Kliker.info

Višeminutne ovacije publike i  pohvale  pozorišnih kritičara u Italiji nakon prošlosedmične   izvedbe scenskog  performansa s multimedijalnim elementima “Seobe lica – Migrazione delle persone”    na sceni Teatro Palazzo Ducale Airola u Napulju, direktan su povod nastanka “Dnevnika seobenog lica” , u  kojem će poznati bh režiser Šemsudin Gegić, na stranicama Klikera,  od danas   povremeno   listati svoje prošle i buduće sedmice i izražavati svoj doživljaj  svijeta koji nas okružuje.

Prihvatajući dobrovoljnu saradnju Gegić je obećao da će lične impresije  izražavati  i potpisivati  pod nadimkom  Shems (Šems) kojim ga, kako kaže,  zovu samo  istinski prijatelji. Znamo pouzdamo da mu ga je nadjenuo  bivši radni kolega i prijatelj Senad Hadžifejzović, a to prihvatio za života Nedžad Ibrišimović, potom  Abdulah Sidran..Šems je  da podsjetimo bio inspirator mevlane Dž. Rumija.

Subota, 10. juna 17.

Već sam peti dan u Napulju, meni jednom od najljepših gradova u Italiji. Prvi put sam ga posjetio prije ravno petnaest godina kada sam na Konkursu za najbolji dramski tekst objavljen na italijanskom jeziku primio Prvu Specijalnu Nagradu Napoli Drammaturgia in Festival za jednu od tri (od prispjelih 212 iz cijelog svijeta) najbolje napisanu pozorišnu dramu «La Dote/Ruho».
Dodjela Nagrada je organizirana U Sala Ferrari na čijoj se sceni izvode samo najbolje muzičke i dramske predstave!
U prvom redu sjedila je Isa Danieli, čuvena italijanska filmska i pozorišna diva koja će mi nakon ceremonije dodjele nagrada zatražiti dramski tekst da bi se u ulozi splavareve žene Begzije oprostila od pozorišne scene i rimskog teatra.

Dok živim, neću sebi oprostiti što sam bio naivan i «uzeo zdravo za gotovo» odluku Direkcije Napoli Drammaturgija in Festival da prednost za praizvedbu mog dramskog teksta na italijanskom jeziku ima napuljski Teatro Gallerija Toledo u kojemu nije bilo uloge za maestralnu rimsku glumicu Isu Danieli. Utjeha mi je bila što mi je to isto slavljeničko veče diva Isa rekla da se ne ljuti na mene i da joj je u sedamdesetčetvrtoj godini «apsolutno sve jasno».

Sa takvim iskustvom sam ove večeri dočekao premijeru multimedijalnog performansa «Seobe lica/Migarzione delle Persone» kojeg sam režirao na sceni Teatro Palazzo Ducale u sastavu Istituto Penale Per Minorenni Di Airola/Zavod za maloljetnike Airola.
Iz Rima su nas svojim dolaskom na premijeru počastili neki drugi uglednici, a ja sam, ni sam ne znam zašto, nakon toliko godina, iščekivao nju-nesuđenu Begziju.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto :Ove se noći reprizira moja autorska radio-drama «Zadnji stanari tekije» koja je prije neku godinu osvojila TOP 10 najboljih fičera u svijetu na PRIX EUROPA u Berlinu. Drama je to o suživotu mostarskog dječaka Alice Drljevića i svjetski poznate glumice Marie Schell u blagajskoj derviškoj tekiji pedesetih godina prošlog stoljeća.

Nedjelja, 11. juna 17.

Subota se završila salvama aplauza publike i pozivima na bis akterima i ekipi multimedijalnog performansa «Seobe lica»:Mishi Lončareviću, Snežani Dujmović, Lugiu Abateu, zatvoreniku-glumcu, Jasmini Gegić, Željku Dujmovuću, Pinu i Điđiju i meni-reditelju ovog izuzetno uspjelog pozorišnog čina.
Koliko je trajao naš performans, toliko je još vremena publika ostala u sali ne dajući akterima da odu sa scene, aplaudirajući i sa nama pjevajući song iz naše predstave «Una Notte a Napoli» Pink Martinia.

Subotu smo «zatvorili» a nedjelju «otvorili» vatrometom. Italijani, vlasnici zgrade sa apartmanima u kojima smo smješteni, su otvaranje ekskluzivnog restorana sa snack-barom «tempirali» sa našom premijerom tako da je nas više od stotinu (među kojima i desetak gledatelja našeg performansa) od ponoćnog vatrometa uz pjesmu i muziku slavilo gotovo sve do osvita nedjelje.

