Kliker.info

Da bismo razumjeli strah od mogućnosti da rat Rusije protiv Ukrajine eskalira u nuklearni sukob, moramo se ponovo osvrnuti na njegove početke, tamo gdje su postavljeni temelji krize. Dmitrij Medvedev, bivši predsjednik Rusije a danas zamjenik predsjednika ruskog savjeta sigurnosti, artikulirao je ulog koji se nalazi u osnovi ruske agresije početkom 2023: „Vjerujem da se NATO ne bi direktno mješao u sukob čak ni u takvom scenariju“, rekao je Medvedev, misleći na mogućnost da Rusija upotrijebi nuklearno oružje protiv Ukrajine. „Demagozima preko okeana i u Evropi ne pada na pamet da umru u nuklearnoj apokalipsi.“

Piše : Slavoj Žižek ( Kyiv Independent)

Izjava Medvedeva podrazumjeva jedan fundamentalni princip: pun suverenitet države zavisi od spremnosti njenih građana da za nju umru. Prema tom stanovištu, zapadna društva, obuzeta komercijalizmom i hedonizmom, napustila su ovaj princip. Za razliku od njih, ruski predsjednik Vladimir Putin ističe da pravi suverenitet zahtjeva takvu posvećenost: „Da bi se tvrdila neka vrsta vođstva – a ja tu čak i ne mislim na globalno vođstvo, već na vođstvo u bilo kojoj oblasti – svaka zemlja, svaki narod, svaka etnička grupa treba prvo osigurati svoj suverenitet“, rekao je Putin. „Nema sredine, nema posredne države: ili je država suverena, ili je kolonija, ma kako se kolonije zvale.“

Za Putina, Ukrajina spada u drugu kategoriju; ona je pseudo-entitet nepostojeće nacije koja ne zaslužuje suverenitet.

Ova perspektiva sugerira neočekivanu filozofsku paralelu. Retorika Putina i Medvedeva upućuje na Hegelovu „Fenomenologiju duha“, konkretno na dijalektiku gospodara i sluge. U Hegelovoj postavci, kada se dvije samosvjesti upuste u borbu na život i smrt, ako su obe spremne rizikovati sve, neće biti pobjednika – jedna strana umire, a preživjelom nema ko da oda priznanje. Historija i ljudska kultura temelje se na izvornom kompromisu: jedna strana „obara pogled“ i postaje sluga. Medvedev pretpostavlja da će „dekadentni, hedonistički“ Zapad oboriti pogled. Međutim, kako smo naučili iz hladnog rata, u nuklearnom okršaju nema pobjednika – obje strane ginu.

Tekući sukob između Rusije i Zapada ima duboku filozofsku dimenziju. Anton Alihanov, guverner ruske eksklave Kalinjingrad, nedavno je izjavio da Imanuel Kant, koji je tu živio u 18. stoljeću, ima „direktnu vezu“ sa ratom u Ukrajini. Alihanov je Kantovo „bezbožništvo i nedostatak viših vrijednosti“ okrivio za stvaranje sociokulturnih uvjeta koji su doveli do Prvog svjetskog rata ali i aktuelnog sukoba: „Danas, 2024. godine, dovoljno smo hrabri da tvrdimo da ne samo da je Prvi svjetski rat počeo Kantovim djelom, već je to slučaj i sa tekućim sukobom u Ukrajini. Ovdje u Kalinjingradu, usuđujemo se predložiti – mada smo zapravo gotovo sigurni u to – da su upravo u Kantovoj ’Kritici čistog uma’ i njegovom ’Zasnivanju metafizike morala’ uspostavljeni etički, vrijednosni temelji tekućeg sukoba.“

Alihanov je opisao Kanta kao „duhovnog tvorca modernog Zapada“, odgovornog za ideje kao što su sloboda, vladavina prava, liberalizam i Evropska unija. Ako se Ukrajina odupire Rusiji u odbrani ovih vrijednosti, znači da Kantova filozofija indirektno podržava ukrajinski otpor. Takve izjave, koliko god uvrnute, ističu metafizičke uloge položene u ovaj rat.

Patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril na sličan način upreže spiritualnu retoriku kada odbacuje strah od nuklearne apokalipse. U šokantnoj demonstraciji svog stava, Kiril hvali ruske naučnike za razvoj „nevjerovatnog oružja“ i navodi da zabrinutost oko takvih pitanja „nije dobra za duhovno zdravlje“: „Čekamo Gospoda Isusa Krista koji će doći u velikoj slavi, uništiti zlo i suditi svim narodima.“

Riječ „duh“ ovdje treba koristiti bez ironije: rat koji je u toku nije samo borba za teritorijalnu kontrolu ili ekonomsku moć. To je takođe nešto više od pokušaja da se uništi jedna nacija, mada nosi jasnu genocidnu dimenziju – ne u doslovnom smislu ubijanja svakog pojedinačnog pripadnika nacije, već u lišavanju preživjelih njihovog etničkog identiteta i njihovoj asimilaciji kao Rusa.

Nisu to samo signali globalne geopolitičke promjene. To je rat duha protiv duha, koji suprotstavlja dvije međusobno isključive vizije i prakse o tome šta znači biti čovjek. Možda bi se ovdje trebalo vratiti Nicheu, koji je u knjizi „Ecce Homo“ 1888. ponudio mračnu viziju narednog stoljeća:

„Jer, kada istina stupa u borbu s milenijumskom laži, zatrešće se, imat ćemo grč zemljotresa, pomjeranje brda i dolina, o kakvima se nikada ni sanjalo nije. Pojam politike pretočio se tada sasvim u duhovni rat, sve tvorevine moći staroga društva razvijane u zrak – one sve skupa počivaju na laži: bit će ratova kakvih na Zemlji još nije bilo.“

Prije nego što ove redove odbacimo kao nejasnu tlapnju, treba reći da Alen Badju, mada uopće nije bio ničeanac, dolazi do sličnih zaključaka u svojoj knjižici „Vijek“. Badju opisuje 20. stoljeće metaforom ranjenog tijela zvjeri – što je koncept pozajmljen iz poeme Osipa Mandelstama „Doba“ iz 1923. Zvjer 19. stoljeća živjela je u relativnoj udobnosti, uljuljkana iluzijom stabilnog ekonomskog i političkog napredovanja. Ali u 20. stoljeću, zvjer se umorila od postepenog napretka, birajući direktno sučeljavanje sa historijom u pokušaju da ispuni obećanja 19. stoljeća kroz činove brutalnog voluntarizma.

Kako je naslućivao Friedrich Nietzsche , ovaj zaokret je doveo do nove vrste „duhovnog rata“: dva nezapamćeno destruktivna svjetska rata, praćena nasilnim revolucijama. Ipak, ti prevrati su tek ranili zvjer i nisu uspjeli proizveseti zamišljenog „Novog čovjeka“. Šta, onda, slijedi ovoj specifičnoj mješavini nade i brutalnog razočarenja koja je definirala 20. stoljeće? U „Volji za moć“, Nietzsche spekulira o 21. stoljeću, predviđajući potpuno „pomračenje svih vrijednosti“ zajedno sa pojavom „varvarskih nacionalističkih bratstava“: „Ne treba se čuditi kada… bratstva sa ciljem pljačke i izrabljivanja nevjernika… postanu arena budućnosti.“

I sad smo tu gdje smo, a ironija je što su u „pljački i izrabljivanju nevjernika“ često najokrutniji oni koji pozivaju na povratak tradicionalnim vrijednostima. Svi moramo biti spremni da rizikujemo svoje živote, ali ključna razlika između Rusije i Zapadne Evrope leži u njihovim perspektivama smrti. Kao što vidimo, Rusija tvrdi da se ne boji smrti, jer vjeruje u božansku moć koja će njen narod iskupiti u zagrobnom životu. Nasuprot tome, Zapadna Evropa živi sa znanjem da nema neke uzvišene garancije – smrt je naprosto kraj.

Naša nada počiva na vjerovatnoći da je spremnost Rusije na smrt samo blef, strateška obmana. Ali i blef može da ima stvarne i opasne posljedice. Jedini Bog koji se čini prikladnim našem dobu jeste bog sveobuhvatne ravnodušnosti, ideja koju je Clarice Lispector otkrila svojim jezivim opisom:

„Plašilo me, ipak, da će čak i nekažnjive užase velikodušno progutati ponor beskrajnog vremena, ponor beskrajnih visina, nemerljivi ponor Boga: nestat će u provaliji ravnodušnosti. Ni nalik ljudskoj ravnodušnosti.“

Prevela :  Milica Jovanović (Peščanik)