Kliker.info

Nakon završene predizborne kampanje i svega izrečenog i obećanog, te posebno nakon objavljenih rezultata jako sam tužan, razočaran, ali ne i iznenađen. Desilo se upravo sve ono što sam godinama govorio i pisao i zbog toga trpio nesagledive posljedice, Pobjednici izbora, sa nikad manjom izlaznošću, su stranke koje ne vole državu koju će voditi, stranke koje programski zagovaraju strah, a kao posljedicu straha mržnju.

Sve je to u suštini fino upakovani, u nacionalne interese, fašizam. Jedina opcija koja bi se tom konceptu mogla suprotstaviti je iskrena građanska opcija koja je to samo deklarativno, a suštinski se zbog fotelja smjestila u krilo nacionalista. Lijeva alternativa, koja bi zaštitom radnika, socijalnim stanovanjem, iskrenom i suštinskom zaštitom nacionalnih prirodnih resursa zaštitila državu ne postoji. Njihovo ljevičarstvo je relikt naslijeđa koje historijski, isključivo historijski, baštine i ništa drugo.

Zbog svega toga, i mnogo drugih sličnih pitanja, u ovom nastavku Dnevnika bavio sam se izborima i lažnim predstavljanjem svih onih koji u svom stranačkom imenu imaju riječ „demokratska“.

Ponedjeljak, 26. oktobar 2026.

FARSA SA PREDIZBORNIM BILBORDIMA: RECIKLAŽA STRAHA U ZEMLJI BEZ LJEVICE 

Otvaranje još jedne predizborne kampanje nije donijelo ništa osim mučne spoznaje da živimo u zaglavljenom vremenu. Sa bilborda nas, uglavnom, posmatraju ista ona lica koja su nas decenijama, korak po korak, vodila do ekonomskog, društvenog i moralnog dna. Pored njih, tu su i takozvana „nova, mlada lica“ – bezidejni pješadinci stranaka koji sa novom energijom ponavljaju stare, potrošene i opasne fraze svojih političkih sponzora.

Suština ove parade je prosta: borba za goli opstanak na pozicijama, očuvanje privilegija i pristup budžetskom novcu. Priča o državi, reformama i budućnosti svedena je na obezvrijeđene fraze koje ne obavezuju nikoga.

Dekoder stranačkih slogana: Šta nam zapravo poručuju?

Pogledajmo samo te pompezne parole kojima su premrežili gradove. Slogani ove kampanje nisu ništa drugo do jeftina anestezija za osiromašeni narod i pokušaj da se ispraznim riječima prikrije potpuni nedostatak konkretnih programa:

• „Hrvati biraju“ – Vrhunac etničke ekskluzivnosti i svjesnog vođenja politike podjela. Pod krinkom borbe za kolektivna prava, čitav identitet jednog naroda svodi se na glasačku mašineriju za jednu partiju i njene vječite funkcionere. Umjesto odgovora na pitanja zašto ljudi odlaze i kako popraviti životni standard, nudi se samo plemensko svrstavanje i zloupotreba nacionalnog osjećaja radi očuvanja vlasti.
• „Jedna država. Jedan tim.“ ili „Samo SDA“ / „Dosljedno“ – Poruka kontinuiteta onih koji su nas doveli do ruba propasti. Pod maskom države i patriotske dužnosti, traže da nastave čuvati „svoj tim“ na budžetskim jaslama. Njihova dosljednost je samo dosljednost u sistemskom uništavanju društva.
• „Domovinu gradimo djelima“ ili „Prilika generacije“ – Cinično vrijeđanje zdravog razuma. Djela o kojima govore su pustoš, masovni egzodus mladih i ruinirane javne službe. Ako je ovo prilika generacije, onda je to samo prilika da se dokrajči ono malo preostalog javnog dobra.
• „Živimo slobodno“ / „Za ono što vrijedi“ – Parole tzv. građanskih i centrističkih opcija. Kakva je to „sloboda“ u društvu golog preživljavanja i stalnog udvaranja etnonacionalistima? To je sloboda pretvorena u politički marketing bez ikakvog socijalnog sadržaja.
• „Porodica. Pravda. Ponos.“ ili „Svoji na svome“ – Klasična etno-kapitalistička i klerikalna demagogija. Dok se zaklinju u porodicu i ponos, njihova politika tjera čitave porodice iz zemlje, ostavljajući iza sebe sistem otet od strane stranačkih klanova.

Gubljenje ideološkog kompasa i građanski slom

U Bosni i Hercegovini je sve pobrkano i namjerno pomiješano:

• Nacionalno pitanje kao jedina roba: Sve se, bez obzira na ambalažu, na kraju svodi na prebrojavanje, podjele i nacionalne torove.
• Kapitulacija takozvane ljevice: Autentični programi ljevice ne postoje. Postoje samo deklarativne etikete onih koji su zaboravili na radnička prava, socijalnu pravdu i beskompromisnu borbu protiv kapitalističke i nacionalne eksploatacije.
• Ofanziva neofašizma: Svjedočimo sve otvorenijim neofašističkim istupima i direktnom antiustavnom djelovanju, dok oni čija je dužnost da štite zakon i ustav – šute.

Kao šlag na tu političku depresiju dolazi histerični angažman vjerskih institucija, koje se otvoreno stavljaju u službu određenih stranačkih klanova, direktno kršeći sekularne temelje društva.

