Kliker.info

Napravio sam dužu pauzu u pisanju Dnevnika. Razlog za to su zdravstveni problemi. Nije bilo ništa opasno po život, ali me prikovalo za postelju i bilo je jako bolno. Uz to vrijeme je bilo najbolja terapija za saniranje te teške upale živca u nozi. Sad sam bolje i prihvatio sam se Dnevnika. Baš sam se poželio pisanja.

 Ponedjeljak, 24. februar 2025.

GODINE „NEMOĆI“?

Danas je 51. rođendan Mostarskog teatra mladih, teatra koji posljednjih trideset godina u svom gradu bije bitku za opstanak.

A šta je, ko je, taj, Mostarski teatar mladih?

Mostarski teatar mladih nije samo teatar, ili pozorište, ili kazalište.

Mostarski teatar mladih je i teatar i pozorište i kazalište.

Mostarski teatar mladih je prije svega ideja. Ideja snažno distancirana od svih ideologija, nacionalizama i podjela bilo koje vrste.

Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam.

Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi.

U Mostarskom teatru mladih se živi.

Tu predstava nikada nije gotova. Ona je živ organizam koji se stalno mijenja, dograđuje, istražuje…

Tu glumac radi i onda kada nema predstavu ili probu, jer zna da uvijek ima šta naučiti.

Mostarski teatar mladih opredijeljen je za interakciju sa publikom koju cijeni, uvažava, ali i informira, obrazuje i vodi kroz neslućene mogućnosti teatra u povijesti civilizacije.

Mostarski teatar mladih okrenut je budućnosti crpeći sva bogatstva što ih nudi prošlost i sadašnjost.

Mostarski teatar mladih okrenut je Svijetu, da bi učio, ali i da bi poučavao.

Mostarski teatar mladih je most za budućnost.

Mostarski teatar mladih osnovan je 24. februara 1974. godine i od tada djeluje, uprkos svim nedaćama minulog vremena, u kontinuitetu. Do sada je realizirao 199 premijernih predstava i odigrao oko 7.300 repriznih predstava, te oko 2.450 drugih programa. Peredstave i programe MTeeM-a vidjelo je oko 2.260.000 gledatelja na pet kontinenata. eMTeeM je dobitnik značajnih domaćih i međunarodnih nagrada za umjetničke rezultate, ali i brojnih priznanja za društveni angažman. MTeeM-a je član više međunarodnih asocijacija i mreža što mu obezbjeđuje svakodnevnu komunikaciju sa teatrima i teatarskim umjetnicima, univerzitetima, časopisima i brojnim pojedincima iz cijelog svijeta.

Svih 50 godina postojanja, na različite načine, nekad žestoko i otvoreno, a nekada tiho i u „rukavicama“ nad Mostarskim teatrom mladih, a analogno tome i svim drugim aktivnostima visila je zla sudbina prestanka rada zbog neshvatanja rada i uloge eMTeeM-a u gradu. U svim tim situacijama brojni MTeeM-ovi prijatelji i poštovaoci takvog rada iz Svijeta su reagovali. Oni su, između ostalih, rekli i zapisali:

• …Ovom prilikom želimo iskazati našu spremnost da stanemo uz vas i zajednički se izborimo za vrijednosti koje se grade i postoje toliki niz godina, koje su priznate i prihvaćene, koje su spiritus movens svakog savremenog teatra, koje su osnova za građenje jednog novog teatarskog življenja i iskrište novih ideja i estetika… MTM nije samo teatar, MTM je ideja jednog novog koncepta u kojem će svaki mladi umjetnik učiti, saznavati, istraživati, kreirati i slobodno se umjetnički izraziti. MTM je scena na kojoj svako može naći utočište za svoje snove i stvaranje jednog boljeg svijeta. MTM je hram u koji pohode svi oni koji ne žele biti na margini dogažanja, već imaju pravo kreirati svoju budućnost, makar se ona dešavala na pozornici. MTM je mjesto okupljanja ljudi iz različitih sredina, sa različitim iskustvima i navikama, ali s istim ciljem: što bolje se upoznati kako bi smo se više cijenili i uvažavali. MTM je teatar koji je posljednjih godina svijetu govorio o Bosni, širio istinu i suprotstavljao se zabludama, a ljudima dobre volje vraćao povjerenje u našu zemlju…“, zapisali su Dubravka Zrnčić Kulenović i Safet Plakalo iz Sarajevskog ratnog teatra SARTR.
• „… Škola lutkarstva Sarajevo je svoje prve korake na sceni napravila baš u Mostaru i to zahvaljujući MTM, vašem i našem Festivalu. Učili smo hodati, padati, smijati se i plakati…“ pišu Emir, Koštana, Haris, Adriana, Jasminka…
• „… Ako je neko svih ovih godina uspevao da nas okupi (toliko različite po svim mogućim kriterijumima) i time bude primer kreativnog delovanja za Bolji Svet, onda ste to sigurno VI…“ rekli su Ivana Inđin, režiser i pozorišni pedagog, Boris Kovač, kompozitor, Olivera Kovačević Crnjanski, koreograf, svi iz Kamernog pozorišta muzike „Ogledalo“ iz Novog Sada
• „… Ne mogu da vjerujem da teatar sa toliko godina iskustva i dobrog rada može imati probleme poput vaših…“ kaže Alenka Ogrin iz Ljubljane
• „… Borba protiv ludila je zaista teška i iscrpljujuća, ali progres je uvijek ležao u rukama rijetkih…“ kaže Biljana iz Herceg Novog
• „… Čitam i ne vjerujem.Prevodim na engleski i šaljem svima ovdašnjima…“ piše nam Dubravka Knežević, dramaturg iz Richmonda, SAD
• „… Non – stop se pitaju zašto mladi odlaze u strane zemlje? Evo im odgovora…“ poručuje, tada studentica Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, Ivana Petrović
• „… U tužnoj scenografiji porušenog mostarskog mosta vi ste bili među prvima koji su svojim djelovanjem i koliko ste mogli počeli iznova graditi mostove preko Neretve. Ne one pontonske i betonske, već duhovne i ljudske, jer nikad niste izgubili čvrstu vjeru u to da građani Mostara, bez obzira koje nacionalnosti ili vjeroispovjesti, konačno ipak pripadaju jedni drugima i da samo po tome Mostar ponovo može biti Grad, a ne Logor. Tome poučavate i odgajate svoje mlade članove, dajući im nadu da bivajući građani Mostara mogu biti i građani Svijeta.

