorcistom“. Mada se nikada nismo sreli, dopisivali smo se tokom njenog boravka u zatvoru. Njena pisma, pisana u potaji, prokrijumčarili su iz zatvora njeni advokati i objavili ih kao „Drugarske pozdrave“. U knjizi Tolokonnikova kritizira režim sa radikalno ljevičarskog stanovišta, a ja se divim njenoj hrabrosti i etičkom integritetu. Prvi put ćemo se uživo sresti slijedećeg meseca na okruglom stolu u Beču. Ne strahujem da će me prava osoba razočarati, kako to obično biva kad upoznam „slavne“ ljude.

Majkrosoft je izašao sa tvrdnjom da nam uskoro stižu AI asistenti. Ali svakako postoji granica onome što će biti u stanju da rade. Kako se, na primjer, mogu programirati mali dnevni rituali? Uzmimo nekoliko dobro poznatih primjera. Maya Angelou je uvijek tražila da se skinu slike sa zidova hotelske sobe u kojoj odsjeda. Pošto bi rano uveče završila pisanje, Aghata Christie bi se okupala i pojela jabuku. Charls Dickens je uvijek vodio računa da mu krevet bude okrenut ka sjeveru. Serena Wiliams lupka lopticu pet puta prije svog prvog servisa… Svi imamo svoje navike koje čine život smislenim, a da nemaju pragmatičnu funkciju. Njihovo značenje je čisto samoreferencijalno i obitava u efektu smisla. Proći će mnogo vremena dok AI ne bude u stanju da asistira ljudima pri nalaženju reda u haosu.

Kažu mi prijatelji da sam popularan na TikToku. Ne znam zašto, jer nikad nisam bio na toj ni bilo kojoj drugoj digitalnoj platformi. Način na koji platforme funkcioniraju mi je potpuno stran. Mrzim brze dosjetke i treba mi vremena da razmislim. U raznim prilikama prijatelji su mi skretali pažnju na naloge koji se lažno predstavljaju kao ja. Smješno je to što, mada pokušavaju oponašati moje razmišljanje, obično mi uvijek pripisuju pogrešne političke ili filozofske stavove. Nemam vremena da protestiram zbog tih prisvajanja, ali sam nekoliko puta bio u iskušenju da se pod pseudonimom posvađam sa samim sobom.

Nedavno sam u Londonu učestvovao u diskusiji o kvantnoj mehanici, sa Rogerom Penroseom i Sabinom Hossenfelder, i moram priznati da je to bio krajnje depresivan događaj. Nas troje smo se prosto mimoilazili u priči. Nije bilo čak ni jasnog neslaganja – samo potpuno odsustvo komunikacije. Nažalost, debata je bila propuštena prilika; u velikoj mjeri krivim sebe za taj neuspjeh, jer sam se previše naglo fokusirao na osnovna filozofska pitanja, što nije prvi – a vjerovatno ni posljednji put.