Kliker.info

Dobro došli u devedesete dvijehiljaditih: Zašto smo izabrali povratak u prošlost?

​Završeni su još jedni izbori u BiH. 

Rezultati? 

Očekivani, ali poražavajući.

​Dok se političke elite pravdaju “niskom izlaznošću”, zvanični birački spiskovi i dalje broje preko 3,3 miliona glasača u zemlji sa jedva dva miliona stanovnika. Ali stvarni problem nisu preminuli, već stotine hiljada odseljenih – dijaspora koja je ove godine poslala nikad jasniju poruku bojkota.

​Zašto je dijaspora digla ruke? 

I zašto je istovremeno vani ostala nacionalno podijeljenija nego društvo u BiH? Odgovor leži u uticaju vjerskih zajednica i diplomatskoj mreži pretvorenoj u privatne stranačke feude.

​U međuvremenu, kampanja u zemlji ponovo je ličila na prebrojavanje krvnih zrnaca. Ljevica, centar i desnica više ne postoje – sve je to u “pet deka”, svedeno na goli interes za raspodjelu budžeta i fotelja.

​Čekaju nas devedesete u 21. stoljeću. Isti strahovi i iste podjele, samo u novom pakovanju. Ostaje samo nada da će ovaj reprizirani scenarij ostati bez oružja.

​Sve sam ovo u više navrata najavio i razočaran činjenicom da se moja crna najava u predizbornoj kampanji ostvaruje odlučio sam da u zadnjoj sedmici kampanje pišem u Dnevniku o onome o čemu niko, baš niko, ni u naznakama nije govorio, a morao bi ako očekuje moj glas, ali i glas mnogih drugih koji su upravo zbog toga ostali u nedjelju 4. oktobra kod kuće.

Pa, ako vam se da, zavirite u ovu moju pisaniju.

Ponedjeljak, 28. septembar 2026.

VRATIMO MOSTARU HLAD

Poziv na zelenu revoluciju našeg grada

Mostar je oduvijek bio grad sunca, ali posljednjih godina svi osjećamo da naše ulice postaju sve vrelije, a ljetne noći bezdani akumulatori neizdržive toplote. Beton, asfalt i ogoljeni krš koji nas okružuje pretvorili su našu kotlinu u toplotno ostrvo. No, rješenje nam je pred nosom — u našim rukama, u našoj zemlji i u našoj zajedničkoj snazi.

Vizija: Grad pod zelenim štitom

Zamislimo Mostar za sedam do deset godina. Zamislimo Hum, Podveležje, Kobilovaču i Planinicu prekrivene zelenim plaštom od sto hiljada mladih stabala autohtonog hrasta medunca, crnog graba, cripca i jasena. Zamislimo naše ulice premrežene gustim drvoredima platana, košćele, melije i ginka čije krošnje spuštaju temperaturu asfalta i do 15°C, stvarajući prijatne, osjenčene koridore kojima ponovo možemo slobodno šetati i usred jula.

To nije utopija. To je naučno dokazan i sasvim ostvariv plan.

Brda kao štit: Svako posađeno stablo na golišavim padinama obustavlja isijavanje stijena koje noću dostižu i preko 50°C i ne dozvoljavaju gradu da se rashladi.

Ulice kao prirodni klima-uređaji: Svaki novi drvored u gradu direktno spušta temperaturu vazduha za 2°C do 4°C, pravi duboki hlad i djeluje kao prirodni filter koji čisti naš vazduh.

Strategija i plan realizacije

Da bi ovaj projekat uspio, ne sadimo nasumično — primjenjujmo stručan i održiv pristup:

Pošumljavanje krša (100.000 sadnica): Sadnja otpornih, autohtonih listopadnih i mješovitih vrsta koje prirodno pripadaju ovom podneblju, uz obezbjeđivanje protupožarnih pojaseva.

Urbano ozelenjavanje (2.500 formiranih stabala): Sadnja izraslih sadnica s razvijenom krošnjom duž glavnih saobraćajnica i zelenih koridora koji spajaju grad s tokom Neretve.

Sistematska briga: Izgradnja “kap po kap” sistema i organizovano zalijevanje u kritične prve 3–5 godina kako bi procenat preživljavanja sadnica bio maksimalan.