U tom svjetlu vidimo i sav vaš dosadašnji napor da dovedete Svijet u Mostar, da taj bijeli svijet ne bude u vašem gradu nazočan samo vojnim uniformama, već svojim stvaralaštvom na vašem predivnom Festivalu…“ piše Vlado Krušić u ime Hrvatskog centra za dramski odgoj

• „… Nadamo se da će pobijediti razum i da će SVI shvatiti kako ste potrebni svom gradu i svojoj državi…“ poručuje Dramski studio „Tirena“ iz Zagreba
• „… Imate svu našu podršku i poštovanje…“, kratka je poruka Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka
• „… Vi ste najmoćniji centar dramskog odgoja u ovom dijelu svijeta koji prevazilazi lokalne okvire i interese Mostara. Među umjetnicima Svijeta, Mostar je poznat po vama, vašem entuzijazmu, znanju i visokoj kvaliteti umjetničkog rada …“ piše Slovenski centar za dramski odgoj i Gledališće „Zapik“ iz Ljubljane
• „… Vi ste organizacija, jedna od rijetkih i uspješnih istovremeno, koja omogućava svim studentima na Akademijama dramskih umjetnosti u BiH da skupe znanje, „posebno“ iz oblasti glume kroz seminare koje prolaze, s tim da to znanje ne mogu dobiti na svojim fakultetima. Mi znamo da ste Vi upućeni u rad svih akademija u BiH, naravno i šire i da preko toga pravite program po kojem nadograđujete znanje naših studenata kako bi, što je više moguće kompletirati razvoj mladih na području BiH glumišta. Zbog toga mi smatramo da je Vaše postojanje i djelovanje na ovim prostorima iznimno bitno za naš daljnji napredak…“ jednoglasni su studenti treće godine Akademije dramskih umjetnosti iz Tuzle
• A Milan Mađarev, profesor iz Beograda piše: „…Užasnut sam i na pomisao da vaše pozorište, festival i duhovni prostor koji ste izgradili može da bude ugrožen…“
• „… U ovome što radimo ne postoje granice. Dakle, „Biti ili ne biti pitanje je sad“. Mi poručujemo: BITI…“ piše Ljubica Kovačević, direktor Festivala ekološkog pozorišta za djecu iz Bačke Palanke
• „… Mostarski teatar mladih je važan, ako ništa, onda zbog kreativne saradnje, zbog institucije koja je do sada toliko toga do sada učinila za kulturnu vitalnost i „kreativnu rekonstrukciju“ Mostara i Bosne i Hercegovine…“ kaže Scot McElvany, Community Arts iz Berlina
• „… Sinoć sam sanjala MTM. Gledala sam čudnu koimbinaciju Paxa i Mimara. Bilo je divno vidjeti vas sve u snu. Sanjala sam vas, vjerovatno što ste trenutno u opasnosti, ili možda jer me je vaš rad ovdje toliko duboko „uvukao“, da o njemu mislim i nakon pola godine…“ piše Kathy Rendals, režiser, New Orleans, SAD
• „… Mostarski teatar mladih je izvanredan primjer jedne socijalne i umjetničke organizacije koja radi na poboljšavanju života mladih ljudi kroz umjetnost teatra, i njihov rad je internacionalan. MTM je značajan član Međunarodne asocijacije za dramu, teatar i odgoj IDEA…“, Larry O Farrell, predsjednik IDEA, Kanada
• „… Imao sam čast da rad MTM-a vidim nekoliko puta – u Birminghamu, Engleskoj i Budimpešti. Ovaj teatar je izvanredan primjer ostalim omladinskim teatrima prema čemu treba težiti…“, David Davis, Profesor DiE, Univerzitet centralne Engleske, Birmingham
• „… Tokom moje posjete ovog ljeta zaključio sam da su mnogi ljudi tu došli zbog Festivala. Kada bi ti koji „napadaju“ MTM uzeli u obzir koliko je to ljudi, koliko svjetskih teatara i iz koliko različitih gradova svijeta su došli, otkrili bi da ekonomski razvoj prirodno slijedi umjetnost, a posebno teatar…“, Marcos Martinez, profesor California State University, San Marcos, SAD
• „… Ja sam jedna od onih sretnica koja je vidjela vaš rad i predstavu takve snažne i efektivne energije. Rad glumaca je bio toliko profesionalan i impresivan da ja to neću nikada zaboraviti…“, Tintti Karppinen, podpredsjednica IDEA, Teatarska akademija, Helsinki, Finska
• „… Kada bi Mostarski teatar mladih nestao – to bi bio zločin nad svima nama…“, Ceri Townsend, Big Brum TiE Company, Birmingham, Velika Britanija
• „… Predstava vašeg teatra „Mimar“ je jedna od najjačih teatarskih iskustava u mom životu. Vi morate živjeti!..“, Ross Blyth, Creative Minds, London, Velika Britanija
• „… Mogućnost prestanka rada vašeg teatra neće imati samo lokalne, nego i šire internacionalne posljedice. Ne poznajem mnogo teatara koji se mogu ponositi rezultatima koje vi imate…“, Stig A. Eriksson, profesor drame, Univerzitet u Bergenu, Norveška
• „… Način komunikacije kojom se služi Mostarski teatar mladih je neponovljiv i nema cijene. Vaš umjetnički glas kojim pokušavate napraviti bolčji svijet je esencijalan za razvoj naše civilizacije. Vi ste postali ambasadori nade gdje se god nalazili u svijetu…“, Ernest Zulia, Audrey Heller i Christine Dunford, reditelji, Roanoke, SAD
• „… Saznanje da postoje i najmanje šanse za gašenje Mostarskog teatra mladih bi bilo razarajuće, ne samo za nas u Jordanu nego i za sve internacionalne umjetnike koji znaju i koji su radili sa MTM-om…“, Lina Atel i svi članovi Fondacije Noor al Hussein, Amman, Jordan
• „… Važno je shvatiti da bi kraj Mostarskog teatra mladih bio ogroman gubitak za ostali dio svijeta. Naravno, oni mogu svoj rad nastaviti na nekom drugom mjestu, ali zašto? Tamo gdje ta kompanija sada živi i radi je mjesto gdje oni trebaju biti, i ne trebaju se preseljavati zbog pojedinaca koji se ne slažu sa njihovim radom. Ti ljudi trebaju napraviti svoj teatar, i ostaviti naše prijatelje i kolege iz MTM-a na miru…“, Del Hamilton, umjetnički direktor 7 Stages Theatre, Atlanta, SAD
• „… Mladi ljudi sa kojima sam bio na vašem Festivalu su bili toliko inspirisani i zaraženi teatrom i predstavama koje su vidjeli. Svi su se promijenili, na bolje, zaslugom Mostarskog teatra mladih. MTM zbližava ljude. MTM dovodi ljude u Mostar…“, Guy Williams, NATD, London, Velika Britanija
• „… Iz Rio de Janeira upućujem vam izraze svoje pune solidarnosti…“, Augusto Boal, tvorac Teatra potlačenog, Rio de Janeiro, Brazil
• „… Sa velikom zabrinutošću smo primili vijest da Vijeće Grada Mostara više ne podržava Mostarski teatar mladih. Rad ovog teatra je neprocjenjiv iz mniogih razloga. On pruža mogućnost i obrazovanje za mnoge mlade ljude u Mostaru i BiH. On Mostar čini poznatim na međunarodnom planu zahvaljujući izvođenju njihovih predstava u inozemstvu. On Mostar čini međunarodno prepoznatljivim kao grad domaćin poznatog festivala i alternativne akademije teatarskih studija svake godine. Mnogi gradovi širom Evrope bi bili ponosni i sretni da imaju takve kulturne ambasadore…“, Eugenio Barba i Odin teatar

