Kliker.info

Lider SNSD-a, i trenutačni predsjednik RS-a, odigrao je – po osobnom mi uvjerenju – jednu od posljednjih partija otvorenog političkog pokera. Narodna skupština RS-a nedavno na njegov zahtjev razmotri, a potom i usvoji odluku o provođenju referenduma kojim bi građani ovog dijela zemlje trebali podržati vlastitu mu politiku prema visokom predstavniku, te Sudu i Tužiteljstvu BiH. Dobije li potporu to bi, pita li se Dodika, imalo značiti da se odluke dviju državnih institucija neće primjenjivati tamo gdje je on, kako sam ima običaj reći, „baja“ – a široko, ako mu je vjerovati, neće biti ni visokom predstavniku.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Donošenje ovakve, u biti pokeraške odluke nije išlo ni lako ni jednostavno. Dodik je pred zastupnicima entitetskog parlamenta sve učinio kako bi vlastiti zahtjev prikazao srpskim interesom. Jer, pojasni im, BiH je fiktivna država – i pod kontrolom SDA kojoj se dodvorava i OHR i visoki predstavnik osobno. Tužiteljstvo i Sud BiH, nastavlja politički pokeraš, procesuiraju gotovo pa isključivo Srbe, a mnoge među njima i neopravdano i neovlašteno osuđuju. Ako je tako, srpski narod u RS-u ima pravo na referendumu o svemu tome reći što misli – a tu vrstu prava, dodaje Dodik, podržava i „bratska“ Rusija. Na koncu, odluka o referendumu je, pita li se predsjednika RS-a, historijska jer je usmjerena na obranu nacionalnih prava srpskog naroda.

Ovu vrstu sudova, i u vrijeme zasjedanja Narodne skupštine i nakon nje, brane voždu najodaniji – premijerka entitetske vlade posebice. Ali, da ni predsjednik RS-a, ni premijerka ovog entiteta nisu u pravu svjedoče činjenice. Evo tek dvije, a ima ih koliko vam volja. Samo dio građana BiH se, primjerice, referendumom poziva na izjašnjavanje o pitanjima koja su u nadležnosti svih. Ili, istim tim građanima se podmeće referendumsko pitanje koje, pošteno govoreći, ne ostavlja niti malo prostora za dvojbe radi li se o djelovanju uperenom na destrukciju i definitivno razbijanje države ili ne.

I baš te činjenice su razlog gotovo jednodušne osude. Dodikov avanturizam gotovo plebiscitarno osuđuje domaća politička klasa. Oporba u RS-u to iskaza i na zasjedanju Narodne skupštine. Osuda je došla i od većine partija sa sjedištem u Federaciji. Izostala je jedino reakcija HDZ. Ako je suditi po Čovićevom zagrebačkom medijskom „ekspertu“, hadezea se, i Hrvata uopće, referendum u RS-u ne tiče. Kao, eto vas, u vašem toru radite što vam volja – prste dalje samo od Mostara i prostora od Stoca do Livna. A Hrvati s prostora RS-a, njih preko 230 tisuća prije rata? Ta, mani. Jer, tamo ih je fizički danas ionako pet-šest tisuća – pa zašto bi se onda njima i zamarali.

Dodikov čin gotovo jednodušno osuđuje i svijet. Tome se, ako dobro upratih, za sada ne pridružuju tek Srbija i „bratska“ Rusija. Ministar vanjskih poslova istočnih susjeda – za koje mnogi i danas vjeruju kako akcije iz Banja Luke osobno osmišljavaju – o referendumu ni da čuje. Pristaje tek na floskule kako se danas ništa i nikome ne može nametati. Sve ostalo je, k’o biva, izvan njegova i interesa njegove zemlje. A to znači, pitanje referenduma u Republici Srpskoj je pitanje za Republiku Srpsku. Što se, pak, Srbije tiče, ona poštuje i Daytonski sporazum i teritorijalni integritet BiH, ali i sva prava i nadležnosti entiteta – pa ti brale iščitaj što ministar izreče. Identičan tome, dakako, stav je i ruskog ambasadora u BiH. A to, onda, znači da je sve to zajednički i usuglašeno.

Ostatak svijeta, međutim, nema dvojbi. Demonstrirano je to na Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira, na kojem svi ambasadori, s izuzetkom ruskog dakako, referendum u RS-u o ovlastima visokog predstavnika i pravosuđu BiH okarakteriziraše „fundamentalnim kršenjem Daytonskoga sporazuma“. Jer, pojašnjavaju, pitanja “koja se odnose na državne pravosudne institucije potpadaju pod ustavne nadležnosti države i ne spadaju u ustavne nadležnosti entiteta, dok su status i ovlasti visokog predstavnika pitanja koja proističu iz Općeg okvirnog sporazuma za mir i međunarodnog prava, te ni oni ne spadaju u okvir nadležnosti RS“. Ali, to nije sve. Ambasadori ovaj put ne propustiše i još jedan, pita li se mene, ohrabrujući detalj – da međunarodna zajednica „zadržava neophodne instrumente za provedbu Općeg o¬kvirnog sporazuma za mir“.

Prostora različitim tumačenjima ostavili nisu ni u Evropskoj uniji. Uz opasku kako inicijativa za održavanje referenduma „odvlači pažnju od stvarnih socioekonomskih problema s kojima se građani ove zemlje svakodnevno suočavaju“, ali i da, što je još važnije, izaziva nepotrebno sukobljavanje, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i evropski povjerenik u zajedničkoj izjavi poručiše da bi održavanje najavljenog referenduma u pitanje dovelo koheziju, suverenitet i integritet BiH.

