Kliker.info

Ovog ljeta dva velika kulturna događaja – ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Parizu i premijera filma Deadpool & Volverine – priredila su nam blještavi spektakl zasićen ironijom. Ali to je otprilike sve što im je zajedničko. U njihovim razlikama otkrit ćemo značaj krajnje dvosmislene prirode savremene ironije.

Piše : Slavoj Žižek (Project Syndicate)

Ironična distanca prema preovlađujućem društvenom poretku često se javlja kao slabo prikriveni konformizam. Kako kaže kritičarka filma Deadpool & Volverine, najnovijeg nastavka naizgled beskrajnog ciklusa Marvelovih superherojskih blokbastera, taj film „može biti istovremeno odvratan i urnebesan… ali je i traljav, sa puno ponavljanja i jeftinih scena, i previše se oslanja na meme i interne šale strip fanova.“

To nam govori koliko su značajni ulozi. Za Orbana, ceremonija je označila duhovno samoubistvo Evrope, dok je za Žolija (i, nadam se, mnoge od nas) bila rijetka manifestacija istinskog evropskog kulturnog nasljeđa. Svijet je dobio priliku da okusi zemlju Dekarta, utemeljitelja moderne filozofije, čija je radikalna sumnja bila zasnovana na univerzalnoj – a samim tim i „multikulturalnoj“ – perspektivi. On je razumio da vlastite tradicije nisu ništa bolje od navodno „ekscentričnih“ tuđih tradicija:

Samo relativizacijom partikularnosti možemo stići do autentične univerzalističke pozicije. Kantovskim jezikom rečeno, grčevito držanje za naše etničko porijeklo vodi nas u privatnu upotrebu uma, gdje smo ograničeni kontingentnim dogmatskim pretpostavkama. U svom eseju „Šta je prosvećenost“, Kant ovu nezrelu, privatnu upotrebu uma suprotstavlja javnoj, objektivnijoj. Privatna odražava i služi samo vlastitoj državi, religiji i institucijama, dok javna upotreba um zahtjeva od čovjeka da zauzme transnacionalnu poziciju.

Konzervativci naprosto nisu u pravu kada osuđuju ceremoniju kao prikaz LGBTQ+ ideologije i politički korektne uniformnosti. Naravno, bilo je implicitne kritike konzervativnog nacionalizma; ali po svom sadržaju i stilu, ceremonija je bila još više usmjerena protiv tvrdog politički korektnog moraliziranja – ili „probuđenosti“. Umjesto da brinemo o raznolikosti i inkluziji po standardnom režimu političke korektnosti (koji isključuje svakog ko se ne slaže sa određenim pojmom inkluzije), predstava je obuhvatila sve. Giljotinirana glava Marije Antoanete koja pjeva, naspram Mona Lize koja pluta Senom i razdraganih bahanalija polugolih tijela. Radnici koji obnavljaju Notr Dam plesali su na poslu, a šou se umjesto na stadionu, odvijao po čitavom gradu, otvorenom za svijet.

Takav jedan ironičan i opscen spektakl nema ništa sa sterilnom političkom korektnošću lišenom humora. Ceremonija nije samo predstavila Evropu u njenom najboljem izdanju; podsjetila je svijet da je samo u Evropi takva ceremonija uopće moguća. Bila je globalna, multikulturalna i sve što ide uz to, ali poruka je poslata iz francuske prijestonice, najboljeg grada na svijetu. Bila je to poruka nade u svijet velike raznolikosti, u kom nema mjesta za rat i mržnju.

Uporedite to sa vizijom koju nudi ruski desničarski politički filozof Aleksandar Dugin u nedavnom razgovoru sa brazilskim novinarom Pepe Eskobarom. Za Dugina je Evropa sada nebitna, trula bašta ograđena visokim zidom. Jedini preostali izbor je između američke globalističke duboke države i miroljubivog novog svjetskog poretka suverenih država. Bio bi miroljubiv, sugerira Dugin, jer bi Rusija raspodelila nuklearno oružje svim zemljama u razvoju, tako da princip sigurnog uzajamnog uništenja važi svuda.

Tako će se, prema Duginu, na ovogodišnjim predsjedničkim izborima u SAD – gdje se nadmeću američka duboka država i Donald Trump – odlučivati o sudbini čovječanstva. Ako Trump pobjedi, deeskalacija je moguća; ako pobjedi demokrata, smatra Dugin, idemo ka globalnom ratu i kraju čovječanstva.

Postavljena nasuprot onome što misle ljudi poput Orbana i Dugina, Žolijeva poruka je duboko etička i konzervativnim nacionalistima govori: Pažljivo pogledajte ceremoniju još jednom i stidite se onoga što ste.