Ovo su samo neke od nasumice izvađenih rečenica iz brojnih pisama. Svi mi koji činimo i volimo eMTeeM ponosni smo što imamo toliko i takvih prijatelja. Zbog njihove vjere u naš rad, vrijedilo je i vrijedi izdržati i nemoguće.

Vjerujem da eMTeeM, sa ovakvim prijateljima, niko i nikada više ne može uništiti.

A reakcija Grada na sve ono je u stilu narodne izreke: Tresla se brda, rodio se…

A mi dodajemo: Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaže trag.

A ja, možda, trajem i istrajavam sve ove godine zbog jedne Slavice što je upoznah tog februara 1974. godine na prvom okupljanju eMTeeM-ovaca i u trenu mi ukrade srce.

 Utorak, 25. februar 2025.

Njima igra, a nama pakao

Pijem prvu jutarnju kafu, uobičajeno, u kafiću „Globus“. Usput čeprkam po telefonu listajući naslove na portalima. Sam sam za stolom, ali to ovdje ništa ne znači. Svi se poznajemo pa uglavnom bez pitanja sjedaš gdje ima slobodna stolica. Nisam ni primjetio kad mi se stari poznanik priključio. Tek kad je progovorio registrovao sam ga za stolom. Umjesto pozdrava klimnuo je glavom i onako bez uvoda upita me, rekao bih vidno iznerviran: Bogati šta ti misliš o ovome Trumpu i njegovim potezima. Odgovorih mu kratko: Ne mislim ništa i odlutah u mislima u neke, danas, daleke godine, godine koje su srušile moje brojne snove, godine koje su mi otele radost gledanja odrastanja moje djece, godine koje su mi sve materijalno što sam imao uništile, godine koje su mene, zakletog pacifistu, pretvorile u vojnika i oficira.

Godine su to koje su mi trajno u srce urezale tugu i trajno ukrale veliki dio ljubavi koju sam nosio u sebi.

Ne izgovaram mu svoje misli jer me ne bi shvatio i skoro ljutito bi me, znam, pitao: Kakve to sad veze ima sa Trumpom. Opet ti nešto filozofiraš i tako dalje i tako dalje…

A ja u mislima vrtim sjećanja sa sastanka nas šest iz Kluba intelektualaca Mostar i razgovora u hotelu Ruža sa ambasadorom SAD u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom nekoliko mjeseci pred početak rata u BiH. Sastanak je bio na njegov zahtjev i sa planom da traje jedan sat. Trajao je više sati i ambasador je neplanirano noćio u Mostaru. O sastanku drugi put, ali duboko u moje misli urezao se jedan njegov odgovor na jedno naše pitanje. On, ambasador SAD, tada kaže: Mi smo u ovaj projekat ušli da srušimo sistem. Zaigrali smo na pogrešne ljude i ruši se država. Tu nema povratka.

Tad mi je bilo jasno zašto Ante Marković, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, dakle Vlade, Jugoslavije nije dobio obećani kredit za koji je tvrdio da će biti presudan u spašavanju zemlje. Ključni potpis ili tako nešto nije dobio od tadašnjeg predsjednika SAD Georga Busha i Ante je otišao u istoriju, a Jugoslavija u krvavi rat i raspad kojim su rukovodili oni pogrešni ljudi na koje su Amerikanci zaigrali.

Sjećam se i embarga na uvoz oružja kako bi se branili i odbranili u nametnutom nam ratu devedesetih. Opet je Vašington imao važnu ulogu u držanju embarga.

Sjećam se i genocida u Srebrenici. Da su se digli NATO avioni sve je moglo biti drugačije, ali nisu. Opet je adresa ista.

I na kraju kad smo ojačali, kad smo krenuli u oslobodilački pohod, kad smo stigli pred Banja Luku nama je zaprijećeno NATO udarima ako ne zaustavimo oslobodilačku operaciju.

I onda je došao Dejton i prisilni mir koji je pola moje domovine dao agresoru, koji je stvorio uređenje koje ni teoretski ne može funkcionisati i de facto nagradio agresore. Uistinu, jedina žrtrva Dejtona je država koja je i u ratu bila žrtva. Vlast je po tom sporazumu u miru prepuštena kreatorima rata i zapravo nastavljen je rat drugim sredstvima.

