Senad Pećanin : Roditeljska panika
16 Februara
14:39
2008
Piše : Senad Pećanin (BH Dani)
Moj sin ima dvanaest godina, pohađa peti razred u osnovnoj školi koja se nalazi u strogom centru Sarajeva. Prije petnaestak dana, ispričao mi je da su njega i njegovog druga, kad su se vraćali kući nakon petog časa, u 18.20h, ispred škole zaustavila trojica: "Tražili su da im damo sve pare koje imamo i mobilne telefone. Drug je rekao da nema ni novca, ni mobilni, a ja da imam samo deset feninga. Dao sam im, a oni su rekli da će pretresti i nas i torbe i ako nam nađu telefone, da će nas ugacati. Pretresli su i kad su vidjeli da nemamo, pustili su nas." Pitam ga kako su izgledala ta trojica. "Mladi, ali veliki" – odgovara mi. Osjećao sam se istovremeno i sretno i zabrinuto. Sretno, zato što već godinama odbijamo molbe da mu kupimo mobilni iako ga "skoro sva djeca u razredu imaju"; zabrinuto, prvo, što smo i supruga i ja prezauzeti i nemamo vremena da ga vodimo u školu i sačekujemo nakon nastave, i drugo, što sam čuo na stotine identičnih slučajeva, protiv kojih roditelji ne nalaze lijeka, a koji su se završavali s puno ozbiljnijim posljedicama po djecu od traume kroz koju je prošao moj sin.Otkako su trojica "velikih" u sarajevskom tramvaju iz čista mira prvo pretukli šesnaestogodišnjeg visokog i lijepog Denisa Mrnjavca, a onda mu "najhrabriji" među njima zadao i smrtonosni ubod nožem, ja na mog sina počinjem gledati drugačije. Do ubistva Denisa, na mog sina, lijepog, vitkog i visokog dječaka, gledao sam očima ponosnog oca, sretnog što mu dijete samo po visini liči na njega. Otkako je Denis ubijen, strah me je za sina i njemu nalik njegove drugove. Većina ih je izdžikljala u visinu, a ja računam da bi bilo bolje da su manji rastom, da bi tako kao uobičajeni plijen privlačili manje pozornosti "velikih", mnoštva takvih kakvi su Denisove ubice.Znam da pripadam ogromnom broju građana Sarajeva koje nakon Denisovog ubistva trese prava roditeljska panika. Nju pojačava činjenica da je Denis ubijen na očigled putnika u tramvaju, od kojih nijedan nije ni prstom mrdnuo da zaštiti dječaka od brutalnog napada trojice siledžija. No, moram priznati da mi je od panike jedino jači osjećaj prezira prema licemjernom sarajevskom sablažnjavanju nad reakcijom, tačnije odsustvom ikakve reakcije, putnika u tramvaju u kojem je ubijen Denis. Zašto? Pa zato što se nad moralom putnika sablažnjavaju i kupci Dnevnog avaza; i oni kojima je Mustafa Cerić, vlasnik vile od milion maraka, koju je dobio za dvanaestak hiljada eura, punac zeta koji je kupio stan po cijenama za borce Armije BiH iako je rat proveo van zemlje, dakle takav Mustafa Cerić, još uvijek vrhovni moralni bošnjački autoritet; i oni koji ne vide ničeg spornog da Edhem Bičakčić, predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH, bude izabran za čelnika najznačajnije federalne kompanije unatoč tome što se u ladicama nadležnog tužioca već sedam godina kisele krivične prijave za višemilionski kriminal protiv njega… Otkuda njima pravo da osuđuju putnike u spomenutom tramvaju? Otkuda pravo da uzori postratnim generacijama današnjih "velikih" budu časne osobe? Otkuda njihova šokiranost brutalnošću Denisovih ubica?Sin je tražio da mu objasnim kako je ubijen Denis. Primijetio je moju zabrinutost i pokušao me utješiti time što se on u tramvaju nikad ne vozi kod zadnjih vrata, nego blizu vozača. Pohvalio sam ga. I prvi put u životu sam zavidio jednom drugom Denisu, Zvizdiću, po čije je dijete, dok je bio premijer Sarajevskog kantona, svaki dan dolazio službeni automobil da ga vozi u školu i natrag.
Komentari