Kliker.info

Kada je sredinom prošle godine , nakon   velikog međunarodnog uspjeha  koji je polučila izvedba  scenskog  performansa  “Seobe lica – Migrazione delle persone” u Napulju, naš poznati režiser Šemsudin Gegić  za Kliker  izlistao sedmični  “Dnevnik seobenog lica” , ni slutili nismo da će  se na ovim stranicama roditi štivo trajnijeg karaktera.

Danas znamo da je to tako  pošto evo objavljujemo deseti, jubilarni nastavak Dnevnika , koji će, uvjereni smo, kao i prethodnih devet, otvoriti i pročitati desetine hiljada čitalaca. A oni su, prethodnih devet, ocijenili čistom desetkom.

Ponoć je. Laku noć, Evropo! Dobro jutro, Ameriko! Doviđenja suboto! Vozdra Raja! Dorbo jutro, nedjeljo!, pozdravlja  svoje čitaoce  na početku jubilarnog    Dnevnika Šemsudin Gegić Shems i  naglašava da je ovo izdanje pisao na jedan drugačiji, a opet, njegov način pisanja. Prema njegovim riječima to podrazumjeva odgovorno0st  prema sebi, istorijskim vrijednostima i vama koji čitate njegove dnevničke zapise.

Subota, 17. februara 18.

Dnevnik

Dnevnik-bilježnica u koju se upisuju datirani tekstovi o doživljajima i događajima; Dnevnik vozovođe u kojemu piše sve o vozu tokom njegove vožnje; Školski dnevnik u kojeg se upisuju nastavni predmeti i ocjene znanja učenika; Ratni dnevnik o životu u ratu; Brigadirski dnevnik kojeg volonteri pišu s ljubavlju; Dnevnik vođe rudarske smjene u kojemu piše kako je to biti živ pod zemljom/u zemlji;
Dnevnik seobenog lica-specijalna autobiografija u kojoj, pored dnevnih događaja, najčešće bilježim misli i osjećanja koja imam prema ljudima, sredini i društvu u kojem živim, a sve da bi zabilježeno seobena lica mogli uporediti sa svojim doživljajima i raspoloženjima u datom nam-dnevničkom vremenu.

Ovaj jubilarni-deseti Dnevnik seobenog lica za jednu februarsku sedmicu 2018. godine pišem, u odnosu na njegovih prethodnih devet izdanja dično-relevantnog portala Kliker. Info, na jedan drugačiji, a opet, moj način pisanja. Odgovoran sam prema sebi, istorijskim vrijednostima i vama koji čitate moje dnevničke zapise.

U ovo subotnje veče, 23 je sata po srednjoevropskom vremenu, koje otvara ovosedmični dnevnik ja mislim na tebe meni (ne)poznatog/u koji/a sada ovo čitaš, s nadom da će te se čitateljski ticati u smislu da ispred tebe pršću sokovi iz plodova moje životno-kreativne bašče. Bio bih neizmjerno sretan ako nam se večeras, bar malo, podudare mirisi i ukusi životnih sokova. Ako se to dogodi, osjetićemo jedno-drugo kao da se dobro znamo, u suprotnom, ostaćemo na nivou poznavanja posredstvom ovog Dnevnika.

Ponoć je. Laku noć, Evropo! Dobro jutro, Ameriko! Doviđenja suboto! Vozdra Raja! Dorbo jutro, nedjeljo! Dobar dan sedamnaestogodišnjoj djevojci Cecili i njenom ocu udovcu i playboyu Raymondu iz romana Francoise Sagan «Dobar dan, tugo» koji je 1954. godine, kada sam ja imao tri godine, najavio seksualnu revoluciju koja, zadnjih godina, na planeti Zemlja u svim segmentima društva doživljava svoj vrhunac!

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Džaba, i po julijanskom, i po gregorijanskom i po hidžretskom kalendaru na digitalnom satu je tačno 00:00 sati!

Nedjelja, 18. februara 18.