Zašto narod apstinira?

Kada se politička arena pretvori u poligon za vrijeđanje, međusobne optužbe i sistemsku proizvodnju straha, potpuno je razumljivo zašto građani govore da „nemaju za koga glasati“ i da su „svi isti“. Pasivnost polovine stanovništva nije odraz lijenosti, već duboke rezignacije i protesta protiv sistema koji nudi samo lažni izbor.

Ali, apstinencija je upravo ono što vladajućim strukturama odgovara. Svaki glas koji ostane kod kuće jeste glas za njihove stranačke mašinerije i status quo.

Šta nam je stvarno potrebno?

Raskid sa ovom praksom zahtijeva potpunu demontažu trenutačnog političkog diskursa. Potrebna je oštra linija razgraničenja:

1. Raskid sa lažnom ljevicom: Potrebna je politička snaga koja se neće baviti etničkim prebrojavanjem, već bezuslovnom zaštitom radnih prava, antifašističkih vrijednosti i besplatnog, svima dostupnog javnog dobra.
2. Razotkrivanje proizvodnje straha: Svaka politička opcija koja umjesto ekonomskog i socijalnog programa nudi međuetnički strah mora biti politički izolirana i ozloglašena.
3. Sankcionisanje antiustavnog djelovanja: Šutnja institucija na rušenje države i promovisanje fašističkih ideja mora postati predmet najoštrije javne osude.

Nemamo više luksuz da šutimo dok gledamo kako se društvo urušava pod naletom profesionalnih rodoljuba i bezidejnih ponavljača. Vrijeme je da se progovori bez kalkulacija.

Utorak, 27. oktobar 2026.

RASPRODAJA MAGLE DOK KORPA PRELAZI 3.000 KM: ZAŠTO BiH NEMA PRAVU LJEVICU I KAKO IZGLEDA MATRICA ZA OPSTANAK?

Predizborna svakodnevica u Bosni i Hercegovini iznova potvrđuje sumornu činjenicu: politička ponuda svedena je na beskonačni ciklus međusobnog vrijeđanja, omalovažavanja i jeftine političke marketinške buke. U potpunom nedostatku novih, svježih i originalnih ideja, politički akteri utočište pronalaze u sigurnoj zoni etnopolitike.

Ono što posebno zabrinjava jeste to što su se pod okrilje „borbe za državu“ i zaštitu nacionalnih interesa sklonile i one opcije koje se deklarativno nazivaju građanskim i ljevičarskim. U praksi, njihova agenda svela se na apstraktne debate i natjecanje u tome ko je “veći patriota”, dok stvarni život građana iz dana u dan prepuštaju tržišnom haosu.

Život u brojevima: Svakodnevica koju visoka politika ignoriše

Prava ljevica u BiH danas ne postoji. Umjesto da propagiraju ozbiljne i konkretne socijaldemokratske programe, domaći političari iz udobnih fotelja posmatraju kako svakodnevica običnog čovjeka postaje neodrživa:

• Sindikalna potrošačka korpa odavno je prešla cifru od 3.000 KM, dok prosječna plata ne pokriva ni polovinu tog iznosa, a minimalna jedva trećinu. Političari šute o inflaciji koja najteže pogađa osnovne životne namirnice.
• Stambena kriza za mlade bračne parove i radničku klasu postala je nepremostiva prepreka. Cijene kvadrata i zakupa stanova odletjele su u nebo pod uticajem nekretninskog špekulisanja, dok država i lokalne zajednice ne nude nikakav model javnog ili pristupačnog stanovanja.
• Zdravstveni sistem se urušava pred očima javnosti. Građani koji godinama izdvajaju novac u zdravstvene fondove prisiljeni su čekati višemjesečne liste za obične preglede ili plaćati privatne klinike i kupovati lijekove sa esencijalnih lista sopstvenim novcem.

Globalna matrica uspjeha: Kako drugi dobijaju izbore u vremenima krize?

Dok naši političari prodaju maglu i vode nesuvisle okršaje za vlast, evropska i svjetska politička scena šalju jasne signale o tome kako se dobijaju izbori u vremenima krize. Birači širom svijeta nagrađuju opcije koje su se vratile radniku i njegovom novčaniku:

• Uspjesi novih političkih snaga u Njemačkoj (poput pokreta Sahre Wagenknecht) pokazuju da birači masovno napuštaju etablirane stranke u potrazi za opcijama koje u fokus stavljaju socijalnu sigurnost, zaštitu kupovne moći i radnička prava.
• Proboj komunista (KPÖ) u Austriji, posebno u Grazu i Salzburgu, nastao je na jednostavnom i direktnom principu: potpunom fokusu na stambenu krizu i troškove života, uz direktan rad na terenu i odricanje od velikih funkcionerskih plata.
• Pobjede naprednih opcija u velikim američkim metropolama (poput New Yorka) izgrađene su na borbi za radnička prava, javni prevoz i komunalne usluge, a ne na sterilnim ideološkim frazama.