Zato me ne zanima šta misli i radi Trump, jer američki marketing je u stanju prodati cijelom svijetu rat kao mir i obrnuto. Baviće se nama, kao i njegovi prethodnici, taman onoliko koliko mu u određenom trenutku bude koristilo vlastitom biznisu. Jedino me strah da u tom biznisu i on ne zaigra na neke nove pogrešne ljude.

I u tom slučaju njima bi bila igra, a nama pakao. A sve pod izgovorom da se ne smije u Evropi stvoriti muslimanska država, jer će biti svojim terorizmom prijetnja toj istoj Evropi.

A istovremeno znam da i na Kosovu i u Albaniji živi više muslimnana nego u BiH i nikom ništa.

Takođe ne prolazi ni priča o ekstremizmu i fundamentalizmu jer svjedočio sam devedesetih da je onih deset puta više Rusa od arapskih boraca što dođoše kao dobrovoljci i pomoć Vojsci Republike Srpske bilo i ekstremnije i vjerski fundamentalnije od arapskih boraca. Ali taj narativ ne postoji. Opet zbog nekog globalnog biznisa i igre sa pogrešnim ljudima.

Svjedočeći svemu ovome meni je svejedno da li u SAD vlada demokrata ili republikanac znam da će i kad me laže tvrditi da mi pomaže i marketingom ubijediti većinu u to.

A ja, ja ću patiti. Zato rekoh da ne mislim ništa.

Srijeda, 26. februar 2025.

Kako god gotov je

Danas je bio taj dugo očekivani dan, dan kada će u Sudu Bosne i Hercegovine sudinica Sena Uzunović izreći presudu Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske. Jedni su slavodobitno čekali osuđujuću presudu, drugi očekivali oslobađajuću, treći negirali Sud i proglašavali ga neustavnim i tako redom.

Iskren da budem ne spadam ni u jednu od navedenih kategorija. Nije da sam bio nezainteresovan, ali uporno ponavljan da tog čovjeka treba ignorisati, prvenstveno medijski, ali i ne komentarisati ništa od onog što on radi i priča. Uvjeren sam da je upravo to glavno oružje protiv njega.

Dugo sam posmatrao njegov govor tijela koji mnogo više govori o njemu od svega što kaže. On nikad sagovornika ne gleda direktno u oči, njegov pogled luta. U Hercegovini bi rekli gleda ispod oka. Davno je narod ovdje rekao za takve: Kad te čovjek koji sa tobom priča ne gleda u oči, nema tu čovjeka. Kloni se njega.

Doda li se tome konstantni nemir i skakutanje s noge na nogu jasno je da je nesiguran. Sjećam se na prvim časovima glume kada bi od treme tako skakutali profesorica bi nam rekla: Šta se vrtiš kao usran golub. Stani i reci da te ozbiljno shvatimo.

I uistinu kad god ga vidim da pred mikrofonom skakuće sjetim se usranog goluba i tu prestaje slušanje onog što govori.

Ruke stalno u grču mlataraju na sve strane i ima se dojam da je spreman svakog časa udariti. Još kad uzme mikrofon da pjeva, bez obzira gdje i kojim povodom, svojim nastupom i ponašanjem svaki skup svede na nivo šatora na koridi bodenja bikova na Grmeču, Čevljanovićima ili negdje drugo.

Ukratko, pred sobom imamo jednog primitivnog čovjeka, čovjeka po opštoj kulturi nedoraslog za pozicije na kojima se nalazi, ali i čovjeka silno željnog vlasti.

Nije li to odlika brojnih malih ljudi koje je istorija zabilježila.

Istina, istorija je zabilježćila i brojna zla koja su darovali čovječanstvu, ali je zabilježila i njihove neslavne krajeve.

Tako će biti i sada.

Gledao sam taj bijedni skup podrške u Banja Luci nakon izricanja presude. Bili su tu oni koji su za burek dovedeni od ko zna gdje i jedan broj stranačkih poslušnika. Sve u svemu premalo. Uočljivo je na prvu da je Banja Luka ignorisala skup.

A on bijesan, uplašen, radikalan. Prava ranjena zvijer. Takvi su najopasniji. On je spreman spaliti sve, uništiti sve, ne bi li spasio sebe. Ali on nije zvijer, on samo pokušava glumiti zvijer i galamom postići efekat moći. Davno sam naučio da je isprazna galama znak nemoći. On uistinu jeste nemoćan, ali u svom „ludilu“ spašavanja sebe može napraviti puno gluposti za koje će se uvijek naći onih, opet zbog straha, koji će ga podržati.

Procjenjujući ono što sam vidio i čuo danas mogu samo reći: Gotov je. Zna i on da je gotov, ali treba mu vremena za odstupnicu. Odstupnica može biti još radikalnija, ali može biti i pokušaj okretanja ćurka.

Kako god gotov je.

 Četvrtak, 27. februar 2025.

„MOSTARSKE KRISTALNE NOĆI“ DANAS

Putujem za Sarajevo. Večeras je u Vijećnici prijem dva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u povodu Dana nezavisnosti. Pozvan sam i red je da kao predsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini prisustvujem. Laganu vožnju negdje pred Jablanicom prekida zvono telefona. Javljam se i slušam informaciju da po ko zna koji put imovina Mostarskog teatra mladih, prvenstveno knjige i časopisi, oteti od Grada 2011. godine, završava u kontejnerima.

Nakon razgovora, vidno potresen i ljut, nastavljam putovanje mnogo opreznije. Zdravstveno sam načet i svaka stresna situacija potencijalna je bomba u mom organizmu. Svjestan svega vozim polako i mislima odlutah u 1938. godinu.

Zašto baš u 1938. godinu danas kad idem na svečani prijem u povodu 33. godišnjice proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine?

Prisjetimo se zašto!