Ulaganje koje se višestruko vraća

Realizacija ovog generacijskog projekta — uključujući nabavku sadnog materijala, pripremu terena, ugradnju i trogodišnje održavanje — zahtijeva ukupnu investiciju od oko 1,8 do 2 miliona KM.

Golišave padine (Brda) 100.000 šumskih sadnica + iskop, sadnja i navodnjavanje~ 750.000 KM

Urbane ulice (Grad) 2.500 formiranih stabala + zaštita, ankerisanje i sistem

zalivanja~950.000 KM

Zaštita i nadzor – Protupožarni pojasevi i trogodišnja briga o terenu~200.000 KM

Uporedni argument: Ukupan budžet ovog projekta jednak je cijeni izgradnje samo par stotina metara asfalta ili jednog manjeg kružnog toka. Za tu cijenu, Mostar dobija trajnu klimatsku zaštitu, smanjenje potrošnje električne energije za hlađenje u domaćinstvima za 15% do 20% i neprocjenjivo zdraviji vazduh.

Sredstva su potpuno dostižna kroz kombinaciju EU fondova za Zelenu agendu, podršku privrede kroz društveno odgovorno poslovanje, te učešće samog grada i dijaspore.

Poziv na akciju: Pokrenimo se!

Stotinu hiljada sadnica zvuči mnogo samo ako posmatramo pojedinca. Ali ako stanemo zajedno — komšije, mladi, škole, udruženja, struka i gradske institucije — to je zadatak koji možemo i moramo ispuniti.

Ne čekajmo da nam svako sljedeće ljeto donese nove toplotne rekorde i prazne ulice. Vratimo gradu njegovu prirodnu ravnotežu, njegovu košćelu, platane i njegov hlad. Posadimo šumu koja će čuvati Mostar danas i ostati najljepši dar generacijama koje dolaze.

Zasadimo hlad za naš grad!

Utorak, 29. septembar 2026.

Grad koji umire od vrućine dok mu Neretva teče pod nogama

Mostar je odvajkada znao sa suncem. Znao je jer je imao Neretvu.

Nekada, tokom vrelih ljetnih mjeseci, grad se spuštao na svoje obale. Život se nije odvijao na usijanom asfaltu, nego na stijenama i pješčanim plažama od Carinskog do Lučkog mosta. Pjesak pod Starim mostom, Bunur, Mejdan, Šehovac, Ploča, Pjesak na Carini – to nisu bile samo lokacije za kupanje, nego pulsirajuće srce grada, prirodni klima-uređaj i primarni prostor socijalizacije. Mostar je bio Mediteran u punom smislu te riječi: živio je na vodi i od vode.

Danas? Danas Mostar izdiše od vrućine, skrivajući se iza spuštenih roletni i pod bučnim vanjskim jedinicama klima-uređaja. Današnji Mostar bježi od svoje rijeke.

Neretva nam je postala tek vizuelna kulisa – razglednica za turiste koji naprave nekoliko fotografija na Starom mostu i produže dalje. Istovremeno, višedecenijska ideja o izgradnji šetnica iznad kanjona Neretve, koje bi povezale mostove i vratile pješake rijeci, leži zaboravljena u nekim prašnjavim ladicama urbanističkih zavoda.

Umjesto da kanjon u samom centru grada iskoristimo kao zeleno-plavu oazu, mi smo prilaze vodi zapustili, obrasli su u korov ili su zatrpali betonskim nemarom. Zaboravili smo da grad ne čine samo zgrade i saobraćajnice, već i način na koji njegovi ljudi dišu tokom ljetnih mjeseci.

Povratak Mostara Neretvi nije nikakva patetična nostalgija – to je nasušna potreba za preživljavanje grada u 21. vijeku.

Izgradnja obalnih šetnica, uređenje bezbjednih prilaza vodi i revitalizacija zaboravljenih plaža donijeli bi dvostruku pobjedu:

• Za građane:Hladniji, humani gradski prostor, mjesto za šetnju, odmor i rekreaciju zaštićeno od paklenog asfalta.
• Za turizam:Proširenje turističke zone izvan nekoliko stotina metara oko Starog mosta, čime bi Mostar konačno postao destinacija u kojoj se ostaje i uživa, a ne samo prolazi.

Rijeka nam je tu, pećine su tu, kanjon je tu. Ono što nedostaje jeste vizija i odluka da prestanemo okretati leđa jedinom resursu koji ovaj grad čini onim što jeste.