Program za opstanak: 5 stubova koje prava ljevica mora ponuditi

Da bi izašla iz ćorsokaka i ponudila alternativu nacionalnim prenemaganjima, politička opcija koja želi povjerenje građana mora ponuditi konkretne socio-ekonomske mjere:

1. Javno i priuštivo stanovanje (Austrijski model): Izgradnja neprofitnih opštinskih stanova za mlade i radnike po uzoru na Beč i Graz, uz progresivno oporezivanje praznih nekretnina koje služe isključivo za spekulaciju.
2. Zaštita potrošačke korpe i rada: Vezivanje minimalne plate za potrošačku korpu, ukidanje PDV-a na osnovne životne namirnice, lijekove i dječiju opremu (uz višu stopu na luksuz), te rigorozne inspekcije za neplaćeni prekovremeni rad.
3. Zdravstvo bez lista čekanja: Uvođenje pravila po kojem Fond zdravstvenog osiguranja pokriva troškove pregleda u privatnoj praksi ukoliko se usluga u javnom zdravstvu ne pruži u roku od 30 dana, uz unifikaciju esencijalnih lista lijekova.
4. Ukidanje funkcionerskih privilegija: Ograničavanje plata političara na maksimalno tri prosječne radničke plate (uz preusmjeravanje viška u stambene ili socijalne fondove) i trajno ukidanje “bijelog hljeba”.
5. Ulaganje u porodice i javna dobra: Besplatni vrtići, udžbenici i užine za djecu iz porodica sa primanjima ispod prosječne plate, uz subvencionisan i modernizovan javni prevoz.

Patriotizam se ne jede

Matrica za politički preokret je jasna: povratak stvarnom životu i direktno rješavanje egzistencijalnih problema čovjeka.

Domaći političari odvojili su se od realnosti dok im se društvo raspada. Međutim, zanemarivanje socio-ekonomskog stanja ima svoj rok trajanja. Dostupno zdravstvo, priuštiv stan, dostojanstvena plata i pokrivena potrošačka korpa nisu “sporedne teme” – to su ključna pitanja opstanka države.

Onaj politički subjekt koji prvi shvati da se patriotizam ne dokazuje zapaljivim govorima i prebrojavanjem, već uređenjem zdravstvenog sistema i borbom za životni standard, spasiće društvo od potpunog pražnjenja. Bez bavljenja stvarnim životom nema promjena, a bez tih promjena uskoro neće biti ni ljudi radi kojih država postoji.

Srijeda, 28. oktobar 2026.

GDJE JE NESTALA LJEVICA I KO DANAS BRANI ŽIVOT U BOSNI I HERCEGOVINI ?

Svako ko danas u Bosni i Hercegovini pokuša ozbiljno govoriti o ljevici nailazi na zid apsurda, nesporazuma i teških istorijskih trauma. Naš javni prostor razapet je između dvije krajnosti: s jedne strane imamo etablirane stranke koje u nazivima čuvaju socijaldemokratske predznake, redovno se pozivaju na antifašističko naslijeđe i polažu cvijeće na spomenike, dok u praksi funkcionišu kao besprijekorni upravitelji neoliberalnog poretka. S druge strane imamo građane čiji je doživljaj samog pojma “socijalizam” duboko podijeljen — za jedne je to nostalgija za vremenom socijalne sigurnosti, besplatnog školstva i dostojanstva, dok je za druge to asocijacija na jednopartijski sistem, političke zabrane i “tamnicu naroda”.

Dok mi vodimo teološke ratove o prošlosti, oko nas se odvija brutalna realnost: u Bosni i Hercegovini ljevica u svom ekonomskom, socijalnom i transformativnom smislu suštinski ne postoji, dok nam je neoliberalni kapitalizam preuzeo svaki pedalj života.

Neoliberalizam na bh. način: Rasprodaja života radi privatnog profita

U kakvom to sistemu danas zapravo živimo? Neoliberalni kapitalizam u Bosni i Hercegovini nije donio obećanu radost tržišnog blagostanja, nego najgori oblik investitorskog i klijentelističkog kapitalizma.

U tom sistemu, država nije ukinuta — ona je samo stavljena u službu privatnog kapitala i etno-nacionalnih elita. Logika neoliberalizma u BiH funkcioniše po jednostavnom pravilu: sve što je javno mora se privatizovati, komercijalizovati ili pustiti da propadne.

• Nekada: Zdravstvo, obrazovanje, vode, šume i stanovanje smatrani su osnovnim uslovima života i javnim dobrima.
• Danas: Zdravstvo postaje luksuz, obrazovanje je štancanje diploma, stanovanje je doživotno bankarsko robovanje, a rijeke, šume i planine tretiraju se kao čista sirovina koju entitetske i opštinske vlasti rasprodaju tajkunima i stranim koncesionarima za sitniš.

U neoliberalnom poretku, ako nemaš novca da platiš stan, liječenje ili čist zrak — ti si za sistem nevidljiv. To je sistem u kojem se javni novac prelijeva privatnim građevinskim lobijima, dok se bolnice raspadaju, a gradovi guše u smogu i betonu.

Demokratski socijalizam nije povratak u 1945., nego odgovor na 2026.

Da bi se uopšte mogla zamisliti alternativa ovom divljaštvu, moramo raspetljati istorijski čvor. Savremeni demokratski socijalizam nije pokušaj restauracije jugoslovenskog modela, niti negiranje njegovih historijskih lekcija.