I još nešto zanimljivo:nismo smo se samo mi akteri i autori performansa ove noći zatekli ovdje kao seobena lica. U maloljetničkom zatvoru sa Teatrom su, uz Italijane, ostali osuđeni Rumuni, Srbi, Marokanci… Za našim stolovima «zastrtim» vinima i specijalitetima talijanske kuhinje Maestrovog restorana «Da liberato/Oslobođen» kao «spojene posude» sjede seobena lica iz Venecuele u Italiju, seobena lica iz Italije u Ameriku, seobena lica iz Bosne i Hercegovine u Italiju, Švedsku, Švicarsku, daleku Ameriku, seobena lica iz Sirije u Italiju, seobena lica iz exJugoslavije u… Kao da se cijeli svijet pretvorio u seobena lica koja oko naših stolova kao duhovi ukrug hodaju od sjećanja do nadanja.

Tokom nedjeljnog dana, osim Snežane koja je trknula do mjesne crkve da se pomoli za još jednu uspješnu predstavu, gotovo sve do tehničke probe večernje prve reprize naše predstave u Teatru Centro di Aggregazione Comunale/Teatar Centra općinskog okupljanja-Rotondi svi mi drugi smo ovoga sunčanog dana prespavali molitve, seobene priče, branje trešanja, sunčanje, kupanje u moru, upoznavanja, čestitanja…

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Isti isto obećevaju i ti isti isto lažu…

Ponedjeljak, 12. juna 17.

Režirao sam multimedijalni performans «Seobe lica» tako da njegova svaka nova izvedba bude kao nova premijera jer na scenu izvodim nove stvarne seobene ličnosti, a u radnju uvodim nove fiktivne likove.

Na sinoćnjoj izvedbi u Teatru Rotondi, umjesto Luigia, zatvorenika iz Airole, u performans se uključilo stvarno seobeno lice, afro-amerikanac iz američke savezne države Iowa/Ajova, virtuoz na violi, mladi Avery Thomas. Svirao je muziku Johana Sebastijana Baha i Gypsy music, a monolog mu je bio posvećen seobenim licima-izbjeglicama iz Afrike, Azije, Evrope, a i sa prostora bivše Jugoslavije koji su smiraj svojim migrantskim koracima našli u njegovom rodnom gradu Des Moines.

Scenska priča na talijansko-bosansko-engleskom jeziku u kojoj se dvoje seobenih lica-izbjeglica sa Balkana sretnu u talijanskom primorskom gradu i ove je večeri nagrađena aplauzima na otvorenoj sceni, ovacijama publike i više puta pozivima aktera na bis.

Dan smo proveli u šetnji Napuljem, ručkom u restoranu lučkog šetališta, a uveče smo bili gosti na večeri koju su u našu čast spremili Ana-Maria i Luigi čija prelijepa kuća iz 1937. godine krasi centar grada Rotondi. Luiđijevi roditelji su talijanska seobena lica u Venecuelu poslije Drugog Svjetskog rata, a Luiđi je seobeno lice-povratnik u Italiju. Ove ugodne noći svi smo bili jedni. Isti.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Sve je više onih koji mladi za smrt umiru i onih u životu starmalih koji zavremena «hvataju put pod noge»…

Utorak, 13. juna 17.

Interno, mi smo naš performans nazvali «Pukovniku nema više ko da piše». Ustvari, glavni junak performansa je jedno nadasve drago biće, stvarno seobeno lice Miloje Misho Lončarević, bivši major Vojne bezbjednosti bivše JNA-e i bivši pukovnik bivše Armije RBiH-e koji svoju profesionalnu karijeru završava statusom seobenog lica-izbjeglice u zoni Napulja.
U njegov ambijent i novouspostavljeni misaoni svijet ulazi novo stvarno seobeno lice balkanska muzičarka Snežana Dujmović koja, također, traži svoje izbjegličko mjesto pod istim suncem. Ona, a i mnoga druga seobena lica koja odmah po dolasku, poput kerova pokušavaju «zapišati» novoosvojenu migrantsku teritoriju, moraju proći pukovnikovu «isljedničku seansu».

Dan, do kasno u noć, provodimo na hacijendi Mishovih prijatelja Marise i Nina. Nino je univerzitetski profesor istorije umjetnosti u penziji, jedan vitalan čovjek koji na svom imanju uzgaja sokolove i sa svoja dva sina blizanca-oba umjetnika skulptora vodi knjižaru stručne i školske literature. I ne prestaje pričati o ljepotama bivše Jugoslavije koju je kao turista posjetio nebrojeno puta. Naravno, sa svojom pahuljicom, sada sedamdesettrogodišnjom suprugom Marisom.

Ratne kadrove iz Sarajeva koje tokom našeg performansa projiciramo na ekran, suzama komentariše. Obje izvedbe je gledao iako je, kaže, tih trenutaka i on sam umirao zajedno sa ubijanjem ljudi i ljepote susjedne im države Jugoslavije. Tipičan italo-jugonostalgičar.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Svojim narodima se uvode svoji nameti… Raznorazne partijske boje sve više preliva puknuta narodna žuč.

Srijeda, 14. juna 17.