Vrijeme je da postavimo jednostavno pitanje: Kada ćemo se konačno vratiti na Neretvu?

I na kraju otvoreno pitanje za sve koji ovo pročitaju: “Sećate li se mostarskih plaža i da li biste voljeli vidjeti šetnicu iznad Neretve?” 

Srijeda, 30. septembar 2026.

INFLACIJA STRADANJA: Kako je politizacija „logora“ i „masovnih grobnica“ osiromašila našu istinu

Riječi u javnom prostoru nisu samo medij komunikacije — one su u postratnim društvima oružje. Kada se koriste neoprezno ili sa svjesnim političkim predumišljajem, one gube svoje izvorno značenje. Posljednjih godina svjedoci smo sve učestalije upotrebe teških pravnih i forenzičkih pojmova kao što su „masovna grobnica“ i „logor“ u dnevno-političke svrhe. Ono što bi trebali biti analitički, sudski i forenzički utvrđeni pojmovi s jasnom težinom, u našem javnom prostoru postali su puki rekviziti za homogenizaciju vlastitog naroda i održavanje konstantnog stanja egzistencijalnog straha.

Semantička inflacija: Od forenzičkih činjenica do medijskog senzacionalizma Prvi problem koji iz ovoga proizlazi jeste opasna terminološka impreciznost. Kada u medijskim naslovima pročitamo da je otvorena „masovna grobnica“ u kojoj su pronađena dva ili tri tijela, javnost se nesvjesno navikava na površnost. Svaka žrtva, bez ikakve dileme, ima jednako pravo na dostojanstvo, ime i pravdu. Međutim, postoji jasna razlika između nalaza pojedinačnih ili zajedničkih grobnica i masovnih grobišta. U praksi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), masovna grobnica definisana je kao grobište koje sadrži više tijela (prema standardu UN-a pet ili više) pohranjenih bez poštovanja vjerskih i običajnih obreda, s primarnim ciljem prikrivanja zločina. Posebno tešku pravnu kategoriju čine sekundarne i tercijarne grobnice, nastale sistematskim prekopavanjem primarnih lokacija teškom mehanizacijom i premještanjem posmrtnih ostataka. Kada domaća politika i senzacionalistički mediji svaki lokalitet sa dva tijela proglase „masovnom grobnicom“, oni ne ukazuju poštovanje žrtvama, već terminološki poravnavaju i devalviraju strahotu lokacija na kojima su ležale stotine ili hiljade sistemski likvidiranih ljudi.

Logor ili zatvor: Šta kaže međunarodno pravo, a šta stvarni režim 

Drugi, još dublji sloj manipulacije tiče se pojma „logor“. Međunarodno humanitarno pravo, primarno kroz Treću i Četvrtu Ženevsku konvenciju iz 1949. godine, te prateće Dodatne protokole, vrlo precizno definiše tretman ratnih zarobljenika i zaštitu civilnih lica. Postojanje vojnih zatvora ili sabirnih centara tokom ratnog stanja samo po sebi nije protivno međunarodnom pravu, pod uslovom da se poštuje formalno-pravni osnov, vodi evidencija i omogući nadzor Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK).

Ipak, u obimnoj judikaturi MKSJ-a — kroz presude u predmetima kao što su Mucić i drugi (logor Čelebići), Kvočka i drugi (logori Omarska, Keraterm i Trnopolje) ili Kordić i Čerkez — uspostavljen je jasan pravni standard: objekat dobija status zatočeničkog logora onog trenutka kada pređe u režim vansudskog, protivpravnog zatvaranja civila, propraćenog sistematskim mučenjem, nehumanim uslovima, uskraćivanjem hrane i medicinske pomoći, te ubistvima. Za međunarodno pravo potpuno je nebitno da li je vlast na ulaz stavila tablu „sabirni centar“, „karantin“ ili „vojni pritvor“; odlučujući je isključivo stvarni, faktički režim koji je unutra vladao.

Asimetrija narativa: Eufemizmi za vlastite, maksimizacija za tuđe zločine 

Nasuprot ovim pravno utvrđenim činjenicama, domaća politička praksa funkcioniše po principu dvostrukih mjerila:

• Administrativni eufemizmi za vlastite strukture:Objekti pod kontrolom „naših“ snaga uporno se nazivaju „prihvatilištima“, „izolatorijima“ ili „privremenim pritvorskim jedinica“, čime se pokušava sačuvati privid legaliteta i izbjeći komandna odgovornost.
• Maksimizacija za drugu stranu:Svaki objekat pod kontrolom „drugih“ automatski se u javnom prostoru kvalifikuje kao „koncentracioni logor“, čime se stvara slika o isključivo jednosmjernoj i planiranoj zločinačkoj namjeri.

