Kliker.info

Njegov hod po mukama i impozantnu životnu priču  smo zabilježili  na kraju Ramazana,  u dvorištu male džamije u Louisville-u , koja je , što ne kazati, najviše zahvaljujući njegovoj upornosti, ugledala svijetlo dana prije šest godina.Danas je već zrela za penziju,  pa će nakon Bajrama započeti radovi na izgradnji modernog  islamskog centra i džamije sa pratećim sadržajima,  gdje će se , pored vjerskih,  između ostalog održavati i kulturne te sportske manifestacije. Prema Šemsinim riječima  ukupna investicija će iznositi  najmanje  750 000 dolara, a sve će, bez ijednog dolara kredita,  obezbjediti  "ovdašnji" Bošnjaci, kojih je u Louisvilleu oko 7000. Istina, mnogi od njih nisu članovi džemata, ali i  takvi pomognu kada je potrebno i kada Šemso vodi akcije. A on sam nam na početku svoje ispovjesti reče da prije rata nikada nije ni pomislio na Ameriku,  a kamolim planirao da jednog dana živi radi u nekom tamo Kentuckyju.
" Čak šta više  mi smo neposredno prije rata imali  dogovor u familiji  da ja kao mlađi brat ostanem živjeti sa majkom i babom , pošto smo starijem bratu već bili napravili kuću gdje se on smjestio.Došao je međutim taj nesretni rat i sudbina me je na grub način odvojila od porodice , tako da je brat na kraju preuzeo tu moju  pomenutu obavezu.Ja naravno pomažem finansijski koliko mogu i koliko", priča sa sjetom Haseljić. Rat ga je,  kaže,  zatekao u dobi od 24 godine,  a to je priznat  ćete  vrijeme, kada se najmanje razmišlja o strahotama i užasima ratnih sukoba. Nije međutim razmišljao ni trena,  kada je došlo vrijeme da mora oružjem braniti rodnu grudu, lično dostojanstvo i domovinu Bosnu i Hercegovinu.Uslijedilo je potom i teško ranjavanje  koje mu je predodredilo čitav život.

" Kada se to dogodilo nalazio sam se zajedno sa jedinicom u akciji i to na miniranom terenu. Sjećam se dobro da sam u jednom trenutku lijevim koljenom aktivirao nagaznu minu i ona je,  u istom trenutku raznijela moje obadvije noge. Lijeva je prošla gore jer je raznešena iznad,  a desna ispod koljena. Naredio sam svojim vojnicima da izađu iz minskog polja i ostave me,  kako i oni nebi nastradali,  ali su se oni vratili i izvukli me. Preživio sam,  u pravom smislu,  uz Božju pomoć,  pošto su obadvije arterije bile presječene i krv je nezaustavljivo isticala. Moj doktor Nedžad Šabić je kasnije,  u svojoj knjizi,  istakao,  da sam ja medicinski fenomen,   pošto nema baš puno takvih slučajeva da  čovjek preživi takvo ranjavanje i to uz gubitak,  više od tri litre krvi.Što je naročito zanimljivo čitavo to vrijeme sam bio u svjesnom stanju", opisuje svoje ranjavanje Šemsudin,  koji kaže da će čitav život pamtiti izraz lica medicinske sestre,  koja ga je probudila nakon operacije,   sa zadatkom da mu saopšti  "rezultate"."Ona nije znala da sam ja prije operacije bio  u svjesnom stanju. I kada sam joj ja rekao,  da sve  znam,  da sam izgubio obje noge, i to  iznad koljena, ona je to primila sa  takvim olakšanjem da mi je rekla, nije , nije, ostalo je jedno koljeno", nastavlja dalje Šemso i  ističe da  je upravo to  koljeno bilo ključno za čitav kasniji oporavak i njegovo uključivanje u normalne tokove života.

Uslijedila je potom teška borba sa zacjeljivanjem rana, tokom koje su  ljekari morali da poduzmu brojne operativne zahvate, pa je na kraju poduzet i transport u Sarajevo. U opkoljeni glavni grad BiH  je  transportovan kroz tunel,  ispod sarajevskog aerodroma,  koji je u tom  vrijeme , skoro u potpunosti bio poplavljen podzemnim i  otpadnim vodama  iz kanalizacije.
" To je vjerujte bio najteži trenutak u mom životu. Ranjen i bez snage,  a momci koji me nose, na sredini  tunela,  ostaju totalno bez snage i moraju me spustiti u vodu. Na kraju sam ipak živ uspio stići do drugog kraja tunela, odnosno izlaza u Dobrinji, gdje me je dočekao komandant Ismet hadžić Mutevelija i obezbjedio mi transport do bolnice".

