Kliker.info

Ovih dana, pročitah, britanski ambasador u BiH sasu u brk njezinim političarima istinu o onome što čine. Ova zemlja je, napisa on, bogata historijom – ali i najrazličitijim njezinim verzijama. Kako bi to i potkrijepio, gospodin ambasador navodi i najzornije primjere – pokušaje rehabilitacije Pavelića i Mihailovića, imenovanje škola po antisemitu i simpatizeru nacista Busuladžiću, imenovanje studentskih domova po Karadžiću, kojemu se uručuje i priznanje najviše institucije zakonodavne vlasti jednog dijela zemlje itd.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Da, međutim, ne bi ostao samo na historiji, gospodin ambasador prstom upire i u svakidašnje pokušaje dovođenja u pitanje Daytonskoga sporazuma, Ustava BiH posebice. Živeći ovdje, veli, bio je u prilici svjedočiti „pokušajima Bošnjaka da ignoriraju ustavne ovlasti RS-a“, pokušajima, potom, „Srba da oslabe i degradiraju ustavni autoritet države BiH“ te, na koncu, pokušajima „Hrvata da ospore i remete proces donošenja odluka na nivou Federacije BiH“. Referendum u RS-u, ataci na državni sud i tužiteljstvo, te Ustavni sud BiH su, završava on, primjeri koji u prilog tome najzornije svjedoče.

Atake na Ustavni sud smo, uostalom, imali prilike pratiti i ovih dana – uz dodatak, ova ustavna institucija nije više meta samo lidera SNSD-a. U Istočnom Sarajevu se, naime, nanovo nađoše vrhovi hrvatsko-srpskog „bratstva“ – s prvim perjanicama na čelu dakako. Što, usput, mnogi s odobravanjem ne propratiše. Za SDP, primjerice, lukavičko sijelo je samo još jedna niska u kontinuitetu organizirana rastakanja BiH.

Lider DF-a je bio još izravniji. Sastanak Dodik-Čović ga, veli, „neodoljivo podsjeća na susrete Karadžića i Bobana“. Jer, pojašnjava, i sada se, baš kao i tih ratnih godina, pokušava isto – razoriti BiH. Istina, dodaje, ima i razlike – tada su Boban i Karadžić ovu zemlju razarali silom, Dodik i Čović danas bi njihove ratne ciljeve rado realizirali „politikom i međusobnim političkim dogovorom“.
Otkuda takve ocjene? I odražavaju li iste suštinu onoga što banjalučko-mostarski tandem čini?

Pita li se, recimo, mene – da, i to u potpunosti. Razlika je tek u sitnici – stilu kojeg se u komunikaciji s javnošću koristi. Lider HDZ svoje djelovanje obrazlaže silnom ljubavlju za vlastitu domovinu – i željom da su u njoj svi i sretni i zadovoljni. Prvi čovjek RS, pak, ciljeve vlastita djelovanja čak ni ne pokušava uviti u celofan. Prostora za špekulacije, uostalom, ostavio nije ni nakon istočnosarajevskog sijela. Puno važnija od evropskoga Upitnika su mu, obznani, pitanja u vezi s kojima se na sijelu usuglasiše – i to po principu, ja ću podržati tebe u onome što želiš postići, ti ćeš podržati mene u onome što postići želim ja.

A kako će se sve to prelomiti preko leđa BiH? Istočnosarajevskom dogovoru, izgleda, baš kao onom austrijskom početkom devedesetih, to niti nije važno. Uostalom, Dodik to i izrijekom potvrdi – po već prepoznatljivoj mantri „il’ će kako kažem biti ili BiH neće ni biti“. Ili njegovim vokabularom, ako ga mediji dobro prenesoše, ili će do razgovora na kojima on istrajava doći ili će svi procesi u zemlji biti blokirani, a onda ona nije daleko ni od raspada.

Što je, dakle, na istočnosarajevskoj seansi dogovoreno? Postignuta je, ako dobro razumjeh, suglasnost da se Čovića podrži na putu ostvarenja njegovih političkih ciljeva. Da mu se, izmjenama Izbornog zakona, na pladnju isporuči treći entitet – i da može likovati kako je uspio u onome o čemu je samo sanjati mogao čak i Boban – a njemu osobno, opstane li BiH, zajamči doživotna fotelja člana državnog predsjedništva.

Zaboravljeno je, međutim, da sve to nije moguće izmjenom samo Izbornog zakona. Jer, i ustroj BiH i način izbora članova državnoga predsjedništva uređeni su Ustavom. Što, onda, znači da je put do Čovićeva raja, i pakla za sve ostale dakako, samo jedan – onaj što vodi preko promjena Ustava BiH. A njih je, na njegovu žalost, puno teže realizirati nego promjene u Izbornom zakonu. Jer, ustavnih promjena nema bez dvotrećinske većine u državnom parlamentu – koju je gotovo pa nemoguće osigurati – i zato se na njima ni ne istrajava nego se do cilja želi zaobilaznom, istodobno i protuustavnom trasom, izmjenama u Izbornom zakonu.

Zauzvrat je, ako je temeljem izjava suditi, ostvaren visok stupanj suglasnosti kako treba eliminirati sve nadogradnje Daytona koje ne odgovaraju Dodiku – ukinuti državni sud i tužiteljstvo, OSA-u, SIPA-u i, ako ih ima, druge državne, posebice represivne agencije. No, ni to neće ići lako. Na to ih, uostalom, upozori i britanski ambasador u BiH. Dayton, podsjeti ih Ferguson, dopušta mogućnost dogradnje Ustava BiH, dogovore li se o tome predstavnici triju naroda dakako – a u vezi s navedenim institucijama radi se baš o tome.