Tišina

Danas sam telefonski razgovorao sa Raulom Mitrovichem, piscem romana povijesne tematike «Gorak okus duše», «Oslobađanje đavola» i «Uvod u tvrđavu». Naravno, prvo sam ga pitao za zdravlje. Odgovorio mi je – Koje su mi godine, a imam ih 88, dobro sam, što ne bi bio da mi nije supruge Jane. – Šta mi radiš?, pitam. Stigao je odgovor – Tonem u tišinu. Da ti rečem, mili moj, tooneem u tiišiinuu… – Znaš i sam da tišina nije kada ti nekog ili nešto ne čuješ, već kada tebe ne čuju – utješno ću ja reći. – A, sveca ti, ko to još mene čuje? Prave se da me ne čuju od 1987. godine kada je, znaš i sam, nad našim Marom počinjeno vršnjačko nasilje. Mene, tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, nisu htjeli objavljivati jer se zovem Feđa Šehović, pa sam romane potpisavao pseudonimom Raul Mitrovich, a mom Maru nisu dali da živi i razvije svoj bogomdani talenat jer je moj sin. Kao što je naša Deša moja kći, samo što se ona bavi drugim poslovima i ne zavide joj puno kao što su nama dvojici.

Zašutjeli smo, sve dok ja nisam, vadeći se na slabu konekciju, zakratko prekinuo našu viber vezu. Moj prijatelj i utemeljitelj novopovijesnog romana u hrvatskoj književnosti, autor izvrsnih drama i romana «Raskršća», «Kurve», «Katarina Druga», «Dubrovačka tralalogija», «Kazin», «De bello ragusino», «Svi kapetanovi brodolomi», obiteljske sage «Ilijasbegovići:cronica travuniana» nije često govorio o Marovoj smrti jer mu je bol za djetetom začepio dušu. A duši se vjeruje, ne jeziku.

Maro, Maro je bio iznimno talentovan pjesnik i skulptor, autentični Lik Straduna, dubrovačka raja, duša od mladića nad kojim su, pred rat, školski vršnjaci na jednom dubrovačkom groblju počinili do tada neviđeno nasilje koje je kasnije rezultiralo bolešću i Marovom preranom smrću.

Maro, među prijateljima omiljen i znan kao Šeh, danima i godinama je najčešće stajao kod Orlandovog stupa ispred Crkve sv. Vlaha u Dubrovniku i disao plućima svog rodnog Grada. Netom prije smrti u dubrovačkoj bolnici, napisao je pjesmu koja je, među ostalim, posthumno objavljena u zbirci njegovih pjesama «Teška voda»:
“volio bih
da na omotu
moje zbirke pjesama
bude zmaj
robijaškom
naoštrenom žlicom
urezani grb
u tamnici
kneževa dvora
gdje su baruha nedužnog mučili
volio bi takav znak
mog sjedinjenja
s vječnošću” (FB)

Sve dok nisam utonuo u san, tonuo sam u Feđinu tišinu. Kada opet, za dan-dva, prodišem, nazvaću mog prijatelja, po dramskom rukopisu, drugog Marina Držića, rođenog u bh. gradu Bileći. Da mu kažem:opet te čitam u tišini.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Dokumentarno-dramski program Radija FBiH reprizira radio-roman u sedam epizoda nastao po romanu Ilijasbegovići poznatog hrvatskog književnika Feđe Šehovića, rođenog u BiH-i, a koji nije zastupljen u bh. književnosti. Tišina.

Ponedjeljak, 19. februara 18.

Krvopija

Vjerujete mi na riječ, ovo se dogodilo prije stotine godina muškarcu koji je imao naviku da obučen u onovremenu vojnu uniformu skinutu sa utopljenika kojeg je more izbacilo na pješčanu obalu, a kad god je bio u blizini, navrati i zaparadira mjesnom pjacom u Erediti-tipičnom talijanskom selu južno od Salerna, a sjeverno od Palinura.

Kad je, dugo skrivenu iza prozora, napokon, namamio-izvukao iz kuće ženu koja ga je virila, odveo ju je u mjesnu crkvu da se pred Bogom vjenčaju. Obećao je da će se tokom boravka na frontu čuvati ranjavanja, a tokom primirja dojahivati izabranici svog uniformisanog srca.

Tako i bi. Vrijeme je danonoćno sagorjevalo u sebi, svaki put se iznova vinuvši poput vatrene ptice feniks.

Onog dana kad je muškarac ranjen i ogrebana se nosa vratio s fronta, žena je, u znak zahvalnosti što je uslišila njene molbe i sačuvala joj muža težeg ranjavanja i, ne daj Bože, pogibije, mjesnoj Zaštitnici, zapalila svijeću i, da bi pokazala kako joj se ne gadi, na stotine puta u slinavi nos cjelivala svog zakonitog muža. I svaki put, samo što bi odmakla usne, nos bi, opet, s vana herojski prokrvario, a iznutra zaslinio.

