Kliker.info

Samo što je ledničko Plavsko jezero progledalo svojim gorskim okom kako bi najavilo dan, otac Mahmut se uputio prema gradu. Bolje stići ranije nego po dolasku na cilj tamo ne zateći nikoga, bila je njegova uzrečica koja mu je vazda određivala vrijeme polaska na put.

Piše : Šemsudin Gegić 

Bila je kasna jesen topla u crnogorskim morskim nizinama a hladnjikava u njihovoj plavskoj visoravni na samoj postratnoj polovini dvadesetog vijeka. Dok je krupnim koracima makadamskim putem grabio prema školskoj zgradi, svojim je raskopčanim kaputom raspuhivao s dubokih cipela tek po koji, za ovaj kraj, rano opali požutjeli list. Na njegovo vedro raspoloženje uticala je plima koja je jutros na nebo navukla plavetnilo mora što se sinoć dolje u uvali povuklo u svoju oseku.

Otac Mahmut je bio imućan čovjek, već od nasljedstva. Dugi kaput prekrojen od vojničkog šinjela kojeg bi oblačio kada god bi krenuo prema državnim vratima i šalterima nije bio njegov kostim kojim bi pred siromašnim narodom zamaskirao svoj veliki imetak, on je bio, tokom čuvene Galipoljske bitke u Prvom Svjetskom ratu neprijateljskim metkom probušena, a u NOB-i i bici vođenoj u Drugom Svjetskom ratu, njegova promrzla koža. Na zakopčanim epoletama bez činova su kao nevidljivi čičci landarale sve njegove pobjede i svi njegovi porazi iz kojih je sticao nauk o životu. Tokom ratnih vremena, dok je kaput bio šinjel, u jednom bi njegovom dubokom džepu stezao ručnu bombu za ne daj Bože, a u drugom grijao promrzle prste i vojnički dvopek sitnio u komadiće da mu ratničke hrane ostane i za sutra.

Ovoga jutra, otac Mahmut je u hodu jednom rukom stezao ručicu omalenog dječaka, a drugom u džepu prstima milovao rodni list sina prvijenca što je po datumu rođenja već poodavno bio za školu prispio. Na oko, nikako upareni, jer po stasu, dječak je visinom jedva dosezao do džepova očevog kaputa, a po tradicijskom značaju prvorođenog muškog djeteta bio je izđikao do pod sami let sokola što kruži iznad planinskog masiva Prokletije uzdignutog povrh izvora rijeke Lim.

Iza njihovih leđa u odlasku niz put, kao da su se u dva lješnjika pretvorile, tamo gore pred njihovom kućom, nepomično su stajale supruga mu Đula i kćer Vasva koja je po rodnom listu bila mlađa a po stasu skoro za glavu viša od prve «muške glave» u Mahmuta i Đule kojeg je otac poveo da, sa četrnaest mu po rodnom listu a pet-šest godina po uzrastu, upiše u osnovnu školu.

Dječaku-prvorođenom sinu koji je u hodu na putu prema školi sustižući ga trošio tri svoja za jedan očev korak, otac Mahmut je nadjenuo ime Bajram jer je njegovo rođenje stvorilo veliko porodično slavlje i veselje što na perzijskom jeziku i znači Bajram.

Od tog plavskog jutra pedesetih godina prošlog vijeka u kojemu je Bajram zaronio u maticu svog životnog krvotoka i samostalno krenuo bitku sa životom koja je, po svojoj surovosti, ličila na očevu Galipoljsku bitku o kojoj mu je u djetinjstvu morao pričati više puta. Ono u čemu je njegova bitka nadmašila očevu ogledalo se u tome da je, za razliku od njegovog životnog stožera plećatog kao crnogorski vrlet, Bajram bio više puta i teže ranjavan jer su ga gađali u dušu. A ona, Bajramova duša, rodila se sedefasto svijetla i velika kao dunjalučka školjka.

Kompleks niskog rasta koji nije pratio broj životnih godina ubrzo je Bajram nadomjestio njegovim bistrim umom kojim je, kao što vodenički kamen žito, mljeo formule i pojmove, nastavne predmete i ispite, strane jezike i teoreme, sumnje nastavnika, profesora i komandira da on-Bajram, ne samo da nije uzrastao za svoje životne godine, već i da je tih deset izglednih godina stvarno mlađi od svog rodnog lista.