Uslijedio je kako kaže mukotrpan oporavak i sređivanje papirologije za liječenje u inostranstvu , a iz tog  nimalo lijepog perioda,  pamti lijepa  sretanja sa predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem,  koji je  često posjećivao ranjene borce.
"Sve hedije koje bi tokom dana dobio,  rahmetli Alija bi navečer nama podijelio. Pušači bi dobili koju kutiju cigareta, a ostali,  šaku oraha ,čokoladu… Te njegove,  jednostavne, ljudske geste,   pamtim i doživljavam kao veliki dar  od predsjednika,  koji je dijelio sudbinu svoha naroda ", kaže   Šemsudin  i  naglašava da je Sarajevo napustio u februaru 1994. godine,  zajedno sa povećom grupom teških ranjenika .Njemačka mu je kako kaže, bila slijedeća stanica, a potom je , kako što smo već rekli, u aranžmanu međunarodnih hunaritarnih organizacija ,zajedno sa još petoricom amputiraca, krenuo put Kentuckyja.  Po dolasku u Louisville je direktno sa aerodroma , na nosilima,  vojnim transporterom, dopremljen u bolnicu, gdje je  najprije liječen,   a potom i osposobljen za  nošenje proteza,   na kojima je uskoro napravio i prve korake. Tek je tada, naglašava to ponovo, bio svjestan značaja tvrdoglavog  insistiranja doktora i prijatelja  Nedžada  Šabića,  da mu sačuva razmrskano koljeno u zeničkoj bolnici.

" Zahvaljujući činjenici da je  dr. Šabić  dobro znao šta znači ljudsko  koljeno, ja danas " bez ikakvih problema"  koračam kroz život, na čemu sam mu  neizmjerno zahvalan", ne zaboravlja bosanski gazija svoga spasioca, uz opasku,  da sve to ne bi bilo dovoljno da njegova vjera u Boga , cijelo vrijeme nije bila dovoljno jaka .

Kada je napravio prve korake u Americi, na protezama, osjetio se ponovo rođenim,  a život mu jepočeo  od nule,  iz početka.

" Bez imalo pretjerivanja,  bio sam u tom trenutku kao  mala beba koja pokušava da napravi prvi korak. Morao sam se privikavati   koji mi položaj odgovara,  kako zakoračiti i u kojem trenutku,  a sve to,  bez ičije pomoći. Nije bilo ni majke,  ni babe, ni nene,  ni dede , niti  bilo koga od familije. Pored toga, Amerika je lijepa ali i gadna zemlja jer  uvjek ispostavlja račune  za svaku učinjenu uslugu ,  koje valja plaćati. Brzo sam to shvatio i odmah sam u samom startu, uporedo za liječenjem i rehabilitacijom, razmatrao  razne opcije,  koje se tiču mene i mojeg daljnjeg života. Otežavajuće je bilo, ponovo kažem, što u tom trenutku nije bilo puno  našeg svijeta,  sa kojim bi se mogao posavjetovati, ali hvala Bogu,  ispalo je opet poprilično dobro.Mislim da je ključni trenutak u tom periodu bila odluka da upišem fakultet,  te želja da nakon svršetka svih dnevnih obaveza, navečer nešto radim i po mogućnosti , nešto i zaradim. Puno mi je pomogao u  tom trenutku ,   tadašnji vlasnik pekare Ermin's Bakery Ermin Čičić  ponudivši nama trojici ranjenika da po noću režemo, sortiramo, i pakujemo svježe ispečeni hljeh. Vjerovali ili ne, mi smo za jednu noć znali izrezati i do 500 hljebova. U to vrijeme on je sa hljebom snadbjevao najveće i najbolje trgovine i restorane u cijelom Louisville", ispriča u dahu Šemso , ponovivši ponovo,  da nikada nije klonuo duhom i dozvolio da neko drugi plaća njegove račune.