Utješno je to što se kod Zaštitnice primila molitva, pa se iz te krvi i poljubaca rodila naširoko i nadugačko najpoznatija kćer-krvopija.

Kada se pročulo za očevo junaštvo, tada je i cijelo selo počelo slaviti svog jedinog heroja i grapom-lozovačom ga veličalo i uzdizalo do crkvenih zvona. I visočije. Mnooogo viiisočije! Do legende. Kažu da se gore, u galaksiji, iznad munara, zvonika i hramova, sjedinio sa očevima koje su zbog sličnih ratnih zasluga u orbitu lansirale i druge velike religije.

Ne lezi vraže:u konkretnom primjeru, historija-učiteljica života je ustvrdila da u to antičko vrijeme na teritoriji šire regije nije bilo nikakvih, ama baš nikakvih ratnih sukoba, tako da je ispalo kako se ranjavanje dotičnog muškarca-borca, časnog muža i oca, nije ni dogodilo.

Nije narod Eredite bio bogzna kako obrazovan, ali je znao za pojavu da se od usta do usta širi virus spin koji ima korijen u špinatu, samo bez kvačice na slovu «s» i da je spinovanje upereno protiv njihovog mjesnog heroja. U znak solidarnosti sa svojim mjesnim idolom, prvo što su plebiscitarno odlučili je da više ne konzumiraju špinat.

A kako je to istovremeno bilo i vrijeme prije izuma štampe, telegrafa, telefona, radija televizije i, posebno, interneta, nije se ni moglo čuti ili pročitati da rata nije ni bilo, a iz Eredite bi samo rijetki potezali na daleka puta i duge seobene plovidbe sa kojih se nisu ni vraćali sa nekim novostima.

Uprkos činjenici da je to bio miran period, mještani su ocu nacije, još za života i za samo jednu noć, na mjesnom trgu podigli monumentalni spomenik. Da, njemu-prvom heroju koji nije žalio dati ni svoju krv iz nosa za njihovu slobodu, vjeru, naciju, rodnu i majčinu grudu.

Kasnije, kada je i na drugu nozdrvu prokrvario, sa njega živog a i sa spomeniku mu, tajno su poskidali ukrasnu dugmad sa kraja rukava koja su, za njegove pristalice, bila najveći krivci za krvarenje nosa. Na ramena su mu prišili epolete sa podoficirskim činom, iz inata, u obliku špinata.

Tek na samrti, dok je, na materino zapomaganje, svom ćaći s prsa sisala ‘zlu krv’, kćerki-krvopiji je šapnuo kako je on, ustvari, bio član putujuće pozorišne družine u kojoj je cijeli glumački staž, po zadatku hajcajući narod na rat, proveo igrajući po varošima vojnika s fronta-ratnika kojemu su prvom na rukave kostima, zbog navike da njime briše sline, prišili ukrasnu dugmad koja bi ga svaki put kada zamahne zaparala po nosu i nekako odvikla od te ružne navike kojoj nije bilo mjesta u javnom medijskom prostoru i predstavljanju.

Dok je majka bila u molitvenoj konekciji s nebom, a krvopija u procesu ispijanja ‘zle krvi’, otac je zavukao ruku pod mokar dušek, izvadio i krijući, da mater ne vidi, dao kćerki bijelu maramicu i prazan ram za fotografiju.

„Ako ti kad zagusti–zamaši maramicom, ako preživiš od moje zle krvi–fotografiši se i urami. “ – bile su zadnje riječi koje šapnuo.

Čim je otac prestao sliniti i krvariti, kći-krvopija je trknula do spomenika i na njeg ispljunula svu iz rođenog oca nacije isisanu zlu krv.

Samo što je rukavom košulje obrisala krv sa svojih usana, zazvali su je da doleti na Balkan jer se nakupilo toliko heroja i nakapalo zle krvi da postoji opasnost da se balkansko poluostrvo otkine od evropskog kontinenta i potone kao ostrvo Atlantida.

(Dnevnički zapis je napisan po motivima moje autorske monodrame «Krvopija» koja je na sceni teatra «Pinokio» otvorila takmičarski program 33. Internacionalnog festivala monodrame i pantomime u Zemunu 2008. godine.)

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Za naredni je mjesec najavljen dolazak u našu državu bajkerske grupe «Noćni vukovi» koja baštini tekovine bivšeg Ferijalnog SSSR-a nastalog i nestalog na prostoru Carske Rusije. Kao prethodnici, zadatak im je da na turneji pronađu najbolje lokacije na kojima će kampovati kada uskoro brojni vremešni članovi njihovog udruženog ferijalnog saveza Rusije, Srbije i bh. entiteta RS od BiH formiraju ferijalnu koloniju.