Jugoslovenski samoupravni socijalizam imao je bez sumnje monumentalne rezultate: opštu pismenost, bezpresedansku industrijalizaciju, besplatno zdravstvo i stambenu sigurnost za milione radnika. Ali je isto tako nosio strukturni feler: odsustvo višestanačke političke demokratije, slobode opozicionog organizovanja i političkog pluralizma. Za jedne je bio ideal, za druge politička tamnica — i ta trauma je stvarna.

Moderni demokratski socijalizam nastaje upravo na naučenim lekcijama 20. vijeka i jasno poručuje: nema socijalizma bez beskompromisne političke demokratije, ali isto tako nema prave demokratije bez ekonomske jednakosti.

Demokratski socijalizam ne traži ukidanje privatne inicijative, male privrede ili zanatstva. On traži nešto sasvim drugo: da vitalni resursi društva — pitka voda, čiste rijeke, šume, energija, javno zdravstvo i stambeni fond — ne smiju biti predmet privatnog bogaćenja.

Praktična ljevica na terenu: Kada narod preuzme odbranu zajedničkog

Dok stranačke elite koje se zaklinju u ljevicu u parlamentima glasaju za štetne prostorne planove i koncesije, u Bosni i Hercegovini se dogodio fascinantan obrt. Jedina stvarna, autentična lijeva praksa preselila se na teren — na rijeke, u gradske parkove, pred deponije i na lokacije gdje se brani goli život.

Ovo nije ljevica koja nosi ideološke značke niti debatuje o marksizmu. To je praktična ljevica nastala iz nužde:

• Odbrana rijeka i šuma: Kada se mještani i aktivisti od Kruščice do Bunskih kanala suprotstave bagerima i tajkunskim privatnim hidroelektranama, oni ne brane samo vodu — oni pružaju otpor neoliberalnoj otimačini javnih dobara.
• Borba za grad i javni prostor: Kada se građani u Mostaru, Sarajevu, Banja Luci ili Tuzli organizuju protiv devastacije parkova, otimanja dječijih igrališta i betonskog urbanizma, oni sprovode izvorni komunalni socijalizam. Oni poručuju da grad pripada ljudima koji u njemu žive, a ne profitu građevinskih klanova.
• Direktna solidarnost: Na blokadama, zborovima građana i dežurstvima pred bagerima obnovljena je direktna participativna demokratija i komšijska solidarnost — principi koje su političke stranke davno sahranile.

Ovi pokreti su pokazali i najvažniju lekciju za našu zemlju: borba za javna dobra jedina prirodno ruši etno-nacionalne podjele. Bager koji otima rijeku ili tajkun koji betonira park ne pitaju za ime i naciju — oni oduzimaju budućnost svima podjednako.

Kakva nam je politička artikulacija potrebna?

Međutim, moramo biti pošteni i kritični prema dometima samog aktivizma. Protesti pred bagerima i pravne bitke imaju svoje granice ako sistemske zakone, prostorne planove i budžete i dalje diktiraju korumpirane političke elite.

Ključno pitanje glasi: Kako da se ove lokalne građanske i ekološke inicijative politički artikulišu, a da ne upadnu u zamku klasičnih stranaka i ne budu “progutane” od strane sistema?

Odgovor leži u novim modelima političkog organizovanja:

1. Municipalizam (Politika od dna prema vrhu): Fokus ne smije biti na borbi za visoke državne fotelje i parlamentarne paušale, već na preuzimanju kontrole nad lokalnim zajednicama, opštinskim vijećima i prostornim planiranjem.
2. Mreža umjesto partijske centrale: Umjesto stvaranja jedne stroge hijerarhijske stranke sa “velikim vođom” na čelu, BiH je potrebna horizontalna mreža solidarnosti. Inicijativa iz Bihaća, pokret iz Mostara, aktivisti iz Jablanice i radnici iz Centralne Bosne moraju ostati autonomni na svom terenu, ali povezani u zajednički front za zaštitu javnih dobara.
3. Imperativni mandat i zborovi građana: Izabrani predstavnici u vlasti ne smiju postati profesionalni političari. Oni moraju biti samo glasnici zajednice, direktno odgovorni i opozivi pred zborovima građana.
4. Povelja o javnim dobrima: Izrada zajedničke platforme čije su crvene linije jasne — moratorij na privatizaciju vode i šuma, obavezno odlučivanje građana o prostornim planovima, opštinski fondovi za stanovanje mladih i zaustavljanje divljeg urbanizma.

Vrijeme za novi početak

Ljevica u Bosni i Hercegovini neće se ponovo roditi u stranačkim centralama, niti kroz pusto ponavljanje historijskih parola i estradizaciju antifašizma. Ona se ne može graditi ni na slijepoj apologiji prošlosti, niti na pristajanju na neoliberalnu svakodnevicu.

Ako ikada ponovo izraste u ozbiljnu društvenu snagu, to će se dogoditi spajanjem ovih razbijenih žarišta otpora — povezivanjem borbe za rijeke, borbe za radnička prava, borbe za gradski prostor i borbe za dostojanstvo svakog čovjeka.

Vrijeme je da prestanemo čekati da nas spasi politička elita koja od naše pasivnosti živi. Politika se mora vratiti tamo gdje i pripada — u ruke građana, na ulice, u mahale i na zborove. Jer društvo koje prepusti svoje resurse, svoje gradove i svoje ljude logici čistog profita, na kraju ostaje bez budućnosti.

Četvrtak, 29. oktobar 2026.