Ova dvostruka mjerila ne služe traganju za istinom niti odavanju počasti stradalima; ona služe isključivo za građenje zida nepovjerenja.

Cijena politizacije: Kako politička zloupotreba poništava žrtve 

Kada se patnja pretvori u pogonsko gorivo za politiku, štetu prvo trpe same žrtve, čija se tragedija svodi na statistički i retorički argument za predizborne skupove. Šteti se i društvu u cjelini: ignorisanjem sudski utvrđenih činjenica i forenzičkih standarda onemogućava se bilo kakav racionalan dijalog, a građani se drže u stanju zamrznutog konflikta.

Put naprijed: Terminološka disciplina kao uslov pomirenja

Relaksacija odnosa na ovim prostorima neće doći kroz političku trgovinu narativima. Ona može doći jedino kroz intelektualno poštenje i terminološku disciplinu — prihvatanjem jezika činjenica, pravomoćnih presuda i forenzičkih nalaza, a odbacivanjem jezika političke mobilizacije. Samo tako ćemo pokazati stvarno poštovanje prema onima koji su stradali, a živima omogućiti da konačno počnu graditi budućnost bez straha.

Četvrtak, 1. oktobar 2026.

 POBJEDNICI SU JAKI: VRIJEME JE ZA KULT OPSTANKA

Žrtva čeka sažaljenje, pobjednik preuzima odgovornost. Odrastanje na pričama o stradanju ne nudi budućnost mladim generacijama.

Posljednjih mjeseci prisustvovao sam nizu komemoracija, godišnjica formiranja brigada i skupova posvećenih sjećanju na ratna stradanja. Iako su motivi za njihovo organizovanje historijski opravdani, obrazac koji se sa njih šalje postao je zabrinjavajući. Dominantan ton gotovo svakog obraćanja svodi se na ponavljanje uloge pasivne žrtve, nabrajanje nepravdi i kolektivno naricanje nad sopstvenom sudbinom.

Nema sumnje u historijske činjenice: Bosni i Hercegovini je u periodu 1992–1995. bilo namijenjeno potpuno nestajanje, a njenom najbrojnijem narodu biološko uništenje, progon, getoizacija i trajna politička diskvalifikacija. To je bila jasna namjera i projektovani cilj.

Međutim, ključno pitanje koje prešutkujemo glasi: Šta je bio konačni ishod tog projekta?

Konačni ishod je da je Bosna i Hercegovina opstala. Njeni građani i njen najbrojniji narod su opstali, odbranili državnost i ostali politički subjekt koji odlučuje o svojoj sudbini. Ako je neprijateljski cilj bio potpuno uništenje, a odgovor bio odbrana i opstanak uprkos embargu, izolaciji i višestruko nadmoćnijoj sili — onda je taj opstanak čista, velika i historijska pobjeda.

Nigdje taj paradoks između stvarne pobjede i naknadnog samoponiženja nije uočljiviji nego u Mostaru.

Grad koji je preživio žestoku dvostruku agresiju bio je u jednom periodu u potpunom, paklenom okruženju. U tom stiješnjenom prostoru, gdje je vazdušna linija između dvije neprijateljske vojske na pojedinim tačkama iznosila svega 700 metara, bila je sabijena gotovo kompletna protjerana Hercegovina. I onda, 30. juna 1993. godine, dogodio se vojni i ljudski podvig. Odlučnošću i briljantnom akcijom izveden je proboj iz okruženja, forsirana je Neretva i napadnuto izuzetno jako neprijateljsko utvrđenje — Sjeverni logor.

Za samo dva sata sve je bilo oslobođeno, a blokada Mostara razbijena. Statistički, po jednom borcu Armije RBiH koji je učestvovao u operaciji, oslobođen je jedan kilometar teritorije. Bila je to najveća oslobođena teritorija u Bosni i Hercegovini te teške 1993. godine. Po svojoj vojničkoj smjelosti, taktičkom iznenađenju i značaju za opstanak čitave jedne regije, taj događaj je ravan čuvenom Desantu na Drvar iz 1944. godine. O Drvaru je učio čitav svijet, a o mostarskom 30. junu danas jedva da zna i sama Bosna i Hercegovina.