Utorak, 20. februara 18.

Dijalog

Dijalog u prolazu:

Što si, bolan, pogled oborio, vid će te poviti?
Gledam svoj put da mi šta na njemu ne zapne.
Tako pokunjen ne vidiš kako ti se podsmijavaju.
Ne vide ni oni da ja njih zbog toga žalim.
Zar i mene? Podigni pogled da vidiš ko sam.
Ne treba, znam ko si čim si mi se nepozvan na putu našao.
Ja budale, bogo dragi!
Hej, pogledaj predase, nešto tanjušno ti ispade iz glave.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Dijalog je književna, monolog bračna, a pamflet politička stečevina. Šutnja je narodno blago.

Srijeda, 21. februara 18.

Hogar

Tako me je oko podneva bolno žignuo hirurški rez na mom stomaku star dvadeset godina da me istog trenutka probolo sjećanje na sva događanja u vezi tadašnje operacije. Osjetio sam na jeziku isti onaj, prvo gorak, okus-prije, a onda i onaj slatki-poslije anestezije.

Tih sam dana bio televizijskim urednikom i autorom emisija-hornika Festivala MESS. Sa suprugom i kćerkom sam živio u potkrovnom stanu iznad šestog sprata u zgradi na Marijin dvoru. Još nas je sve u nama i oko nas podsjećalo na strašan rat i višegodišnju zločinačko- vojnu opsadu grada i nas građana Sarajeva. Mnogi sugrađani više nisu bili sa nama i među nama, u preživjelim porodicama, haustorima, komšiluku…

Poput kapetana dugih plovidbi, polako se naš život vraćao u život.

U našu se tročlanu porodicu, kao dar za kćerkino diplomiranje dramaturgije na sarajevskoj ASU, ušetalo ono – kuče Njufaundlender (New Fonunland), Novi Zemljanin, pas takvog pedigrea da sam pomislio kako smo za noć postali Kraljevska kolonija.

Odan, duge ravne dlake otporne na vodu, umiljat, hrabar (legenda kaže da je jedan njufaundlender sa ostrva Elbe spasio Napoleona od utapanja), snažan i lijep su samo neke od karakteristika ovog psa gorostasa Sjevernjaka koji prezire da bude zatvoren i teško podnosi odvojenost od svojih gospodara. Naš je teško podnosio i ljetnu vrelinu potkrovnog stana.

Dobroćudni pas koji je od sve zanimacije najviše volio da sa djecom igra lopte u parku kod hotela Holiday Inn dobio je ime Hogar, po beskrajno simpatičnom liku Vikinga iz istoimenog stripa Hogar Strašni.

Kćerka Emina i njene prijateljice su s njim paradirale po Sarajevu, a svu brigu oko Hogija brinula je supruga Jasmina-hranila, prala, češljala, šetala…

On i ja smo ponekad znali u stanu zaigrati lopte na male golove, a najviše smo vrijeme provodili u ljenčarenju, čitanju i dahtanju. Ja polegao na dvosjedu, a Hogi ispružen na podu pored mene. Šta god da bi ja radio na dvosjedu, morao sam ispružiti lijevu ruku kako bi on u svoja usta uzeo moju šaku i među svojim zubima balio i vrtio moj prsten od srebra.

Nikada, ama baš nikada, naš strašni Hogi se nije popeo na dvosjed ili fotelju.
Reportažna kola smo postavili kod Narodnog pozorišta u kojemu je bilo pet kamera. Montaža i proba je završena još tokom dana kako bi tv-ekipa mogla otići kućama i odmoriti se do večernje dispozicije snimanja.

Došao sam u stan. Iako nisam imao apetita, ručali smo. Mi svoju, Hogar svoju hranu. Sve je vrijeme bio neuobičajeno miran i, rekao bih, tužan. Pomislio sam da će, kada krene naš ritual s prstenom, Hogi biti opet onaj stari laf od psa.

Naprotiv, prvi sam put podviknuo na njega i gurno ga od sebe kada me je počeo, prvo njušiti, a onda, kao jarac, svojom njuškom ubadati u stomak. Više puta, uprkos tome što sam bio uporan da ga zaustavim u toj njegovoj «novoj igri».