POLITIKA PAMĆENJA I ETNIZACIJA KULTURNOG NASLIJEĐA: KRITIČKI OSVRT NA “ŠANTIĆEVE VEČERI POEZIJE” U MOSTARU

Pitanje historijskog kontinuiteta, rednih brojeva manifestacija i “vlasništva” nad kulturnim naslijeđem u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini — a posebno u Mostaru — predstavlja klasičan primjer politike pamćenja (memory politics) i ideološke instrumentalizacije kulture. Slučaj organizacije Šantićevih večeri poezije i tretmana lika i djela Alekse Šantića jasno oslikava duboke institucionalne, političke i identitetske rascjepe u gradu.

1. Historijsko-hronološki apsurd i “izmišljanje tradicije”

Nedavno promovisanje “107. Šantićevih večeri poezije” dovodi do ozbiljnih matematičkih i historijskih nelogičnosti. Ako je Aleksa Šantić preminuo 1924. godine, ovakva numeracija direktno sugeriše da su memorijalne večeri poezije započele još za njegovog života, oko 1919. godine, što je sa stajališta komemorativne prakse neodrživo.

Još je obmanjujući prećutni stav da se manifestacija održavala u kontinuitetu i tokom Drugog svjetskog rata. U periodu NDH (1941–1945), srpska kulturna društva bila su zabranjena, imovina im je zaplijenjena, a pripadnici srpskog naroda izloženi sistemskom progonu. Tvrdnja o neprekinutom održavanju u tom periodu historijski je netačna. Sličan diskontinuitet dogodio se i tokom rata devedesetih godina, kada je rad kulturnih društava u Mostaru bio zamrznut, a grad izložen oružanim sukobima.

Teoretičar Eric Hobsbawm ovaj fenomen naziva izmišljanjem tradicije (Invented Tradition) — procesom u kojem se savremene strukture pokušavaju legitimisati lažnim ili usiljenim kontinuitetom. Konstruisanjem izmišljenih decenija nastoji se stvoriti utisak vjekovnog, neprikosnovenog prisustva i vještačkog legitimiteta, čime se političkim narativima pridaje historijska težina koja u stvarnosti nije postojala.

2. Dvojstvo “Prosvjeta” i borba za legitimitet

Razumijevanje ovog problema zahtijeva i uvid u institucionalni rascjep unutar same zajednice. U Mostaru djeluju dva udruženja pod istim imenom:

• SPKD „Prosvjeta” (obnovljena 1990. godine): Nastala u sklopu demokratskih promjena i vezana za centralu u Sarajevu, sa ciljem očuvanja inkluzivnijeg, tradicionalnog mostarskog i bosanskohercegovačkog okvira.
• SPKD „Prosvjeta” Gradski odbor Mostar: Formirana znatno kasnije, blisko interesno i ideološki povezana sa političkim režimom u Banja Luci i strukturom Srpske pravoslavne crkve.

Preuzimanjem organizacije manifestacije od strane druge, politički favorizovane frakcije, uslijedila je i promjena numeracije. Time je novoformirana struktura nastojala sebi prisvojiti cjelokupnu viševjekovnu tradiciju mostarskih književnih okupljanja, dok se istovremeno potiskuje rad i historijska uloga obnovljene Prosvjete.

3. Povlačenje Grada i privatizacija pjesnika

Najproblematičniji segment ove transformacije jeste postupak gradskih vlasti Mostara. Predavanjem organizacije manifestacije i prestankom direktnog učešća u dodjeli Književne nagrade “Aleksa Šantić”, Grad se praktično odrekao vlastitog kulturnog stuba.

Ovakvim činom napravljena je višestruka šteta:

• Svođenje pjesnika na etnički okvir: Aleksa Šantić, koji je svojim stihovima slavio komšiluk, Mostar i univerzalne ljudske vrijednosti, predat je u ruke jednoj političko-vjerskoj opciji čime je sveden kao pjesnik na ekskluzivno “jednonacionalnog” pjesnika.
• Marginalizacija i etničko tarabljenje: Prepustivši Šantića jednoj strani, ostali etnički i politički narativi u gradu dodatno se distanciraju od njegovog djela, čime grad gubi jedan od svojih rijetkih kohezivnih simbola.
• Gubitak značaja Nagrade “Aleksa Šantić”: Nagrada koja je nekada imala opštepriznati regionalni i književni ugled, svodi se na lokalni i frakcijski okvir.

Zaključak

Instistiranje na rednim brojevima koji ignorišu ratove, zabrane rada i faktičko nepostojanje organizacije ne predstavlja nikakvo očuvanje tradicije, već svjesnu historijsku konstrukciju u službi savremenog političkog identiteta.

Grad Mostar je izbjegao svoju kulturnu i društvenu odgovornost prepuštajući pjesnika jednoj političko-vjerskoj struji. Umjesto da Šantićeve večeri poezije budu gradski i regionalni praznik koji spaja građane, one su pretvorene u platformu za etničko markiranje teritorije i prošlosti. Šantićevo djelo se ne štiti falsifikovanjem hronologije i ekskluzivizacijom, već istinom, čuvanjem pjesničkog teksta i otvaranjem njegove ostavštine svim građanima Mostara.

Petak, 30. oktobar 2026.

