Kliker.info

Susresti Semezdina Mehmedinovića znači susresti pjesnika. Mehmedinović je još od sredine devedesetih godina stanovnik SAD-a, no njegov umjetnički početak vezan je za Sarajevo i mitske osamdesete godine, vrijeme novog primitivizma, Zabranjenog pušenja, raje i bratstva i jedinstva, s obzirom na to da je tada i on počeo objavljivati u studentskim novinama. Od tada je Mehmedinović radio kao urednik i producent za niz medija, a i danas se u Washingtonu bavi tim poslom, ali kaže da mu je novinarstvo uvijek bilo prostor za bavljenje literarnim.

‘Već osamdesetih godina u Sarajevu otkrio sam strast za objavljivanje tekstova u novinama. Ti tekstovi su uvijek bili na rubu eseja i nikad čisto novinarstvo. U svoje kolumne sam krijumčario i poeziju, a mikroesej i pjesme u prozi ostali su moj izričaj i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Svakodnevno pisanje i objavljivanje je privlačno i jako sam volio svoje tekstove u Danima. Sada iz Amerike ne mogu objavljivati svaki dan u Sarajevu, jer ne mogu doživjeti reakcije čitatelja pa sve to nema smisla’, govori Mehmedinović koji dodaje da ga je ‘novinarstvo privlačilo kao prostor u kojem može krijumčariti književnost’. Politika ga, kaže, ne zanima i odbijao je o njoj pisati.

Mehmedinović je najpoznatiji po svojoj zbirci poezije i pjesama u prozi ‘Sarajevo Blues’, u kojoj su objedinjeni i tekstovi koje je početkom rata u BiH pisao za sarajevske novine Dani. ‘Sarajevo Blues’ jedna je od knjiga koja je postala u jednom trenutku svjetska literarna referenca za razdoblje početka opsade 1992. i 1993., pa pitam Mehmedinovića smatra li da je izdržala test vremena. ‘Jučer sam nakon mnogo godina opet čitao ‘Sarajevo Blues’, za jednu emisiju Trećeg programa HTV-a. Nisam nikad imao priliku javno čitati ‘Sarajevo Blues’ u Sarajevu. Sada sam ostao kao čitatelj iznenađen ljepotom pjesama. To je bilo vrijeme u kojemu bi možda bilo prirodno da iz pjesnika izbija bijes i nezadovoljstvo, no ja sam osjećao potrebu prevladati dvije stvari – prva je patetičnost, dakle višak sentimenta, a druga je da izbjegnem ideološko i političko. To je moja dosljednost u svakom djelu: ne želim suditi i izricati politički stav. ‘Sarajevo Blues’ točna je na duh tog vremena i Sarajevo u ratu. U njoj još uvijek ima energije osamdesetih, to je knjiga početka rata’, govori Mehmedinović. Doista, ‘Sarajevo Blues’ ostaje predivna zbirka poezije, dokument ljepote kao otpora najstrašnijem razaranju i ratu.

Za pjesnika Mehmedinovića ‘primarni je književni dar – dar promatranja. Jezik slike jezik je poezije. Politički jezik suprotan je jeziku slike.’ Zbog tog estetskog stava, ‘Sarajevo Blues’ djelo je trajne vrijednosti, no nažalost o ratu u Bosni i Hercegovini u dvadeset godina od njegova kraja nije nastalo baš mnogo vrijednih književnih djela. Mehmedinović nudi sljedeće objašnjenje: ‘To je direktno povezano s amerikanizacijom kulture koja se događa i na ovim prostorima. Pisci odustaju od svojih formi, biraju ono najpopularnije, a možemo govoriti i o hiperprodukciji pa se nema vremena napisati velike ozbiljne romane koji bi tematizirali rat u Bosni i Hercegovini.’

Mehmedinović ističe da nema vremena pisati roman te uživa u svojim mikroesejima i pjesmama u prozi, no ima ideju kako bi roman o ratu u Sarajevu trebalo započeti krajem osamdesetih: ‘U Sarajevu je to poricanje dolaska rata bilo morbidno. Nisam pripadao takvima; pisao sam još 1990. u časopisu Fantom slobode uvodnik u kojem sam rekao da je rat neizbježan. Ali osjećalo se to u zraku, Sarajevo je 1990. bio promiskuitetan i neurotičan grad. Ljudi nisu svjesno mogli prihvatiti da se bliži rat iako je bilo mnogo znakova, ali podsvjesno su to znali i ponašali su se razuzdano. O tome bi trebalo napisati roman, jer da bi se objasnilo rat u BiH, treba započeti sa 1988. i 1989. godinom.’

Stradanje koje je zadesilo Sarajevo u ratu mnoge je učinilo sentimentalnima prema tom gradu pa se dugi niz godina držanjem praznih priča o multikulturalnosti skrivalo etničko unificiranje Sarajeva u bošnjačko-muslimanski grad, koji je još i prožet kriminalom i usred raspada starih društvenih vrijednosti. Semezdin Mehmedinović koji je stvarao poseban sarajevski duh osamdesetih sa sjetom gleda na takav razvoj događaja: ‘Dugi niz godina imao sam stav da ne trebam ja iz Amerike pisati o tome što mislim da se loše događa u Sarajevu, sve dok jednom nisam bio u posjetu 2008. i tada sam doista vidio razne loše stvari i prvi put pisao o tome. Dobio sam mnogo reakcija iz Sarajeva, većinom negativnih. Prijatelji su me zvali i govorili kako se usuđujem i da je bolje ne pričati o tome. Tada to nisu mogli prihvatiti. Danas se dosta piše o promjenama koje su se dogodile u Sarajevu; to je jedan drugi grad u odnosu na osamdesete i devedesete.’

No donekle je optimističan: ‘Tek sada treba doći generacija koja će početi spašavati stvari.’

U Hrvatskoj je Mehmedinoviću Fraktura objavila knjige ‘Autoportret s torbom’, ‘Knjiga prozora’ i ‘Ruski kompjuter’, u kojima kombinira tekst i crteže hvatajući fragmente svakodnevice u poetsko-likovne minijature. No također je VBZ objavio ‘Transatlantic Mail’, njegovu razmjenu pisama s dugogodišnjim prijateljem Miljenkom Jergovićem. Pisma dvojice književnika uvijek je zanimljivo čitati, naročito jer su u njima i neizbježni tračevi i ogovaranja s književne scene, nego i zato što nude uvid u privatni svijet iz kojeg nastaje literatura.

Za Semezdina Mehmedinovića ‘to je potreba za dijalogom’: ‘S Miljenkom Jergovićem često znam imati i duge telefonske razgovore, on je jedan od rijetkih ljudi s kojima to radim. Poznajemo se još od osamdesetih i fascinantno je vidjeti kako se on razvija kao književnik i koliku energiju ima. Mislim da su naša objavljena pisma vrijedna i po tome jer su prikaz dviju osoba, jer mene se može iščitati iz mojih pisama. Otvorila nam se mogućnost lične rekapitulacije o tome što je bio naš svijet, a što je danas. Zapravo je prva ideja bila ta da razmjenjujem pisma s Borisom Marunom, ali se to nije realiziralo.’

Kao i svaki bivši Sarajlija, Mehmedinović često mora odgovarati na pitanje razmišlja li o tome da se vrati nazad. Kaže da mu je život u SAD-u vrlo lagodan i da je teško napustiti to i vratiti se. Ali i kad bi se vraćao, prije bi se doselio u Tuzlu, nego u Sarajevo. ‘Ondje vlada tolerantna atmosfera’, konstatira Mehmedinović.

Gordan Duhaček (Tportal)