U Kristalnoj noći novembra 1938. godine u nacističkoj Njemačkoj uništeno je i opljačkano oko 7.000 trgovina, oskvrnjena su mnogobrojna židovska groblja a preko 1.500 sinagoga je opljačkano i djelomično uništeno. Ovdje valja podsjetiti i na nacističko spaljivanje knjiga. Bila je to kampanja vođena od strane Njemačke studentske unije (koja je postojala u razdoblju od 1919. do 1945. godine) kojoj je bio cilj spaljivanje svih knjiga i drugih tiskovina koje su bile oprečne nacističkim uvjerenjima i političkim stavovima. Uništavane su knjige, časopisi i svi ostali tiskani materijali čiji su autori bili Židovi, pacifisti, vjerske osobe, klasični liberali, anarhisti, socijalisti i komunisti te knjige autora koji su na bilo kakav način bili povezani s judaizmom, odnosno pacifističkim, liberalnim, anarhističkim ili komunističkim uvjerenjima i stavovima. Spaljivanje literature bio je napad na slobodu govora i pisanog izražavanja, odnosno na samo društvo koje ga njeguje. Ono također demonstrira totalitarističku prirodu samog nacističkog režima zbog nasilnog određivanja što pojedinac smije čitati, a što ne.

Među prvim knjigama uništena su djela Karla Marxa, a kroz cijelu kampanju uništena su djela poznatih autora poput Bertolta Brechta, Alberta Einsteina, Freuda, Remarquea i drugih. Određeni broj knjiga koji se našao na popisu zabranjenih knjiga nije spaljen već je sačuvan u posebnim zaključanim prostorijama.

Uništavanje intelektualnih radova Židova bio je jedan od prvih koraka prema njihovom društvenom marginaliziranju, odnosno neprijateljskom klasificiranju. Jedno od djela koje je spaljeno bilo je djelo židovskog pjesnika, esejista i novinara Henricha Heinea koji je 1822. godine napisao sljedeći citat: ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude.

Mnogi povjesničari odgovornost za ovaj događaj tražili su u tadašnjem ministru propagande Goebbelsu, ali istraživanjima i rekonstrukcijama tadašnjih događaja došlo se do zaključka da je Goebbels sudjelovao i pomagao studentskoj uniji tek u kasnijim stadijima organizacije i samog spaljivanja knjiga.

Tako, ukratko, historija bilježi ovo strašno i sramno vrijeme. Ali vratimo se u vrijeme koje živimo i napravimo neke komparacije.

Naime, danas mi prijatelj donese tri ista primjerka časopisa za dramu, teatar i odgoj „TmačaART“ kojem sam godinama bio urednik. Kaže mi: Sad sam prolazio pored Banje (zgrada Gradskog kupatila u kojoj je Mostarski teatar mladih imao dvoranu i sve druge prateće sadržaje) i vidim izbacuju u kontejnere pakete knjiga. Bi mi čudno i pogledah o čemu se radi. Uzeh jednu i unutra nađoh tvoje ime, te ti evo donesoh ove tri da vidiš.

O čemu se radi?

Decembra 2010. godine gradska vlast putem novoizabrane većine u Upravnom odboru počela je provoditi aktivnosti na zaustavljanju umjetničke ekspanzije Mostarskog teatra i njegovom svoiđenju na nivo dramske sekcije što bi rezultiralo gašenjem, što je bio krajnji cilj. Imenujući, mimo kriterija, svog eksponenta za v.d. direktora zabranjeno nam je igranje predstava i rad na novim projektima uz obrazloženje da to stvara troškove, a profesionalnom umjetničkom osoblju naređeno da svako jutro dolazi u kancelariju na potpis i tu boravi.

Nismo to prihvatili, nastavili smo igrati male forme po školama, svakodnevno. Rezultat, svi smo dobili otkaz, ali o ostom nismo obavješteni. Na jedan upit zašto, odgovoreno da nam je neodgovarajuća nacionalna struktura.

Tako je počelo. Umjetnički ansambl se našao na ulici iu nastavio raditi svoj posao, a dva tehničara, knjigovođa i naša sekretarica koja se, gle čuda, našla u ulozi direktorice trošili su javni novac na nerad i lažno predstavljanje. A nas se pokušavalo bezočnim lažćima kriminalizirati. Neki procesi još traju. U prostore koje smo koristili uložili smo preko jedan milion KM koje smo kroz razne projekte obezbijedili i prostor od smetljišta poretvorili u zanimljivu teatarsku scenu na kojoj su igrane brojne sjajne poredstave. Dok smo mi nabavljali novu opremu i opet drugi prostor privodili namjeni oni su, uz blagoslov Gradske uprave Mostara, uništavali višedecenijsku dokumentaciju eMTeeM-a, privatno prodavali dijelove tehnike (video projektore, mikrofone i slično), kasnije će i Služba za kulturu Grada pozivati druga pozorišta da uzmu šta im treba i slično. Kad su ti poslušnici odradili špta im je od politike naređeno ustanova je ugašena, a prostor neko vrijeme bio zaključan, a sada će dobiti drugu namjenu. Šteta u tako ukradenoj opremi procjenjena je na preko pola miliona KM. Uz to uništena je i scenografija, kostimi i rekvizita 14 živih predstava od kojih su neke igrane širom svijeta (Zvijer na mjesecu, Usamljeni zapad, Kako sam naučila da vozim, Balada o lososu i zgaženoj travi, Mimar, Rijeka Čudovodnica…). Skoro kompletan arhiv jedinog teatarskog časopisa u BiH „TmačaART“ je ostala i sada završava u kontejnerima.

Koja je razlika između paljenja knjiga devedeseti i današnjeg bacanja u kontejnere?

Ne stoje li i iza jedne i druge aktivnosti sličan poriv i u krajnjem slučaju, politika.

I ako se sjetimo, gore navedenog citata iz 1822. godine, koji glasi: ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude, iz ovih nekoliko navedenih situacija jasno je da se upravo to dešava, a okidač je bio diskusija jedne važne osobe u svemu ovome. Naime, ona na tom kratkom sastanku kaže: Evo smo sve učinili, ali ga (misli na mene) nismo sklonili. Imam ideju. Znam, otac mu je umro od infarkta, majka imala dva, znači genetika je na našoj strani. Treba ga izluditi toliko da mu srce pukne i tako tiho likvidirati.