RETORIKA S BIRALIŠTA: KAKO JE ANTIFAŠIZAM POSTAO PSOVKA, A BIVŠI KOMESARI ZAŠTITNICI NACIJE 

Jutro na biralištu trebalo bi biti trenutak u kojem građanin ostvaruje svoje ustavno pravo i promišlja o budućnosti zajednice. Međutim, prolazeći pored dvojice mlađih ljudi neposredno nakon glasanja, iza svojih leđa čuo sam rečenicu koja u jednoj psovci sažima svu dubinu političke nepismenosti i historijskog revizionizma na našim prostorima:

„Vala mi je pun k…c ovih komunjara.“

Izjava je bila upućena meni — ne zato što me ti mladi ljudi poznaju, niti zato što znaju moje ekonomske ili političke stavove, već zato što sam deklarisani ljevičar i antifašista. U njihovom svjetonazoru, oblikovanom višedecenijskom etnonacionalnom propagandnom mašinerijom, svaka ideja socijalne pravde, građanske jednakosti i antifašizma automatski se prevodi u stigmatizirani pojam „komunjare“.

Ovaj usputni ulični komentar nije tek nepristojnost prolaznika. On je dijagnoza dubokog poremećaja u našem javnom prostoru.

Generacijska amnezija i inverzija činjenica

Kada mlađe generacije antifašizam i ljevicu doživljavaju kao prijetnju ili psovku, to je direktan rezultat uspješnog inženjerstva zaborava. Za njih antifašizam nije civilizacijska tekovina na kojoj počiva moderna Evropa, niti borba protiv tiranije i ugnjetavanja; za njih je to etiketirani „neprijatelj nacije“.

Međutim, u tom jeftinom etiketiranju skriva se najteži historijski paradoks našeg društva: nacionalne stranke, koje se danas predstavljaju kao jedini zaštitnici etničkih kolektiva, pretežno su stvorili i utemeljili upravo ugledni funkcioneri bivšeg komunističkog sistema.

Kada se početkom 1990-ih urušavao raniji poredak, ključni ljudi u osnivačkom ustroju nacionalnih pokreta i stranaka nisu došli niotkuda. Bili su to visoki partijski komesari, direktori društvenih preduzeća i prekaljeni operativci koji su preko noći crvene knjižice zamijenili nacionalnim barjacima. Umjesto demontaže starog sistema, dogodila se samo redistribucija moći — partijska elita postala je nacionalna elita, a društveno vlasništvo pretvoreno je u privatne feude.

Proizvodnja bauk-priča i privatizacija obavještajnih struktura

Druga omiljena etiketa koja se već trideset i šest godina sistematski lijepi svakome ko misli drugačije jeste ona o „KOS-ovcima“, „udbašima“ i unutrašnjim neprijateljima.

Riječ je o klasičnoj obavještajno-propagandnoj inverziji. Već skoro četiri decenije poluge moći, obavještajne aparate i resurse duboke države kontrolišu upravo oni koji druge optužuju za te strukture. Proizvodnja stalnog straha od „tajnih službi starog režima“ služi kao provjereni mehanizam za skretanje pažnje sa sistemske korupcije, nepotizma i opšteg propadanja društva.

Ako svakog neistomišljenika, novinara ili aktivistu proglasite agentom mračnih struktura ili „komunjarom“, ukidate potrebu za argumentovanom raspravom. Na taj način politika prestaje biti sučeljavanje ideja o boljoj budućnosti i postaje trajno vanredno stanje u kojem se glasa iz straha, a ne iz uvjerenja.

Vizija izlaza: Od podanika ka slobodnom građaninu

Zašto je antifašizam i dalje glavna meta nacionalističkih narativa? Zato što je antifašizam, u svojoj suštini, jedina ideja na ovim prostorima koja direktno ruši koncept etničkog tora. On podsjeća da čovjek nije samo pripadnik stada, već slobodna jedinka sa svojim pravima, dostojanstvom i odgovornošću.

Izlaz iz ove višedecenijske agonije ne leži u pristajanju na nametnute etikete, niti u povlačenju pred glasnim neznanjem. Izlaz zahtijeva jasnu i nepokolebljivu viziju:

1. Obrazovna i kulturna emancipacija: Moramo obnavljati pamćenje o historijskim činjenicama. Mladim ljudima valja neumorno objašnjavati da antifašizam nije vlasništvo nijedne partije, već univerzalni civilizacijski temelj bez kojeg nema slobodnog društva.
2. Promjena političke paradigme: Vrijeme je da se sa etničkih prebrojavanja i strašenja prošlošću pređe na pitanja koja stvarno određuju život — radnička i ljudska prava, zdravstvo, obrazovanje i pravednu raspodjelu društvenog bogatstva.
3. Izgradnja građanske hrabrosti: Odgovor na psovku s birališta ne smije biti muk. Svaki slobodan čovjek ima dužnost da u javnom prostoru jasno artikuliše alternative i razobličava lažne zaštitnike naroda.

Ovo jutro na biralištu pokazalo nam je dokle nas je dovela decenijska dominacija straha i manipulacije. Ali reći “ne” takvom stanju stvar je ličnog integriteta i civilizacijske dužnosti. Budućnost ove zemlje neće izgraditi oni koji slijepo ponavljaju izmanipulisane parole, već oni koji imaju hrabrosti da razmišljaju vlastitom glavom i da se bez stida bore za pravednije i humanije društvo.