Kako mi obilježavamo taj dan? Skromno, tiho, protokolarno, svodeći ga na polaganje cvijeća i sjećanje na žrtvu. Umjesto da država svake godine bruji o tom datumu, da se đaci i građani slijevaju u Mostar učeći kako se u nemogućim uslovima izvojuje sloboda, mi smo i taj trijumf okovali u komemorativni narativ stradanja.

Uporno insistiranje na “kultu žrtve” vremenom proizvodi opasnu društvenu paralizu. Žrtva je u svojoj definiciji pasivna; ona čeka sažaljenje, pravdu od drugih ili međunarodnu milost. Žrtva se hrani traumatizacijom i defetizmom. Kada nove generacije odrastaju isključivo na pričama o tome koliko smo stradali, u njima se nesvjesno razvija kompleks manje vrijednosti i osjećaj trajne nesigurnosti. Epilog takvog narativa je logičan: mladi ljudi ne žele živjeti u društvu vječnog žalovanja i odlaze tamo gdje se slavi život, snaga i samopoštovanje.

Današnje vrijeme je vrijeme jakih. Svijet respektuje samo one koji pokazuju organizovanost, samopoštovanje i svijest o sopstvenoj snazi.

Promjena narativa ne znači zaborav ili negiranje zločina i patnje. Protivno tome — odavanje počasti onima koji su dali živote dobija svoj puni smisao tek kada razumijemo da njihova žrtva nije bila uzaludna. Oni nisu pali da bismo mi vječno plakali, nego da bismo mi danas živjeli i pobjeđivali.

Vrijeme je da s govornica, umjesto patetičnih žalopojki, počnemo slati poruke pobjedničkog opstanka. Vrijeme je da sa kulta žrtve pređemo na kult pobjednika. Građenje pobjedničkog mentaliteta jedini je zalog da će nove generacije ostati ovdje, uspravne, svjesne da potiču od onih koji su uspjeli nemoguće — da sačuvaju državu i narod kada su im svi predviđali kraj.

Petak, 2. oktobar 2026.

Kada imam sudi, a tužilac klimne glavom: Bugojanski poučak o društvu u kojem živimo

Događaj koji se u subotu, 22. avgusta, odigrao u Bugojnu nije tek puki lokalni komunalni spor, niti birokratska nesuglasica oko komada zemlje. Zaustavljanje obnove spomenika poginulim antifašistima i oslobodiocima Bugojna u Drugom svjetskom ratu — sprovedeno pod direktnim pritiskom vjerske institucije i brzinskim telefonskim diktatom tužilaštva — predstavlja ogoljen, brutalno jasan dokaz teze od koje više ne možemo bježati: mi u Bosni i Hercegovini živimo u klasičnom neofašističkom, etno-teokratskom društvu.

Podsjetimo na činjenice koje razotkrivaju sav besmisao i opasnost ovog trenutka. Uz pismenu saglasnost načelnika opštine Bugojno i uz potpuno korektno i zakonsko postupanje policije na terenu, pokrenuta je akcija vraćanja starog spomenika na njegov postament. Riječ je o spomeničkom obilježju koje je sklonjeno u ljeto 1994. godine, u istom periodu kada je uništen i veliki spomenik podignut iznad kosturnice palih partizana — kada su, kako svjedoci pamte, potomci u kolicima i kariolama odvozili kosti svojih predaka. Na tom istom mjestu kasnije je podignuto centralno spomen-obilježje poginulima u posljednjem ratu.

A onda se u subotu na licu mjesta pojavljuje imam Sultan Ahmedove džamije sa porukom: „To je naše. Ne može.“

Ono što je uslijedilo nakon toga predstavlja potpunu kapitulaciju pravne države: umjesto da zakonske procedure i opštinska odobrenja budu mjerilo stvari, uslijedio je oštar telefonski poziv tužioca koji je, bez izlaska na teren i bez ikakvog uvida u činjenično stanje, obustavio sve radove.

Ovaj slučaj u nekoliko ključnih tačaka ogoljava mehanizam vladavine u današnjoj BiH:

Teokratski veto nad zakonitim odlukama: U nominalno sekularnoj državi, pismena saglasnost opštinskih vlasti i zakonito postupanje policije ne znače ništa pred usmenim diktatom vjerskog službenika. Kada lokalni imam može jednim istupom poništiti formalne odluke civilnih organa, jasno je ko u ovoj zemlji drži stvarnu, neformalnu moć.