Rezultat nakon 14 godina našeg otpora: Ja imao moždani udar, dvije kolegice vrlo mlade tragično umrle, ostali prisiljeni odselili iz Mostara, a neki i BiH.

Vatra mržnje ili u konačnici fašizma, ali u drugom obliku, baš kao i u kristalnoj noći plamsala je.

Mi opet bijemo bitku da sačuvamo i ovaj prostor koji sada koristimo i ne možemo se oteti utisku da sve ovo ima neku zajedničku poveznicu.

Ne mogu nas, kao onih davnih godina Židove iz Njemačke protjerati, ali čine sve da sami odemo.

Ali ovo je i naš grad. Izgleda moraćemo na barikade.

Na prijemu sam bio vrlo tužan. Bio bih mnogo sretniji da smo svi mi iz Vijećnice, umjesto pića, negdje širom države izgovorili po jednu riječ u korist te iste države. Pravu riječ, a ne otrcanu parolu.

Sretan Dan nezavisnosti.

 Petak, 28. februar 2025.

Rekla je: Hoću

Jutros sam ranije sa kolegama iz rukovodstva SABNOR-a u Bosni i Hercegovini krenuo put Tuzle. Povod je sastanak sa gradonačelnikom Tuzle i preciziranje zajedničkih aktivnosti oko organizacije Centralne regionalne manifestacije obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Manifestacija treba biti održana u subotu, 10. maja na Trgu slobode u Tuzli sa početkom u 12 sati. Očekuju se antifašisti iz svih država nastalih disolucijom Jugoslavije, te Austrije i Italije. Zapravo ovo je zajednička manifestacija. Skup snage antifašističkog pokreta danas. Sretan sam jer ne vozim i mogu drijemati dok se lijeno probijamo ka Tuzli. U polusnu odlutao sam u davnu 1971. godinu i to njen posljednji dan ili bolje reći u noć koja je djelila 1971. i 1972. godinu. Kad god idem u Tuzlu, ta misao mi se nekako vrati i razgali mi dušu.

Naime, bilo je to vrijeme mog studentskog života u Sarajevu. Nekako spontano iz druženja Sabit i Drago postali su mi cimeri. Zapravo bili su mnogo više od cimera. Prijateljstvo se rodilo u trenu, po onoj staroj izreci da se neki ljudi upoznaju, a neki prepoznaju. E pa mi smo se prepoznali. A da, važno je reći da su oni iz Lukavca kod Tuzle. Nikad nisam bio u Lukavcu i da nije mojih cimera nisam siguran da bih u to vrijeme znao i gdje se tačno nalazi.

Čitav decembar smo pričali o Novoj godini i planovima za doček. I onda dva-tri dana pred Novu godinu meni su se, zbog neke sitne ljutnje, nesporazuma ili nečeg sličnog, sa djevojkom svi planovi izjalovili i ja sam odlučio ostati u Sarajevu i ignorisati Novu godinu. Njih dvojica su bila uporna u svojim pozivima da idem sa njima objašnjavajući mi da će doček za omladinu biti u nekoj velikoj dvorani koju su zvali „Kozara“, da će svirati dobar orkestar i da su oni rezervisali sto za desetoro. Još su mi pominjali imena kolega koje sam upoznao u Sarajevu, jer i oni su studirali, koji će biti u tom društvu. Uspjeli su me ubjediti i mi 30. decembra u popodnevnim satima krećemo vozom prema Tuzli. Stigli smo oko deset uveče. Dok smo došli od stanice kući, ja kod Drage, bliže je stanovao, bilo je već jedanaest. Znam da sam bio strašno umoran, ali Dragina mama, kao i svaka majka pripremila večeru kao da danima nismo jeli. Prijatna atmosfera, a ja nekako stidljiv, nelagodno mi, a oni me prihvatili kao najrođenijeg.

Kasno smo legli. Kuća je bila na nekoj osami, mrtva tišina, spavao sam dugo, dugo. Kad sam ustao već se skupilo društvo ili najveći dio društva sa kojim uveče idem na doček Nove godine. Slušam ih dok prave raspored sjedenja i sve planiraju do detalja. Shvatam da će oni svi biti sa djevojkama i da sam ja zapreavo tu neko ko visi. Osjećam se ružno i to im kažem. Oni, gotovo u glas odgovaraju: Ne brini, najbolja koleginica od sestre Sabitove djevojke je, takođe sama, praviće ti društvo. Da imam prevoz odmah bih krenuo nazad, ali kasno je. Čiutav dan povukao sam se u sebe i govorim samo koliko moram. Ljut sam i na njih, ali najviše na sebe. U ljutnji je prošao dan, gotovo ništa nisam ni jeo. Svi su primjetili da nešto ne štima. I negdje iza 19 sati krenuli smo šetnjom prema toj famoznoj „Kozari“. Usput smo se sačekivali, a ja sve djevojke zagledao da prepoznam tu koja bi meni trebala praviti društvo. Uglavnom šutim. U jednom trenutku, već pomenuta sestra, reče: Sačekajte par minuta da pozovem Dž…..u i kompletni smo. I ode u drugi ulaz zgrade koja okomito ide prema ulici. Buljim u taj ulaz isčekujući ko će se pojaviti i onda izlaze njih dvije. U trenu mi je zastao dah. Vidim lijepu nasmijanu djevojku koja takođe u mnoštvu poznatih lica traži to nepoznato, traži mene. Kao da i ona u glavi ima iste misli kao i ja. Sretnu nam se pogledi, stidljivo izgovorismo imena i zadržasmo oboje direktran pogled u oči koji prodire do srca.

I onda je krenula fešta. Oboje smo suzdržani, oprezni, bojimo se. Svi nas zadirkuju i govore o stidu. Tako je prošla ponoć i uljudno čestitanje Nove godine. Nešto smo svi čavrljali, gotovo u glas. Voditelj uzima riječ i govori: Upravo sam saznao da je sa nama jedan mladi glumac iz Sarajeva i da sjajno govori „Mostarske kiše“. Ovo je pravo vrijeme da ga pozovemo da mi se pridruži na sceni i kaže nam tu sjajnu pjesmu.