Kada su mu, dok je studirao na Medicinskom fakultetu u Skoplju na kojemu je diplomirao 1970. godine, tokom testiranja inteligencije koje nastaje dijeljenjem njegove mentalne dobi s njenom hronološkom dobi izraženom u godinama i pomnoženom količnikom 100 dobili nevjerovatni IQ 242, shvatili su da je Bajram, sin Đule i Mahmuta iz Plava, po svemu jedna neobična i posebna ličnost.

Nakon toga, Bajram je magistrirao na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, a internu medicinu je specijalizirao na Univerzitetsko kliničkom centru u Sarajevu. Doktorsku disertaciju je odbranio na sarajevskom Univerzitetu nakon čega je prestao da se mjeri uvisinu i broji godine tokom kojih se sve vrijeme predano i uspješno bavio i naučno-istraživačkim radom.

Od tada više niko nije upoređivao njegov fizički izgled i mentalni status dovodeći u pitanje ispravnost podataka upisanih u njegovom rodnom listu iako je brojnim provjerama u plavskom Matičnom uredu ustanovljeno da je Bajram, kao prvo dijete u oca Mahmuta i majke Đule, stvarno rođen 23. novembra 1939. godine.

S kraja sedamdesetih na osamdesete godine, u vrijeme dok je pisao i objavljivao svoje čuvene romane «Pubunjenik», «Pustinjak», «Bujice» i «Brod» za koje će kasnije u svom dobrovoljnom izbjeglištvu dobiti prestižnu Književnu nagradu Commonwealth of Australia, sedam puta je hapšen i zatvaran zbog toga što je pisao o genocidima koji su počinjeni na svim narodima, pa i jugoslavenskim muslimanima.

Kada više nikome nije bilo važno zašto Bajram izgleda deset godina mlađi od rodnog lista, postalo je njemu samom. Desilo se to kada je oženio vršnjakinju Remziju s kojom će u braku izroditi sina i tri kćeri koji će, kao i Bajram, postati doktori medicine. Uprkos tome što su se neizmjerno voljeli, razumjevali i poštovali, nehtijući, Bajram bi se često znao ponašati kao da je najmanje deset godina mlađi od svoje supruge.

Mjesec dana nakon što je njegova Remzija preselila na bolji Svijet, Bajram se zaputio u rodni Plav. Dok je, sad uz put, hodio prema roditeljskoj kući, kao da je više puta čuo ono isto šuštanje papirnog rodnog lista u džepu kaputa oca Mahmuta kada ga je onomad ovim istim putem vodio na upis u školu. I stisak očeve ruke je Bajram osjećao, i blagi dodir njegovog kaputa u hodu, i dragost neku od sjećanja na priču o šinjelu. Išao je Bajram uz put, a hodio niz prošlost.

Bila je kasna jesen topla u crnogorskim morskim nizinama a hladnjikava u njihovoj plavskoj visoravni na samom početku dvadesetprvog vijeka. Na Bajramovo sumorno raspoloženje uticala je plima koja je od jutra na nebo navukla tamne mrlje mora što se sinoć dolje u uvali povuklo u svoju duboku oseku.

Stigavši novoj roditeljskoj kući, čučno je Bajram uz nišane na očevom i majčinom mezaru, podigao ruke u molitvu, proučio fatihu i zaiskao od Allaha lijepi džennet majci Đuli i ocu Mahmutu. Potom se pridigao i dugo odšutio tugu. Kada se okrenuo u namjeri da izađe iz porodičnog groblja, nedaleko od roditeljskih mezarova, ugledao je dva, jedan do drugog pobodena, bašluka. Na jednom drvenom nadgrobnom spomeniku je pisalo:Bajram Prvi 1939-1939.., a na drugom Bajram Drugi 1942-1942.

Najednom se Bajram stvarno osjetio mlađim deset godina.

Sada, kada su umrli otac Mahmut i tradicija po kojoj prvorođeno dijete u crnogorskoj porodici treba biti sin, Bajramu Trećem nije smetao rodni list prvorođenog Bajrama koji je umro iste godine. Čak se i smješkao na pomisao da je i drugorođeni Bajram za svoga kraktog života imao rodni list Bajrama Prvog. I nije ocu zahatario zbog tog njegovog postupka. Naprotiv, bilo mu je drago jer je uz svoj živio i živote koji nisu bili suđeni njegovoj braći.

Samo što je ledničko Plavsko jezero progledalo svojim gorskim okom kako bi najavilo dan, Bajram Treći se uputio prema autobuskoj stanici. Naučio je od oca:bolje stići ranije nego da, kad stigneš tamo gdje si se zaputio, ne zatekneš nikoga.
(Posvećeno akademiku Bajramu Redžepagiću)