Telefonsko pravosuđe na poziv vjerskih moćnika: Reakcija tužilaštva — ekspresna, telefonska i bez izlaska na lice mjesta — razotkriva duboku zarobljenost pravosudnog sistema. Dok sistemski kriminal, korupcija i rušenje spomenika godinama čekaju u ladicama, privatizacija javnog prostora u režiji vjerskih zajednica dobija trenutnu tužilačku zaštitu.

Sistemsko brisanje memorije i etno-religijski inženjering: Uklanjanje originalnog spomenika 1994. godine i prekopavanje spomen-kosturnice nije bio izolovan incident, već dio šireg zadatka ponovnog pisanja istorije. Podizanje novih spomenika na mjestima starih antifašističkih obilježja imalo je za cilj potpunu zamjenu identiteta: umjesto univerzalnog, nad-etničkog otpora fašizmu, nametnut je etno-religijski narativ u kojem nema mjesta za zajedničko sjećanje.

Strah od stiha i ekavice: Na spomeniku se nalazi i stih Branka Miljkovića o slobodi, uklesan u kamenu izvorno, na ekavici. U društvu sprovedene etničke segregacije, ideolozima podjela smeta i ime, i pismo, i jezik, ali ponajviše poruka. Svaki spomenik koji podsjeća na to da su se narodi ove zemlje zajedno borili za slobodu izravna je prijetnja elitama koje svoju moć crpe isključivo iz mržnje i podjela.

Kada tužioci postupaju po nalogu imama, a civilna vlast se povlači pred vjerskim diktatom, više se ne radi o administrativnom zastoju. To je direktno, institucionalno svrstavanje na stranu istorijskog revizionizma.

Kome danas smeta sjećanje na antifašističku borbu naroda BiH? Odgovor je jasan: smeta svima onima koji su na tekovinama poraza antifašizma sagradili svoje etno-feudalne feude. Slučaj u Bugojnu zato nije samo pitanje jednog spomenika — to je pitanje toga gdje uistinu živimo i da li ćemo pristati na društvo u kojem je zatiranje istorije postalo službena politika.

Subota, 3. oktobar 2026.

INICIJATIVA za uređenje mikro-lokacije: „Priča o Žutom – Spomenik mostarskoj legendi i zavjetu ljubavi“

O ČEMU SE RADI? 

Mostar nije samo grad od kamena i sunca, već i grad vjekovnih legenda koje se prenose s koljena na koljeno. Jedna od najzagonetnijih i najljepših priča našeg kraja jeste Legenda o Žutom — doboćudnom strancu koji je, ne znajući za staro pravilo da se 2. avgusta zbog podvodnih sila ne ulazi u Neretvu, skočio u njenu svježinu i nestao. Mjesecima su na stijeni ostale samo njegove pažljivo složene haljine koje niko nije smio dirati. Kada se iznenada vratio jesenjih dana, ostao je zauvijek nijem — sačuvavši tajnu podvodnog vilinskog svijeta i sačuvavši naš grad od gnjeva vode. Iz ove priče potiče i čuvena narodna izreka: „Nadrljao k'o Žuti“.

Cilj ove inicijative jeste da se jedna zaboravljena, prirodna pećina/stijena iznad Neretve, do koje vodi stari sokak, pretvori u diskretno, estetski uređeno i mistično mjesto susreta.

KAKO BI LOKACIJA IZGLEDALA?

Zamislite miran kutak iznad modre rijeke, izolovan od gradske buke, koji nudi autentičan doživljaj mostarske tradicije i romantike:

• Centralna instalacija:Pod staklenim (zaštićenim) zvonom na stijeni stoje složene lagane ljetne pantalone, košulja i mokasine u svijetlim tonovima – vizuelni motiv koji ostavlja utisak da je vlasnik upravo tu zakoračio u rijeku.
• Informativno-turistički pano:Dvojezični pano (lokalni jezik i engleski/svjetski jezici) koji na poetičan način opisuje legendu o Žutom, Neretvi, duhu mosta i zavjetu šutnje.
• Ambijent i odmor:Jedna do dvije kamene ili kovane klupe usmjerene ka Neretvi, idealne za odmor, uživanje u pogledu i fotografisanje.
• Diskretna rasvjeta:Jedna starinska fenjer-svjetiljka na kovanom stubu koja noću daje toplu, žutu svjetlost, uz prigušeno podno osvjetljenje same instalacije.