Subota, 31. oktobar 2026.

IZBORI BEZ BIRAČA, KAMPANJE BEZ SMISLA: DOBRO DOŠLI U DEVEDESETE DVIJEHILJADITIH 

Izbori u Bosni i Hercegovini su završeni. Rezultati su poznati. Ako je ikome bilo išta čudno, to je samo dokaz da još uvijek nije shvatio gdje živi. Za sve ostale – sve je previše očekivano.

Niska izlaznost ponovo je poslužila kao dežurni izgovor za političke analize. Ali pravo pitanje glasi: niska u odnosu na šta?

Demografska fikcija i birački spiskovi

Pogledajmo demografski apsurd u kojem živimo. Zvanični birački spiskovi u BiH godinama broje preko 3,3 miliona glasača. Istovremeno, sumorna stvarnost nam govori da u zemlji jedva da živi nešto više od dva miliona ljudi. Uzmimo samo primjer Mostara, gdje je po popisu iz 2013. živjelo oko 105 hiljada stanovnika, a danas, nakon masovnog egzodusa, na biračkom spisku i dalje uredno stoji cifra od preko 100 hiljada upisanih.

„Stvarni problem biračkih spiskova nisu preminuli, nego stotine hiljada živih ljudi – onih koji su spakovali kofere i otišli, a od kojih političke elite očekuju samo novac i jeftinu sentimentalnost.“

Međutim, stvarni problem biračkih spiskova nisu preminuli, nego stotine hiljada živih ljudi – onih koji su spakovali kofere i otišli. Dijaspora i odseljeni građani čine ogromnu većinu te razlike na papiru. A procenat onih koji su se aktivno prijavili za glasanje iz inostranstva ponovo je na nivou statističke greške.

Dijaspora u zamci devetnaestog stoljeća

Razloge za potpunu nezainteresovanost dijaspore ne treba tražiti samo u komplikovanim procedurama registracije. Stvar je daleko dublja i tragičnija.

Svako ko je proputovao svijet i susretao se s našim ljudima vani, mogao je primijetiti razočaravajući paradoks: bh. dijaspora je danas nacionalno podijeljenija, isključivija i rigidnija nego samo domaće društvo u BiH.

„Dok se život u samoj BiH, uprkos svim kočnicama, neminovno kreće naprijed i primorava ljude na svakodnevnu saradnju, u inostranstvu je vrijeme stalo devedesetih.“

Veliki dio dijaspore ostao je mentalno i emotivno zarobljen u atmosferi onog trenutka kada su protjerani ili kada su izbjegli. Dok se život u samoj BiH, uprkos svim političkim kočnicama, neminovno kreće naprijed i primorava ljude na svakodnevnu saradnju i kompromise, u inostranstvu je vrijeme stalo devedesetih.

Dva su ključna faktora koja održavaju taj zamrznuti radikalizam:

• Uticaj vjerskih zajednica vani: Klubovi i vjerske zajednice u inostranstvu umjesto prostora za kulturno povezivanje i integraciju često djeluju kao utvrde nacionalne homogenizacije. Umjesto modernih vrijednosti društava u kojima žive, u njima se podgrijavaju stari strahovi i mitovi.
• Diplomatsko-konzularna mreža u službi stranačkih feuda: Diplomatska predstavništva BiH vani odavno ne predstavljaju državu BiH. Ona funkcionišu kao privatne ispostave nacionalnih stranačkih politika, gdje se diplomate ponašaju kao ambasadori svojih etničkih lidera, a ne svih građana.

Kao rezultat, dobili smo dijasporu koja ili potpuno bojkotuje izborne procese jer u njima ne vidi nikakav smisao, ili funkcioniše kao eho-komora najmračnijih narativa iz prošlosti. Oni koji su integrisani i uspješni u svijetu ne žele prljati ruke našim kalom, dok se preostali dio aktivira samo kada treba prebrojavati nacionalna krvna zrnca.

Kampanja kao vremenska mašina

Zato je i sama kampanja u zemlji podsjećala na loš rimejk devedesetih. Umjesto ekonomskih programa, digitalizacije, reforme zdravstva i borbe protiv inflacije, ponovo smo gledali prežvakavanje istih trauma. Kampanja nije vođena s ciljem da se ponudi plan za bolji život, nego da se provede svojevrsni nacionalni popis u atmosferi vještački izazvane panike.

„Slogani bez sadržaja, poruke prepisane iz šablonskih bilježnica i kandidati bez minimuma kulture javnog istupanja – minimalni standardi zamijenjeni su agresijom i poltronisanjem.“

Slogani? Neinventivni, neprivlačni, nemotivirajući i potpuno isprazni. “Za naše”, “Zajedno”, “Pobjeda”, “Odlučno”, „Slobodno“… fraze koje ne znače ništa i zvuče kao nasumično generisani citati iz nekog zakržljalog PR uputstva. Poruke kandidata izgledale su kao da su prepisane iz iste šablonske bilježnice – pregršt uopštenih i besmislenih obećanja, bez ijednog dodira s turobnom svakodnevicom.

Govorničke vještine i javni nastup dotakli su novo dno. Minimalni standardi kulture javnog istupanja zamijenjeni su agresijom, primitivizmom i poltronisanjem stranačkim šefovima radi udomljavanja u fotelje.