I onda izgovara moje ime. Gledam Dragu i Sabita, gotovo psujem, ali aplauz zahtjeva da idem na scenu. Penjem se, uzimam mikrofon, mala koncentracija i njoj, diskretno, govorim „Mostarske kiše“. Bio sam zadovoljan interpretacijom. Buran aplauz me prati do stola. Prilaze mnogi da čestitaju i kreće neka lagana muzika, svjetla se prigušuju i svi, doslovno svi ustaju za ples. Kažem Dž pogledom da li želi. Ustaje, nalazimo komadić prostora za nas i njišemo se u zanosnom tangu, mnogo bliže jedno drugom nego što sam mislio da smijemo. Šapuće mi da je bilo divno, fantastično i da sam odlično govorio. Onda je malo šutila i nastavila: Znaš ja jako volim Mostar, bila bih najsretnija osoba na svijetu kad bi mogla živjeti u Mostaru.

Da li opijen vinom ili romantičnom atmosferom ili nečim drugim ja stanem, prinesem usne njenom uhu i kažem: To je bar lako. Ja sam iz Mostara, udaj se za mene i živjećeš u Mostaru.

Pogleda me u oči i upita da li sam stvarno iz Mostara. Odgovorim potvrdno, a ona na to iz sveg glasa kaže: Hoću.

Nikada prije i nikada poslije nisam nekome koga poznajem par sati nešto ni približno tako ozbiljno rekao.

Kako je to bilo ludo vrijeme.

Kako smo bili ludo slobodni.

I onda čujem Mustafu koji sjedi iza mene u automobilu: Predsjedniče jesi li budan, ulazimo u Tuzlu. Odgovorim potvrdno, ali mi krivo što me trznuo iz sna ili misli, više ne znam. Osvježen sjećanjem na vrijeme od prije 55 godina čitav dan proveo sam iznimno raspoložen i nadahnut baš kao i one novogodišnje noći kad izgovorih „Mostarske kiše“ na dočeku Nove godine.

 Subota, 1. mart 2025.

Zaglavili u 1992. godini

Dan je nezavisnosti. Trideset i treća godina od referenduma na kojem su se građani Bosne i Hercegovine odlučili da u budućnosti nastave samostalan put. Nakon dugo vremena danas sam se sjetio gdje sam bio tog 1. marta 1992. godine. Naime, dan ranije sam glasao i krenuo vozom za Banja Luku. Kolegica Ljubica Ostojić i ja pozvani smo od umjetničkog rukovodioca Teatra poezije „Masleša“ iz Banja Luke da za njihove članove održimo radionicu o osnovama recitovanja. I krenuli smo vozom, jer naši domaćini su tako insistirali. Tek kasnije ćemo shvatiti zašto. Radili smo intenzivno, gotovo cijele dane. U grad smo krenuli tek uveče, na večeru. Predlažem dva-tri restorana koja znam od ranije kao dobre, domaćini vrdaju i kažu da se sve to promijenilo i vode nas na drugo mjesto. Nije mi bilo jasno kako se sve moglo tako promijeniti za par mjeseci, koliko nisam bio u Banja Luzci, ali poštujem domaćine i šutim. Tek šetajući kroz grad zapažam da je mnogo više vojske, zapravo rezervista, nego što je uobičajeno i u trenu shvatam zašto smo trebali doći vozom i zašto nas vode na večeru u restoran u strogom centru grada. Ta šetnja me neodoljivo podsjećala na večeri u Mostaru nakon septembra 1991. godine kada je došlo na hiljade rezervista u grad i svojim ponašanjem pravilo nered i unosilo nemir i strah u grad. Nije to više ličilo na vojsku u kojoj smo nekada služili svoje vojne rokove. Ličili su na rulje bradonja koje smo gledali u partizanskim filmovima i od kojih nam je bilo muka. Košmare kod mnogih proizvodila je činjenica da ih vidimo u uniformama koje smo i sami nosili i u tom periodu bili ponosni na to. Sjećam se da sam večerao na brzinu i rani odlazak u hotel pravdao umorom. Jedva sam čekao sutra dan i popodnevni voz da krenemo nazad. To veče shvatio sam da će biti rata i da je đavo odnio šalu. Slabo sam spavao. Misli su me izjedale. Konstantno sam razmišljao o djeci i kako ih zaštititi, ako su moja predviđanja o ratu tačna.

Danas, trideset i tri godine kasnije živ sam, živa su i moja djeca. To je najvažnije uprkos činjenici da su odrasli daleko od mene.

Danak je to slobodi i nezavisnosti.

Je li vrijedilo?

Iako su i oni, ali i ja, uskraćeni za brojne radosti odrastanja sa ocem mislim da je vrijedilo, jer svaka druga opcija na tom referendumu iz 1992. godine različita od izglasane bila bi pogubnija u tim datim okolnostima. Teško bi bilo živjeti, ako bi se preživjelo, u svom gradu pod tuđom zastavom i tuđom čizmom.

Zato sam danas, sjećajući se Banja Luke te 1992. godine, ali i misleći na svoju djecu sa ponosom otišao na sva mjesta, gdje je danas u povodu Dana nezavisnosti položeno cvijeće i odata pošta onima koji su u različitim vremenima branili ovaj grad od raznih agresora. Bio sam i na Fortici gdje je na izuzetno visoki jarbol uz zvuke himne Bosne i Hercegovine poidignuta ogromna njena zastava čije se vijorenje vidi iz svakog kutka Mostara.

I dok sam slušao himnu i gledao zastavu kako klizi prema nebu sjetih se onih bradatih vojnika od 1. marta 1992. godine u Banja Luci i nelagode pri svakom susretu sa njima. I danas tim istim ulicama, istina obrijani, ponovo hodaju sa dugim cijevima uniformisani ljudi i opet je nelagoda iako je to 33 godine kasnije. Oni danas neće slušati himnu svoje zemlje, oni danas neće obilježavati ovaj važan dan za njihovu zemlju, oni danas…

Pitam se čitav dan: Da li je moguće da smo i ove 2025. godine zapeli u 1992. godini. Opet se spremam za Banja Luku, igraćemo predstavu.

Da li će sve biti u redu?

Nedjelja, 2. mart 2025.