ZAŠTO JE OVO VAŽNO ZA MOSTAR?

1. Obogaćivanje turističke ponude (Storytelling):Savremeni turisti ne traže samo spomenike, već priče i emociju. Ovo stvara novu “skrivenu dragocjenost” (hidden gem) u gradu.
2. Kulturna baština:Sačuvali bismo od zaborava autentični mostarski folklor i nematerijalno naslijeđe.
3. Nova romantična tačka:Zbog teme vilinske ljubavi i zavjeta, ovo mjesto prirodno postaje idealna lokacija za ljubavne zavjete, prošnje i parove iz cijelog svijeta (mjesto gdje se ljubav ne obećava velikim riječima, već čuva u tišini, poput tajne Žutog).
4. Minimalno ulaganje, velika vrijednost:Projekt ne zahtijeva masivne građevinske radove niti narušavanje prirode, već samoodrživo i suptilno oplemenjivanje postojećeg prostora.

POZIV NA PODRŠKU

Pozivamo Grad Mostar, Turističku zajednicu HNK/HNŽ, lokalne privrednike i sve zaljubljenike u naš grad da podrže realizaciju ove ideje. Udahnimo život legendi i poklonimo Mostaru još jedno mjesto sa dušom.

Pustimo Neretvu da priča, a Žutog da nas podsjeća na poštovanje prema rijeci i tajnama koje ona čuva.

Nedjelja, 4. oktobar 2026.

Kako su nam oteli Hercegovinu: O geografiji podjele i tihoj kapitulaciji

Godinama posmatram kako se u našem javnom prostoru, najprije u političkim govorima, a potom sasvim prirodno u medijima i svakodnevnim razgovorima na kafi, odvija jedna opasna i perfidna operacija. Pojam Hercegovine, sa svojom širinom, slojevitošću i bogatstvom, pred našim očima se sužava, komada i ugurava u tijesan etnički kalup.

Kada političari u studijima ili novinari u udarnim vijestima danas izgovore riječ Hercegovina, oni gotovo bez izuzetka misle samo na zapadnu Hercegovinu i jedan dio Mostara.

Sve izvan toga kao da prestaje da postoji. Kao da su Konjic i Jablanica nekakvo daleko predgrađe Sarajeva, kao da je Stolac geopolitički incident, a Trebinje, Gacko i Bileća nepovratno predani u tuđe, etnički zaokružene feude. Istovremeno, u tu novu, politizovanu “Hercegovinu” po automatici se usisavaju Livno i Tomislavgrad — prostori Tropolja i Završja koji geografski dišu bosanskim visokogorjem — samo zato što odgovaraju matematici etničkog prebrojavanja.

To nije slučajna omaška u govoru. To je svjesna lingvistička i politička okupacija.

Najporaznije u svemu jeste lakoća s kojom su na ovaj narativ pristale i takozvane “probosanske” stranke iz Sarajeva, kojima su inače puna usta Bosne i Hercegovine. Dok se kunu u cjelovitost države, na terenu su prećutno potpisale kapitulaciju. Hercegovinu su doživjele kao “tuđi teren” na kojem se ne vrijedi mučiti, prihvatajući retoriku koja od ostalih stanovnika ove regije pravi manjinu i ljude s margine. Radi izbornih kalkulacija i komotnih stranačkih feuda, prepustili su polovinu države paralelnim narativima i tihoj regeneraciji ideja o Herceg-Bosni.

Riječi nisu nevine. Kada pristanemo na jezik podjele, pristali smo i na podjelu na terenu.

Sada, u toku još jedne predizborne kampanje i samih izbora, dok nas sa bilborda ponovo uvjeravaju u svoje patriotizme, vrijeme je da ovo pitanje konačno problematizujemo. Hercegovina nije ničija privatna prćija niti etnički tor. Ona je i antifašistička, i radnička, i multietnička. Ona jednako pripada i Konjicu i Trebinju, i Stocu i Širokom Brijegu, i Mostaru i Jablanici.

Razbijanje njihove lažne geografije prvi je i nezaobilazan korak ka razbijanju njihove podijeljene vlasti.