Kliker.info

Piše : Senas Pećanin (BH Dani)

Ako se u jednom društvu pojavi pokret građana uvjerenih da je udaranje glavom o bandere korisno za stanje neurološkog sistema u ljudskom organizmu, primjerena reakcija pristojnog društva vjerovatno bi se sastojala u upozoravanju građana da je tvrdnja o korisnosti takve prakse puka besmislica. Ključnu ulogu u informiranju građana i članova takvog pokreta na štetnost opisane prakse imali bi ljekari i medicinski autoriteti i tu ne bi bilo posla za državni aparat koji brine o očuvanju sigurnosti građana i imovine te javnog reda i mira. No, trenutak kada članovi pokreta postanu nasilni prema građanima koji im se odbijaju priključiti u udaranju glavom o bandere jest znak nadležnim državnim organima da u skladu sa zakonom osiguraju građane od mogućnosti da postanu žrtve čudnog pokreta.

Po svemu sudeći, bugojanski policajac Tarik Ljubuškić, ubijen u terorističkom napadu u Bugojnu, žrtva je dobro organiziranog i već odavno nasilnog pokreta "udarača glavom o bandere", prepoznatljivog po članovima s dugim bradama, kratkim pantalonama i uvjerenju da je njihova praksa u skladu s najčistijim principima i nalozima islama. Svih ovih petnaestak i više godina tokom kojih se Bosna i Hercegovina, a posebno ovdašnji muslimani, susreće s fenomenom ovih islamskih "udarača o bandere" uočljiv je izostanak jasnog određenja vrhovnog islamskog "medicinskog" autoriteta spram ideologije na kojoj počiva vehabijski pokret. Licemjerna je zabrinutost i šokiranost terorističkim napadom u Bugojnu od strane onih koji su do jučer pružali podršku manifestacijama ideologije vehabijskog pokreta širom Bosne i Hercegovine. Nisu li upravo Dnevni avaz Fahrudina Radončića i Islamska zajednica Mustafe Cerića danima pripremali ambijent za brutalne fizičke napade i premlaćivanja posjetilaca izložbe na sarajevskom Queer Festivalu? Jesu li to lokalne vehabije bili najpravovjerniji muslimani kada su premlaćivali građane Sarajeva koji su se solidarizirali s diskriminiranom queer populacijom a sada, kada su svoju nasilničku ideologiju konsekventno demonstrirali u Bugojnu, od njih se valja ograditi?

Najlakše je sada upasti u zamku i sve vehabijske "udarače glavom o banderu" proglasiti potencijalnim teroristima. Ne vidim boljeg načina od izbjegavanja takve opasnosti od jasnog, najjasnijeg mogućeg vrijednosnog određenja islamskih autoriteta o vehabijskoj ideologiji kojom se nadahnjuje pokret. Srećom, u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine postoje intelektualci i teolozi poput Adnana Silajdžića, Rešida Hafizovića, Hilme Neimarlije, Mustafe Spahića, Enesa Karića, Dževada Hodžića… koji su to već učinili. Nažalost, upravo (i) zbog svog jasnog određenja prema selefizmu, oni su u otvorenoj nemilosti "načelnika klinike" koji je po funkciji pozvan da iznese najautoritativniji sud o učincima "udaranja glavom o bandere". A kakve poruke svih ovih godina odašilje profesor doktor Cerić? Iz nategnutog pažljivog tumačenja njegovog odnosa prema ovom strašnom problemu njemu naklonjeni mogli bi izvući zaključak da on generalno govori da udaranje glavom o bandere nije zdravo za organizam udarača niti društva kojem oni pripadaju. No, bliže istini je zaključak po kojem doktor, ipak, ostavlja mogućnost da udaranje glavom o banderu može biti i korisno, recimo, ako se udara čelom a ne tjemenom, to jest, ako se prebijaju pederi, a eksplozivom ne dižu u zrak policijske stanice. Uostalom, evo kako je doktor Cerić "otpisao" 7. februara 2009. godine svima onima koji upozoravaju na moguće katastrofalne posljedice nesuočavanja sa širenjem vehabijske ideologije u Bosni i Hercegovini: "Oni koji nas okrivljuju da im je stanje loše zbog islama i ‘novih’ muslimana pridružuju se islamofobiji koja nas, bosanske muslimane, ‘stare’ i ‘nove’, podsjeća na iskustvo proživljenog genocida. Jasno je da nekima smetaju ‘novi’ muslimani koje nazivaju vehabijama samo zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda."

Ukoliko doktor Cerić i dalje bude izbjegavao da se jasno odredi spram "udaranja glavom o banderu", nema ništa iluzornije nego od nadležnih državnih organa očekivati da se oni sami, riskirajući lijepljenje etikete islamofoba, efikasno suprotstave nasilju poput ovog demonstriranog u Bugojnu. Do tada ostaje samo krhka nada da neće po Bosni pucati glave onih kojima nikad nije palo na pamet da udaraju o bandere.