Napokon je otišao u kćerkinu sobu i nije se pojavljivao sve dok nisam pošao na snimanje. Kao i uvijek, došao je do vrata da me isprati. Za razliku od ranije kada bi svaki put htio ići sa mnom, tada je ostao miran i na distanci. Prišao sam mu da ga pomilujem i tako izvinim za pređašnju viku na njega, a on se samo okrenuo i mašući repom vratio u sobu.

Te iste noći sam doživio takav bol u stomačnom predjelu žuči, da me je dr. Fahrudin Smajlović hitno uputio na operacioni stol dr. Gorana Akšamije. Sad znam, život su mi spasili njih dva vrsna ljekara i supruga Jasmina koja me je hitno odvela u Klinički centar. Da sam shvatio Hogijevo upozorenje kada je osjetio/nanjušio da se u mom stomaku događa «kamenolom proces», mogao sam bar izbjeći da ne doživim takav bol kojeg stvori kamen u žuči kada se pokrene.

Ujutro, kada sam malo došao sebi, Jasmina se iz bolnice vratila u naš stan. Popodne mi je došla u posjetu da bi mi ispričala kako je zatekla Hogara kako ispružen, umjesto na podu i u istom položaju kao što činim ja, leži na dvosjedu. Da se zna ko je glava porodice.

Sad znam, danas me je više žignulo sjećanje na našeg nikad prežaljenog ljubimca-psa Hogara nego hirurški rez na mom stomaku.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: bh. paradoks-pas je i dalje najvjerniji prijatelj svom čovjekolikom neprijatelju!

Četvrtak, 22. februara 18.

Budva

Zanoćiti ili osvanuti na crnogorskom primorju oduvijek je poseban doživljaj i ugođaj. Imati u zvaničnom Programu 19. Festivala Grad teatar Budva dvije izuzetno uspjele autorske multimedijalne večeri zaredom u prekrasnom prostoru crkve Santa Marija in Punta (zbirka drama, film, radio drama) i na velikoj sceni tvrđave Citadela (pozorišna predstava) je za mene veliko priznanje i nagrada kao prvom poslijeratnom bh. umjetniku koji je sa svojim djelima selektiran i pozvan na ovaj prestižni međunarodni festival.

Da je nečiji lični uspjeh uvijek nekom drugom noćna mora, potvrdio je incident koji se, nažalost, tada dogodio, ali na moju radost i javno razotkrio pokušaj nezakonitog korištenja i otuđivanja mog autorskog djela.
Evo šta sam o tome, između ostalog, rekao u dugom intervjuu beogradskom listu «Politika» od 11. avgusta 2005. godine:

S.P.-Politika: Predstava «Ruho» u izvođenju napuljskog Teatro Galleria Toledo i mostarskog Narodnog pozorišta u Gradu teatru je bila najavljena pod drugim imenom, što Vas je u neku ruku bilo razljutilo. Kakav je epilog?

Š.G.: Beogradski novinari i kritičari, a pre svih profesorica drame D.B., razotkrili su na evropskom festivalu u Butrintiju u Albaniji ovog leta, podle i neprofesionalne namere rediteljke predstave L.A., koja se potpisala pod moju dramu «Ruho» kao da je to njeno autorstvo i promenila ime drami u «In memori». Mislila je da će proći nezapaženo, ali je na moju sreću i zadovoljstvo iskrenih i profesionalnih ljudi iz sveta teatra, otkrivena. Isto kao u Albaniji htela je da drama igra pod njenim imenom i nazivom «In memori» i na Festivalu Grad teatar. Reagovao sam. I ovom prilikom zahvaljujem novinarima koji su me upozorili na novi pokušaj krađe mog dela. Posebno se zahvaljujem Beti Bogojević iz Grada teatra koja je uspela da ubedi rediteljicu L.A. da komad neće moći da se igra u Budvi ako ne vrati autentično ime drami i autorstvo drame.

Predstava je odigrana na talijansko-bosanskom jeziku pod nazivom «La dote» («Ruho» u prijevodu T.P.J. na talijanski) za koju sam prethodno u Napulju dobio Specijalno priznanje na svjetskom Konkursu za najbolju dramu prevedenu na talijanski jezik. Rediteljica je svoj bijes zbog razotkrivanja iskalila na kamermanu i novinarki državne televizije što su oni i prikazali u svom izvještavanju sa izvedbe predstave koju je festivalska publika nagradila aplauzima.

Beti Elizabeti Bogojević hvala i neka joj je laka crnogorska zemlja.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Od narednog-XI izdanja Dnevnik seobenog lica kojeg ekskluzivno objavljuje portal Kliker.info će biti pisan u malo drugačijoj formi i zvaće se NOĆNIK jer je autor davno zamijenio noć za dan.