Sud BiH je, veli, formiran temeljem zakona bosanskohercegovačkoga parlamenta iz 2002. godine, za kojeg su glasovali i zastupnici Dodikove partije, u vezi s kojim zastupnici iz RS-a nisu iskoristili pravo veta – i kojeg je, ako se već hoće, svojim potpisom ozakonio i Nikola Špirić, jedan od vođa SNSD-a. Identičan se scenarij, podsjeća ih Ferguson, ponovio i u slučaju državnoga tužiteljstva godinu dana poslije – a siroti Špirić, koji se galami o njegovu ukidanju pridružuje, potpisao je i taj zakon.

To, drugim riječima, znači da se do ukidanja Suda i Tužiteljstva BiH može doći na samo jedan način, poštujući procedure koje propisuje i Ustav i zakon – i da pomoći ne mogu ni Dodikova soliranja, ni timsko balahanje za koje unajmljuje svoga mostarskog pajtaša.

No, što za njih znače procedure? Jer, istočnosarajevski dogovor je krajnje otvoren atak i na sami Ustav. U prilog tome, kako napisah, svjedoče sentence o izbornom zakonu – ali još više i najavljeni prijedlog Zakona o ustavnom sudu. Koji će, obznaniše lideri hrvatsko-srpskog „bratstva“, biti dovršen i u parlamentarnu proceduro proslijeđen u slijedećih petnaestak dana – i to po principu, ili će svi ostali za njega biti ili ni BiH neće biti.

Nije sporno da je atak na Ustavni sud posljedica njegove odluke o 9. siječnju kao Danu RS-a – i želje Dodika za osvetom po principu „ili ga neće biti, ili države neće biti“. Ali, opet je, i on i njegov mostarski pajtaš, u problemima – i to značajno većim od onih prethodnih. Jer, Ustavni sud nije dio dogradnje Daytona nego element izvornog Aneksa 4, dakle ustava koji je u Daytonu sklepan potkraj 1995. godine. A njega se ne može, što bi htio Dodik, mijenjati zakonom. Ustav je, naprotiv, predvidio procedure kako se to čini.

Dodik će, naravno, potegnuti za argumentom kako je i Ustavom predviđeno donošenje Zakona o ustavnom sudu. Da. Ali, ni zakon, kad god ga se donijelo, ne može biti u suprotnosti s Ustavom. Ne želi li se, dakle, zakon utemeljen na ustavu, ostaje samo jedan put – da se promijeni ustav kako bi se zadovoljilo vlastite, u konkretnom slučaju apetite Dodika.
Što je to, što bi se istočnosarajevskim dogovorom htjelo mijenjati? Odredbu, da ne duljim, kojom je utvrđen sastav i način odlučivanja Ustavnoga suda. Iz njega bi se, drugim riječima, htjelo izbaciti strance, a Ustavni sud pretvoriti u još jedan Dom naroda, dakle, u još jednu etnoprčiju – kao što su pretvorene sve ostale institucije ove zemlje.

OK. Sve je, barem što se pokušaja tiče, legitimno. Ali, u konkretnom slučaju put do toga ne može biti zakon – jer, prije njega je, ponavljam, nužna promjena Ustava BiH. A u njemu, njegovu članku VI, piše doslovce kako u Ustavni sud BiH, koji broji devet članova, „Četiri člana bira Zastupnički dom Federacije, dva člana Skupština Republike Srpske, a preostala tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konsultacija s Predsjedništvom BiH“. I ta odredba je neupitna dok god se u Ustavom predviđenoj proceduri ne promijeni. A za to je, ponovimo još jednom, neophodna dvotrećinska većina u državnom parlamentu – koju je puno problematičnije osigurati od one 50 plus jedan zastupnik.

To, dakako, znaju i lideri hrvatsko-srpskog bratstva. I zato halabukom u javnom prostoru pokušavaju stvoriti dojam kako problem i nije u Ustavu nego, kao i u slučaju izbora članova državnog predsjedništva, u zakonu. Ali, nije. Zbog čega je i svako istrajavanje na zakonu umjesto na promjenama Ustava zapravo atak na ustavni poredak.

Zbog čega se, onda, ako je već tako, apostrofiranu logiku ipak tvrdoglavo gura? Što se Dodika tiče, razloga je do mile volje – i političkih i personalnih. Problem mu je što se rezultate desetogodišnjeg vladanja sve teže dade prikrivati. Kako, recimo, prikriti dug RS-a od 5,5 milijardi? A to je, ako se ne varam, zaduženje dva puta veće od onog u Federaciji. Ili, kako prikriti da su mirovine za petinu niže od onih u drugom dijelu zemlje, da RS – koja u stanovništvu BiH participira sa skoro dvije petine – u ukupnoj potrošnji sudjeluje sa tek dvadesetak postotaka? Kako, na koncu, sakriti činjenicu da je bankarski sustav ovog dijela zemlje na koljenima – i da si za to i osobno odgovoran.

Sve to bi, ruku na srce, bilo manje važno. Ali, Dodik zbog svojih čina za vratom ima organe gonjenja – i to one državne, koje nema pod apsolutnom kontrolom. Traži ga državno tužiteljstvo – kojemu, istina, za sada izmiče – traži ga državni sud, strepi od mogućnosti da ga pravdi privede SIPA. I stoga izlaz vidi samo u jednom – da ih pobriše s lica zemlje.

A Čović? Što njega tjera na te dealove? E, to njega treba i pitati. Što se, pak, mene tiče, siguran sam samo u jedno – da razlog nije interes hrvatskog naroda u BiH. Kao što sam, da ne zaboravim, siguran da ni motiv Dodika nisu interesi bosanskohercegovačkih Srba.