PISMO BOLI I DUBOKE TUGE

Danas sam kasnije izišao iz stana. Tromo, gotovo lijeno. Vukao sam se ulicom. Nemam običaj redovno stati i na usputnom panou za smrtovnice pogledati stanje, ali jutros me neka nevidljiva sila vukla tom panou. Dok pogled luta za oko mi zape jedna smrtovnica sa crvenom ružom. Pogled zastane, čitam ime i prezime, ali nisam siguran. Pogledam fotografiju i prepoznajem ispijeno, umorno lice sa dugom neurednom kosom. Prepoznajem Gorana, mog nešto mlađeg izviđačkog druga kojeg sam i u minulom ratu sretao kao hrabrog borca i čovjeka spremnog na najveće žrtve. Nismo prijateljevali, ali smo se poštovali. Nakon rata nekako sam ga izgubio iz vida, sreli smo se par puta.

I onda me nazvao prije odprilike tri mjeseca i zamolio da se vidimo. Tražio je da susret bude što prije i na nekom mirnom mjestu. Osjetio sam da mu je to jako važno. Dogovorili smo susret za sutrašnji dan u rano popodne, kako bismo imali dovoljno vremena. Isčekujući taj susret stalno sam mislio na Gorana, slabo, vrlo slabo sam i spavao i konačno smo se našli. Bila je to sjena od čovjeka. Kao da je kostur prekrivala za dva broja veća koža. I izblijedjela odjeća izgledala je kao tuđa. Jedva je glavu držao uspravnom, često bi klecnula kao kod čovjeka koji se bori sa snom. Pušio je cigaretu za cigaretom. Pozdravismo se i on odmah poče: Slušaj, moram odmah preći na stvar, jer ne znam koliko ću moći.

Govorio je tiho, sporo, proživljavajući u dubini svog bića ponovo sve ono što je kazivao.

Počeo je: Dugo sam razmišljao kome ću ovo reći i bez dileme sam pomislio da ćeš me ti saslušati i ispoštovati moju želju.

Vjerujem ti čovječe. Uvjeren sam da ćeš me i razumjeti. I tvoji su vani i znaš kako je to. Slušaj, ti možda ne znaš da sam u mješovitom braku, izviđači, znaš kako je bilo. Volio sam je i volim više od sebe, zato ti ovo i pričam. Dobili smo dvoje sjajne djece, sina i kćer. I taman kad smo mislili da su nam se svi snovi počeli ostvarivati počelo je ovo ratno sranje i dijeljenje. Mi smo se držali zajedno, ali bilo me strah za djecu, već su ih počeli poprijeko gledati i nazivati nesvrstanima. Ubjeđivao sam Gordanu da sa djecom ide negdje vani i spasi njih, ako već ja ne mogu iz grada. Uporno je odbijala, ali jedne noći, kad je granata udarila direktno u našu zgradu, pristala je. Ujutro je išao neki konvoj sa djecom i ženama negdje. Uspio sam ih ubaciti i otišli su. Dugo nisam znao za njih, znaš kakve su veze bile. Preko nekih njenih daljnjih rođaka sklonili su se u Splitu, djeca pošla u školu, a žena najprije volontirala u nekoj ženskoj organizaciji, znaš ona je psiholog, a pred kraj rata je i zaposlili. Dobili preko nje svo troje domovnice i putovnice. Ja za to vrijeme pičio liniju i čeznuo za njima. Zbog povrata stana poslije rata zakačio se sa nekim uticajnim stranačkim ljudima. Bilo svašta. Kad sam vratio stan nisam se uselio u njega zbog prijetnji, ozbiljnih prijetnji. Ako se sjećaš stanovao sam na Balinovcu, a to je daleko na zapadu. Prodao sam taj stan i kupio drugi, ovamo, kako to narod kaže na ovoj strani. A onda su učestale prijetnje. Znali su da su mi žena i djeca u Splitu i prijetnje su bile usmjerene prema njima. Ukratko, pisali su ili u četiri oka govorili: Ako se pojaviš u Splitu nikad više nećeš vidjeti djecu. Znali su gdje stanuju, u koje škole idu, šta treniraju, znali su sve. Bili su vrlo uvjerljivi. Dva puta, kada sam, uprkos svemu, otišao u Split, sa distance su mi dali do znanja da me prate. Strah za djecu me blokirao i sve sam rjeđe odlazio pravdajući to poslom. Kad sam im bio najpotrebniji mene nije bilo. Patio sam, a nisam smio nikome reći, strah me bilo. Njima se nije vraćalo jer su se već dobro aklimatizirali, žena imala dobar posao i sve je bilo normalno. Insistirali da i ja dođem, čak mi našli i dobar posao, a ja odugovlačio i nisam otišao. Nisam smio, jer i godinama kasnije su me podsjećali neki mračni tipovi da ne smijem u Split.

Tako smo se udaljili. Žena umislila da imam drugu i da zato ne dolazim i neću u Split, a djeca ohladila, da ih ne nazovem ne bi mi se nikad javili.

A ja ih mojim ne odlascima branim.

U međuvremenu sam obolio. Rak pluća. Kraju sam. Oni ne znaju da sam bolestan. Sve ovo sam napisao. Poslaću ti poštom da imaš napismeno. Molim te, kad umrem, doći će valjda na sahranu, nađi način i vrijeme da im ovo ispričaš, a i daj to pismo da imaju i pismeni trag pisan mojom rukom. Da ne kažu da lažeš.

I reci im da sam ih volio i da sam ih iz silne ljubavi ostavio bez mog prisustva sve ove godine.

Tu je stao, zašutio i pustio suzu iz ispijenog oka.

Sve ovo mi je u trenu prošlo kroz glavu. Sutra je sahrana. Valja smoći snage pa stati pred Gordanu, Tea i Vanju.

Nisam spreman, ali dao sam riječ. Ponovo sam pročitao pismo, iz straha da nešto ne zaboravim.

Nikada u jednom pismenom iskazu nisam pročitao više tuge, više boli, ali i više ljubavi.

A ovi na vlasti opet zveckaju oružjem. Njihova djeca su sa njima, a Goran će sutra na Sutinu željan onih za koje je živio.