Nakon cjelodnevnih pregovora i dogovora oko inicijative za uspostavljanje pobratimstva jačanjem privrednih i kulturnih veza između italijanskog i bh. grada, veče provodimo u kući i društvu porodice Lončarević. Domaćini su nam krasna Mishina supruga Iris, nefrolog, stariji sin David koji je rođen u Sarajevu i donedavno talentovani košarkaš Napulja i Dario, mlađi sin rođen u Italiji, student Međunarodnog koledža u Trstu.

Satima špartamo po sjećanju:naši koraci odzvanjaju sarajevskom Ferhadijom, Fejićevom i Rondoom u Mostaru, pjevamo po bugojanskim akšamlucima, plivamo u metkovićkoj delti Neretve, sunčamo se na Kleku, dozivamo preživjele i prizivamo ubijene školske drugove, komšije, ljubavi… Roštiljamo u Airoli. Spušta se prozirna napuljska noć puna tajnih formula kao atomsko jezgro.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Gubimo utakmice na svim poljima jer su nam navijačka grla podijeljena na više strana. Od pjesme i plača ne čujemo jedni druge.

Četvrtak, 15. juna 17.

Dok je podrigujući vulkan Vezuv budio milionski Napulj u kojemu je između ostalih historijskih znamenitosti i Teatro di San Carlo, najveća italijanska operna Kuća i najstarija aktivna Opera u Evropi, mi, bh. ekipa multimedijalnog performansa «Seobe lica» smo već bili na njegovom međunarodnom aerodromu Capodichino. Čarter letom Mistral air Posteitaliane vraćali smo se u Mostar sa čijeg smo aerodroma i poletjeli za
Napulj 6. juna u 12 sati i 10 minuta. Let u jednom smjeru traje samo 50 minuta, a za mene akrofoba je to vrijeme leta sa dodatom još jednom nulom na onih stvarnih 50 i to sve x 2.

Većinskim saputnicima Italijanima koji su se uputili u posjet međugorskoj Gospi let je prošao u molitvama i trajao je, tako su mi djelovali kada smo kročili na tvrdu i toplu hercegovačku zemlju, koliko traje jedno od tri dnevna oglašavanja crkvenih zvona. Blago vjernicima, oni su sa strahom i smrću na Ti.

Dan mi je prošao u nirvani koju je prije jutarnjeg polaska iz apartmana «Da liberato» inicirao lexilium 3 mg kao cvijet zaliven čašom hladne moianske vode.

Uveče, u avliji naše kuće ispod Šarića harema i turbeta šejh Juje u mostarskoj Luci, do dugo smo u noć uz melodiju Neretve koja teče dvadesetak metara od našeg avlijskog zida, evocirali uspomene na u svemu uspješan boravak u Italiji-mojoj drugoj domovini. Da utvrdimo gradivo prije nego nas sumorna bh. stvarnost ščepa u svoj čelični zagrljaj. Ramazanski ezani sa mostarskih džamija i iftarski top su nas diskretno opominjali da se za života ne uznosimo visočije svako od svog pogleda. Kad nas više ne bude više sami sebi nećemo moći pomoći. Djela će nas naša držati u životu.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Opet oni stari zli duhovi sa nadgrobnih krstača i križeva preskaču preko bašluka izazivajući šejtana na megdan.

Petak, 16. juna 17.

Sarajevo.
Ljubav i zavist, ruku pod ruku špaciraju Titovom i Ferhadijom, kruže tramvajem do Ilidže i nazad. Ni vrijeme ih ne može izliječiti.
Iza kulisa, k'o zapeta puška čekaju olinjale klike kulturnjaka.
Zaposjele busije Centrale, Matice, Središnji uredi, Glavnice…
Miris ramazanskih somuna. Poštovanje. Duhovno primirje.
Bjelosvjetske zjale na medijskim tezgama. Domaće replike, paprike i pištaljke.
Kašalj podmukli izdajica. Čaša uvozne vode pored mikrofona na poslaničkoj govornici.
Inatno, traju li traju nikatne sarajevske snohvatice.
Cajtnot. Tarot. Fajront. Samo se stvarna seobena lica se iz dana u dan sve više razmnožavaju.
Proljetni povjetarac lista stranice Dnevnika klikeraša.
Naravoučenije:
sirotinjske su porodice najmnogobrojnije.

Televizija javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Reprizira se emisija «Velikani sevdaha» u kojoj se, uz moje sjećanje, emitiraju inserti i kadrovi iz radio-drame «Album čovjeka koji ide iz naroda» i dugometražnog dokumentarnog filma «Narodni neprijatelj A kategorije» koje sam snimio o narodnom umjetniku, partizanu i golootočaninu Radu Jovanoviću iz Goražda.
Ovovremeni istinski daroviti stvaraoci su njegova vjerna preslika, slatka i tegobna istovremeno.

*****************