Na kraju svega, svjetlo je ipak stiglo na kraju tunela i Šemso je danas jedan od  lidera među menadžerima u Ministarstvu za izbjeglice, gdje rukovodi programom federalne vlade za zbrinjavanje izbjeglica iz cijelog svijeta,  a uporedo radi  i u svom privatnom tax servisu.U Zenici je inače studirao metalurgiju, a u Louisville-u je završio biznis menadžment. Povrh svega nađe vremena i za Islamsku zajednicu, odnosno džematski odbor čiji je  dugogodišnji predsjednik.

" Da vam pravo kažem,  do sada sam nekolikom puta pokušavao da ovu funkciju poklonim nekome u amanet ali nisam uspio pošto još nema kandidata da  prihvati ovu  odgovornu , a volontersku dužnost. Do prije dvije godine mi to nije predstavljalo teret jer sam bio samac pa sam mogao nekako rasporediti vrijeme. Sada sam porodičan čovjek , tako da sve teže mogu stići pokriti sve preuzete obaveze. Dao sam i sebi i džematu riječ da ću izdržati dok ne krene  gradnja nove džamije , a poslije će neko drugi morati preuzeti lidersku palicu. Moram kazati da je  naša komuna  sada na prekretnici i mi ovim projektom radimo nešto za  buduće  generacije. Mislimo da džamija ovdje nije samo džamija, već mjesto gdje naši  ljudi  pronalaze svoj mir i zadovoljstvo kroz upražnjavanje vjerskih, potom  kulturnih, sportskih pa i zabavnih sadržaja. Ovdje , kao što znate,  nema ni mjesne zajednice, ni mahale, ni kulturnih institucija i organizacija, ni familije…Trenutno su u toku finalne radnje,  vezane za izradu projekta, a nakon toga slijedi izgradnja multifunkcionalnog centa. Ovdje moram istaći da smo već odavno,  aktivno uključeni  u međureligijske odnose u gradu, pa planiramo i ubuduće dosta raditi na tom planu. Ne treba  posebno naglašavati da ovim,   istovremeno  promovišemo vjeru , matičnu domovinu,  te našu kulturu i jezik", samouvjereno govori Šemso,  pokazujući nam usput skicu budućeg centra  koji će koštati oko 700 000 dolara.

Na naše pitanje, kako je biti musliman u Americi, odgovara, lahko i nudi poprilično uvjerljive  argumnete.

" Kada posjetim familiju u Bosni, uvjek se iznova uvjerim da smo mi najbolji ambasadori Amerike u inostranstvu,  pa tako i u našoj matičnoj domovini. Uvjek polazim od svog primjera,  pa tako i svom babi kažem, evo me, došao sam iz te Amerike , tamo radim, lijepo privređujem za sebe i svoju familiju , a mogu pomoći i tebe. Sve u svemu,  to znači da sam ja u biti sretan čovjek. Dalje kažem jasno i glasno, od dolaska u ovu zemlju pa do danas, nikada nisam imao ni najmanji problem  zbog toga što sam musliman. U prilog tome govori i podatak da su mene iz bolnice, u kolicima  nosili do džamije na iftare.  Još da dodam,  da sam  tada upoznao neke profesore muslimane koji su me kasnije prepoznavali na fakultetu i nazivali mi selam  bez ikakvog ustezanja,  nasred fakulteta , usred  Louisville-a,  u Americi. To kada pričaš našim ljudima u Bosni oni obično kažu,  ma hajde bolan o čemu pričaš.Uvijek i na svakom mjestu,bez uvijanja sam mnogo puta rekao ko sam , šta sam i odakle dolazim. Zbog toga, ne samo da nisam imao  bilo kakav problem, već sam u većini slučajeva  i prihvaćan sa simpatijama", kategoričan je ovaj bosanski musliman,  koji ipak priznaje da se nakon 11. septembra 2001. godine mnogo toga promijenilo.

Najveći grad države Kentucky ostao je međutim i dalje otvoren i širokogrudan  kao i prije, najviše zahvaljujuči, kako kaže pametnom   vođstvu,  na čelu sa   tadašnjim gradonačelnikom  Abramsonom.