Petak, 23. februara 18.

Fazla

Čitam najavu da će se iz Zapadne producentsko-autorske vizure snimati film «Sarajevo Calling». Biće to film o bh. ratnoj stvarnosti, sad već kultnoj pjesmi “Sva bol svijeta” s kojom se 1993. godine BiH takmičila na Eurosongu u irskom Dublinu i o putu bh. ekipe od Sarajeva do Milstreeta i Sjedinjenih Američkih Država, gdje pjevač i kantautor zabavne muzike Muhamed Fazlagić Fazla od 1996. godine živi.
Fazla.

Tog inteligentnog, talentovanog i dragog mladića punog sarajevskog šarma, upoznao sam te ratne 93. godine samo nekoliko mjeseci prije njegovog i bh. antologijskog evrovizijskog nastupa. Snimao sam tada za RTVBIH po Sarajevu moj autorski serijal dokumentarnih reportaža i filmova naslovljen “Iz ruke”.

U taj sat dana našeg upoznavanja kada sam sa tv-ekipom dogurao do centra grada, počelo je strahovito granatiranje uže gradske jezgre. Pauze u granatiranju su trajale samo onoliko vremena koliko je bilo potrebno zlikovcima s brda da novom municijom napune svoja oružja i oruđa iz kojih su nas ubijali, ranjavali i držali u opsadi.

Utrčali smo u radijsko-televizijski studio u Ozminoj ulici. Bio je to naš istureni-dopisnički novinarsko-autorski punkt. Među rtv kolegama koje smo tu zatekli bili su i neki od članova Umjetničke čete. Svi smo se međusobno poznavali i dijelili istu sudbinu. Samo jedno plavokoso i uprkos ratnoj situaciji osmjehnuto stvorenje nisam do tada poznavao. Fazla.

Dok je grad ječao od boli i granata Fazla mi je zapjevušio, koliko se sjećam, njegovu autorsku pjesmu “Očev kaput”. Bio sam fasciniran njegovim glasom, interpretacijom, iskazivanjem emocija, dikcijom, osjećanjem za muziku. Snimili smo ga dok pjeva i song emitirali u programu naše televizije. Ta emisija je već sutradan reprizirana i u našem Otvorenom programu.

Fazlin je nastup oduševio gledatelje i moje kolege sa RTVBIH-e koja je tih dana razmatrala mogućnost da prvi put na Pjesmu Evrovizije pošalje bh. predstavnika. Iako sam imao istaknutu uredničko-autorsku poziciju u TV-i, nisam lobirao da Fazla bude naš predstavnik. Ne, on se sam nametnuo svojim muzičkim darom i kvalitetom. I uspio. Ja sam mu samo pružio šansu da se predstavi, što je, na sreću, polučilo uspjehom.

Fazla, pjevač Muhamed Fazlagić Fazla, sarajevsko biće, šarmer i ljudina, tipski je naša BiH-a kakvu je i ja doživljavam, volim i, ponekad, ružim.

Priželjkujem pogledati film o ovakvom Fazli, BiH, Sarajevu, o nama preživjelim i o nama kojih više nema živih među nama, a koji smo horski s Fazlom te ratne 1993. godine pjevali kompoziciju Dine Merlina i Fahrudina Pecikoze «Sva bol svijeta je noćas u Bosni/ostajem da bolu prkosim/i nije me strah stati pred zid/ja znam da zapjevam/ja znam da pobjedim!..».
Sarajevo zove! Sarajevo Calling!

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Februara mjeseca 1992. godine u Malom salonu RTV Doma na Alipašinu sastala su se tadašnja tri aktuelna urednika-novinara Informativnog programa TV SA kako bi, poltronski, svako prema svojoj nacionaloj stranci, podijelili redakciju na srpsku, hrvatsku i muslimansku-čiji predstavnik, istine radi treba zapisati, nije podržavao i glasao za takvu podjelu.

Dvadesetšest godina poslije, još uvijek, RTVBIH, sljedbenica RTVSA, kako-tako, istrajava na časnom učešću na Eurosongu, uprkos konstantnim atacima na nju još uvijek ima jedan i jedinstven javni Informativni program, a učesnika djelidbe iz Malog salona nema ni na mapi. Čak im se zatro i smrdljiv trag kojeg su u javnom medijskom prostoru BiH ostavili iz sebe.