Ideologija u pet deka: Čekaju nas devedesete u 21. stoljeću

I na kraju, najveća iluzija ovih izbora: navodni izbor između raznih političkih opcija.

U Bosni i Hercegovini već dugo ne postoji stvarna podjela na ljevicu, centar i desnicu. Što bi naš narod rekao – sve je to u pet deka. Ideološke razlike su potpuno izbrisane, a ostao je samo goli interes za raspodjelu budžetskog novca i javnih resursa. Ljevica zvuči kao desnica, desnica se zaklinje u socijalna davanja, a centar uopšte ne postoji. Postoje samo oni koji su na vlasti i oni koji očajnički žele da zaposjednu njihove pozicije.

„U BiH nema ljevice, centra ni desnice – sve je to u pet deka. Postoje samo oni koji su na vlasti i oni koji očajnički žele da zaposjednu njihove pozicije.“

Rezultat? Čekaju nas devedesete u 21. stoljeću. Isti narativi, iste podjele, isti strahovi, samo u novom tehnološkom pakovanju.

Ostaje nam jedino da se nadamo da će ovaj reprizirani scenarij prošlog stoljeća ostati izveden “samo” političkim sredstvima i bez oružja – jer sve ostalo smo, po ko zna koji put, već izgubili.

Nedjelja, 1. novembar 2026.

OD PREDIZBORNE PREDSTAVE DO UMIVENOG NEOFAŠIZMA: Kako su nam oteli antifašizam da bi nam podijelili budućnost

U toku svake predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini svjedočimo istom ciničnom spektaklu: političarima odjednom budu puna usta antifašizma. Naravno, isključivo onog deklarativnog, prigodničarskog i bezopasnog.

Najsvježiji primjer stigli smo gledati u Mostaru, gdje su se politički akteri utrkivali u „odbrani“ Partizanskog spomen-groblja. Fotografisali su se pored devastiranih kamenih cvjetova i oni koji tamo nisu kročili još od devedesetih, naglo doživjevši prosvjetljenje pred objektivima fotoaparata.

Međutim, čim su se prebrojali glasovi, naslutila podijela fotelja i rasporedjela resursa, taj predizborni antifašizam naprasno je nestao. Cvijeće je uvelo, kamere su se ugasile, a spomenik je ponovo prepušten vandalima, korovu i sistemskom zaboravu.

„Mostar u ovom slučaju nije usamljen incident — on je ogledalo i lakmus papir za cijelu državu. Ono što gledamo na Neretvi usavršeni je model koji se primjenjuje širom BiH: trgovina simbolima pred izbore, a sistemsko gajenje ‘umivenog’ neofašizma u praksi.“

Šta je to „umiveni“ neofašizam?

Današnji neofašizam na našim prostorima ne nosi uniforme, ne paradira sa bakljama i ne promovira se otvorenim rasističkim pokličima. On nosi skupa odijela, sjedi u parlamentarnim klupama, potpisuje odluke i nastupa sa uglađenim osmijehom. On je birokratizovan, tih i opasan upravo zato što se normalizuje kroz svakodnevicu.

Očituje se kroz tri ključne poluge:

1. Obrazovni inženjering i segregacija:Djeca razdvojena školskim dvorištima, udžbenici prožeti istorijskim revizionizmom i sistemsko pretvaranje ratnih zločinaca u heroje novim generacijama.
2. Institucionalno prekrajanje memorije:Tiho preimenovanje ulica, ignorisanje ili namjerno prepuštanje zubu vremena svih spomenika koji podsjećaju na zajednički otpor, te građenje narativa u kojem se uslovom za „patriotizam“ smatra mržnja prema prvom komšiji.
3. Pražnjenje pojmova od sadržaja:Političke elite su preuzele velike istorijske ideje — bilo da je riječ o antifašizmu, građanskom društvu ili zaštiti vitalnog interesa — potpuno ih ispraznile od bilo kakve moralne suštine i pretvorile ih u batinu za udaranje po političkim protivnicima.

Šutnja je prešutna saglasnost

Kada vlast dopusti da arhitektonski i istorijski dragulj poput Partizanskog groblja u Mostaru ili spomenika širom BiH kontinuirano propada i bude meta orkestriranog huliganizma bez ikakvih zakonskih posljedica po počinioce, to nije nemar. To je politička poruka i prešutna saglasnost.

Pravi antifašizam nikada nije bio niti može biti prigodničarska manifestacija od pola sata pred izbore. Antifašizam je dnevna praksa: to je beskompromisna borba protiv segregacije, zahtjev za jednakšću pred zakonom i odbijanje da se gradovi, opštine i ljudske sudbine dijele po etničkim i stranačkim šavovima.

„Pristati na predizborne predstave i na njih šutjeti znači pristati na to da nam prodaju lažnu historiju dok nam otimaju jedinu budućnost koju imamo.“

Otpor ovom licemjerju ne smije ostati samo lokalna priča. Matrica „umivenog“ neofašizma mora se razotkrivati svuda — od Mostara i Sarajeva, do Prijedora, Banje Luke i najmanje opštine u ovoj zemlji. Jer onog trenutka kada pristanemo da nam deklarativne izjave pred kamerama zamijene stvarne ljudske slobode i jednakost, pristali smo na tiho, ali konačno odumiranje društva.