Najjasnija je, i najeksplicitnija ambasadorica SAD – koja, što se mene tiče, otvara prostor nadi da bi, ovom što zadnjih deset godina proživljavamo, mogao doći kraj. Ono što se na zadnjem zasjedanju Narodne skupštine RS-a dogodi, izjavi gospođa Cormack, aktivnost je koja je i antidaytonska i antiustavna – i predstavlja prijetnju za sve građane BiH, prijetnju njezinoj budućnosti koja bi značila prosperitet, otvaranje novih radnih mjesta i bolje okruženje za buduće generacije. Ali, to nije i najvažnije. Uz napomenu da je u vezi s tim jedinstvena cijela euroatlantska zajednica, gospođa ambasadorica poruči kako je najvažnije da danas svi oni zajedno rade kako bi bili u mogućnosti „sankcionirati ljude koji su krivi zbog onog što se dogodilo“. I doda kako se u vezi s tim „vode ozbiljni razgovori“ u slučaju da lideri u Republici Srpskoj ne ponište ono što uradiše, a što je po svojem značenju i antidejtonsko i antiustavno. U protivnom, zaključi uvažena gospođa, svi će, i SAD i njihovi partneri, „morati poduzeti pravne zakonske mjere da bi se to riješilo.”

Pitanje je, dakako, zašto Dodik sve to radi? Zbog interesa Republike Srpske i srpskog naroda? Ma kakvi. Njih, naprotiv, ali njega to ne brine, vlastitim avanturizmom samo gura u politički i ekonomski izolacionizam – i još veću bijedu dakako. A što je, onda, po srijedi? Što se mene tiče, njegova vlastita koža. Nije se, naime, teško složiti s mišljenjima da mu u prvom planu nije ni sam referendum. A što mu, onda, u prvom planu jeste? Pita li se mene, u pitanju su dva cilja koja se najnovijim političkim pokerom žele postići. Lideru SNSD-a je, prije svega, jasno da mu utjecaj u biračkom tijelu svakodnevno kopni, što zbog svijesti o onome što u prethodnih deset godina učini, što zbog činjenice da je ekonomsko-socijalna situacija ovog dijela zemlje sve nepodnošljivija. I zato mu je potrebno kakvo-takvo talasanje ne bi li na svojoj platformi, i za svoj račun izazvao novu homogenizaciju.

S druge strane, prijetnje referendumom su mu i u funkciji pritiska ne bi li strukturalni dijalog o reformi pravosuđa krenuo smjerom kojeg on sam priželjkuje – smjerom jačanja nadležnosti etnitetskih i istodobnog slabljenja državnog suda i tužiteljstva. Zašto? Zato što bi mu se, u pravu je šef kluba zastupnika SDS-a u Narodnoj skupštini, u protivnom računi vrlo brzo mogli ispostaviti za Bobar banku, autoput, Birač, rafineriju, tko zna što još sve ne.

Dodik, ponavljam, za ono što čini ima svoje razloge. Ali, treba li s takvima kao što je on praviti političke saveze? Većina u BiH kaže – ne. Lider HDZ, međutim, misli drugačije. Zašto? Čime to Dodik zaduži Hrvate u čije ime, tobože, prvi u HDZ-u istupa? Po onom što znam, ničim zbog čega bi s njim trebalo „tikve saditi“. Deset godina Republikom Srpskom vedri i oblači. Skoro toliko javno zbori kako su Hrvati neravnopravni i kako im treba osigurati ustavnu poziciju kao i Srbima i Bošnjacima – a to znači hrvatsku federalnu jedinicu. Ali, sve to vrijeme ponavlja i još jednu – da sve to ne uključuje i prostor Republike Srpske. Prste dalje i od nje i od onog što joj tvorci ratom u BiH osvojiše. I ne samo to. Skoro deset godina Dodik ni da prstom makne da se ijedan Hrvat, koji s prostora RS-a tijekom rata, pa i nakon njega „iscuri“, vrati na svoje ognjište. Na to, uostalom, nedavno, podsjeti i biskup banjalučki reagirajući na Dodikove pridike kako je Sarajevo očišćeno i od Srba i od Hrvata. Tamo ih je, uzvrati Komarica, i danas desetak tisuća, skoro duplo više no u čitavoj Republici Srpskoj, u kojoj ih do rata nije živjelo svega četrdesetak tisuća, kao u Sarajevu, nego čitavih 230 tisuća – skoro šest puta više no u, rekao bi predsjednik RS-a, „genocidnom“ Sarajevu.

Ako je tako, a jeste, čemu Čovićevo istrajavanje na savezu s Dodikom – i to u vrijeme kada mu leđa okreću svi? Ne tražite odgovor od mene – iako, nije da ga ne znam. No, odgovor bi vam dati mogli, a i morali bi, oni koji mu čitavo jedno desetljeće također aplaudiraju. U pomoć bi, ako im to čitavu stvar olakšava, mogli prizvati i donedavnog otpravnika poslova američke ambasade u Sarajevu – jer, ni on sam, i mimo uobičajene diplomatske prakse, nije izdržao da o tome na odlasku iz BiH ne progovori. Što se, pak, mene tiče, siguran sam da razlog za takav stav lidera HDZ-a, i to krajnje ozbiljan, postoji. I znam da se ne krije u demagoškoj ekvilibristici kako, eto, to čini zbog interesa vlastita naroda. Potpuno suprotno, narod je i u ovom slučaju, kao i inače, i paravan i žrtva svojih vlastitih „zaštitnika“.