" Neposredno nakon  11. septembra , tadašnji gradonačelnik me je lično pozvao i tražio od mene da mu javim sve pojedinosti vezane za eventualne probleme  Bosanaca u gradu. Tom prilikom mi je dao i svoj  privatni  broj mobilnog telefona, uz poruku da je dostupan u bilo koje doba noći i dana. Na svu sreću nije bilo potrebe da ga zovem u nevakad,  pošto naši ljudi zaista nisu imali problema. Meni lično i svima nama iz Bosne i Hercegovine, ovakav pristup , značio je i još uvjek znači,  zaista mnogo, jer i  današnji gradonačelnik ima bliske odnose sa našom komunom i svake godine izdaje proklamaciju povodom godišnjice genocida u Srebrenici i proglasi tu čitavu sedmicu sjećanja na žrtve Bosne i Hercegovine ", ističe ponovo Šemsudin i dodaje da  Bosanci i Hercegovci u Americi moraju ostati iskreni prema sebi, ostati ono što jesu i bolje  će proći .

U tom pravcu  Šemsudin već duži vremenski period  insistira  na formiranju biblioteke u okviru džamije. Do sada je prikupljen   znatan broj knjiga,  koje su kako kaže, najbolji čuvari naše kulture, običaja i baštine, pogotovo kod mlađih naraštaja. Raduje ga da su ta nastojanja prepoznata i u gradu, jer u posljednje vrijeme,  sve veći broj studenata sa Univerziteta u Louisville-u, (UofL) dolazi u bosansku džamiju,   interesujući se i za vjeru i za bosansku kulturu,  jer to od njih traže njihovi profesori.  Zbog svega toga, želja mu  je da u novoj džamiji i centru uskoro bude  savremena biblioteka u koju će, kako kaže,  moći  doći svako, bukvalno sa ulice i upoznati se sa divnom zemljom BIH.

" I ne samo to. Mi ovdje pokušavamo da stvorimo pravu sliku hajmo reči bosanskog islama, koji je tvrdim to kategorično jedinstveno  divan, postojan  i tolerantan. To se vidi i kroz činjenicu da smo mi  Bošnjaci toliko jada doživjeli  kroz različite sisteme,a pogotovo kroz ovaj posljednji rat, a još uvjek imamo tog merhameta i tolerancije kojima nas je Alah nadario. To nam treba da bude ponos, a nikako minus,  kako neki smatraju.  Mi smo kroz istoriju ostali imuni na neke štetne uticaje sa strane i smatram da tako treba da bude i ubuduće,  mada u posljednje vrijeme ima štetnog uticaja , poput vehabizma na primjer. Ovdje u Louisville se također  dobro nosimo po tom pitanju  pošto je naš imam Azem ef. Efendira obišao poprilično svijeta i dobro poznaje  tu problematiku.  Naša fleksibilnost se najbolje vidi petkom, u vrijeme džume,   kada u bosanskoj džamiji, pored Bosanaca ,nema nacije i mesheba  na svijetu koji  niju  zastupljeni . Svaka druga osoba na različit način klanja i niko nikom ne smeta.Smatram da je to taj pravi islam pun tolerancije ,gdje se na najbolji način ogleda suština, da nema prisile u vjeri ", kategoričan je Šemsudin i dodaje da nikako ne može shvatiti  duboku podijeljenost i mržnju  koja trenutno vlada  između šita i sunita na Bliskom istoku, pogotovo u Siriji.

 Završavajući svoju životnu priču, Šemsudin još jednom ponavlja da Bošnjaci širom svijeta mogu biti sretni i zadovoljni zbog činjenice da njihovi dušmani,  od njih nisu napravili ono što nisu.  On lično, kaže,  nije dozvolio ni jednom svom vojniku da napravi nešto nedolično, zbog čega mi se trebao kasnije stidjeti. Takve svoje postupke objašnjava i naredbama pretpostavljenih,  u kojima nikada nije pronašao bilo šta nedolično, ali prije svega odgojem.  Uvjek se sjeća riječi svoga babe, koji mu je , kako reče , na početku rata, jasno i glasno kazao da se obraz čuva cijelog života, a gubi za jedan tren .Takvim vrijednostima, uvjereni smo, učit će Šemso i svoga,  prije tri mjeseca rođenog sina Šabana, kojim ga je , kako kaže, 20 nakon teškog ranjavanja i gubitka obadvije noge, Dragi Alah podario.