Kliker.info

Ovo su dijelovi iz obraćanja Pere Markovića, Hasana efendije Palića i Satka Bitange na proslavi Bajrama 21.02.1993. godine u “Hanu” u Počitelju, a što je zabilježeno i objavljeno u novinama “Trag”. Te informativne novine je krajem 1992. i početkom 1993. godine pokrenula jedna grupa hrabrih mladih novinara i patriota iz Čapljine i Stoca, a među kojim sam bio i ja.

Piše : Satko Bitanga 

Izašla su samo tri broja “Traga”, jer je tokom aprila 1993. došlo do hapšenja i zatvaranja u HVO koncentracione logore u Čapljini i Stocu mnogih članova redakcije “Traga”, kao i većine pripadnika jedinica Armije RBiH, HVO postrojbi, uglednih Muslimana, sada Bošnjaka, intelektualaca, SDA aktivista. Usljedilo je nakon toga i protjerivanja sa područja Čapljine i Stoca kompletnog muslimanskog civilnog stanovništa. U tom haotičnom vremenu nestao je beztraga i “Trag”.

Dugo sam tragao bar za jednim primjerkom ovih novina, ali sam tek prije nekoliko dana dobio skenirane brojeve od prve glavne i odgovorne urednice ”Traga” u to vrijeme mlade novinarke Sabine Voloder iz Čapljine, koja ih je uspjela nekako sačuvati. Na taj način sam napokon ušao u trag našem “Tragu”, u kome su ostale zabilježene mnoge ratne reportaže, članci sa linija fronta, kao i ova obraćanja.

Od nas trojice spomenutih, koji smo govorili u Počitelju u “Hanu” na proslavi Ramazanskog Bajrama, živi smo još uvijek P. Marković i ja. Naš dobri i uvaženi glavni imam u Čapljini H. ef. Palić nekoliko godina nakon rata je umro u Sarajevu, gdje je i ukopan. Rahmet mu duši. El-Fatiha.

Pero Marković je u ovo ratno vrijeme bio predsjednik HVO-a i ratni načelnik i “gospodar Čapljine“. Obnašao je tada i funkcije predsjednika HDZ Čapljine, potpredsjednika HVO Herceg Bosne i HDZ BiH, dok je na tim čelnim mjestima bio Mate Boban. Znači, Pero Marković je bio u to vrijeme prvi čovjek do Mate Bobana i drugi najmoćniji Hrvat u BiH. O kakvoj se ljudskoj spodobi i lošem čovjeku radi najbolje se vidi iz zapisnika razgovora predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa delegacijom HVO-a Posavine, te općina Ravno, Čapljina i Stolac u predsjedničkim dvorima 21.09.1993. u Zagrebu.

Pero Marković je tada kazao: “Gospodine predsjedniče, kada se tiče Mostara od Bune do Stoca i do Čapljine natrag, to je prostor otprilike 250 četvornih kilometara, nema nijednog Muslimana, nastanjeni su Hrvati i mi smo iz Kaknja doveli tri tisuće Hrvata, iz Travnika također, i Hrvate iz Konjica. Ono što je zdravo kuća, to je napučeno sve. Za njima su došli i njihovi svećenici.”

Nakon rata je 1996. izabran za guvernera HNK, ali ga je ubrzo OHR smijenio sa te funkcije. Poslije je izabran za generalnog direktora poduzeća “Šume Herceg-Bosne“. Odlukom Visokog predstavnika Paddy Ashdown-a broj 77/02 od 14.11.2002. godine smjenjen je i sa ove funkcije i zabranjeno mu je istom odlukom vršenje svake službene, izborne ili imenovane javne dužnosti u Bosni i Hercegovini.

Trenutno živi tiho i povučeno u svom rodnom selu Gnjlišta, udaljenom oko 3 km od Čapljine. Iako je davno izbačen iz politike i zabranjen mu je bilo kakav politički rad on i dalje stalno nešto muti i truje političku atmosferu u Čapljini i međunacionalne odnose. A svoj radni angažman dobio je u HEP-u u Republici Hrvatskoj. Pero je i dalje “siva eminencija“ čapljinske politike, a stvorio je svojevremeno i podržavao HDZ 1990 u Čapljini.

U vrijeme ovoga bajramskog druženja u februaru ratne 1993. ja sam ispred stranke SDA bio općinski vjećnik i potpredsjednik SO Čapljina, ali je zbog rata rad općinskog vijeća bio suspendiran. Sve zakonodavne ingerencije ovog općinskog organa/tijela jednostrano je preuzeo HVO i njegov čapljinski čelnik Pero Marković. Od maja 1991. do oktobra 1992. bio sam komandir Policijske stanice u Čapljini.

Tu funkciju sam svojevoljno napustio zbog neslaganja sa tom veoma agresivnom HDZ i HVO politikom, kao i izdvajanja Policijske stanice Čapljina iz sastava MUP RBiH i njenog pripajanja MUP HZHB. Nakon toga, svoje vojno-političke aktivnosti nastavio sam unutar Armije RBiH i vršeći funkcije predsjednika SDA Čapljina i potpredsjednika RO SDA za Hercegovinu.

Na poziv naše dijaspore u Njemačkoj, sredinom aprila 1993. godine, na čelu šesteročlane vojno-političke delegacije 4 Korpusa Armije RBiH i RO SDA za Hercegovinu  (pilot Asim Šuta, predsjednik SDA Stolac profesor Esad Šuta, dr. Esad Boškailo, Edin Šuta i komandant specijalnih jedinica u 4 Korpusu Armije RBiH Zijad Zijo Boškailo) odlazim službeno u Njemačku: Naša zvanična delegacija je otišla uz znanje i odobrenje tadašnjeg komandanta 4 Korpusa Armije RBiH generala Arifa Pašalića, predsjednika RO SDA za Hercegovinu Zijada Zije Demirovića i herecegovačkog Muftije Seida ef. Smajkića.Rahmet dušama onima koji nisu više među nama.. Od 1994. sam profesionalni BH diplomata i radim u MVP BiH. Trenutno radim u centrali MVP BiH u Sarajevu, a skoro svaki vikend odem do moga sela Višića udaljenog 5 km od Čapljine.

Za sebe mislim da sam ostao isti, kako te ratne 1993., tako i sada 2020. godine. Ono što sam tada govorio, opet bih i danas isto ponovio. Ne stidim se nimalo ni svoje ratne i političke prošlosti, niti sadašnjosti.

A za “šupka”, cinkaroša, i “lažnog velikohrvata” Peru Markovića nisam baš siguran. Uostalom, neka oni koji nas poznaju, kao i svi drugi koji mogu lako naći njegove i moje izjave prije, tokom i nakon rata, sami to prosude. Znam sigurno da su za tog BRKICU i lošeg čovjeka iz Gnjilišta, tadašnji Muslimani, koje je u februaru 1993. godine u “Hanu” u Počitelju na proslavi Bajrama toliko hvalio, već u julu iste godine postali BALIJE, NEPRIJATELJI, ZLOČINCI, IZDAJNICI, POTURICE…

Možete bez ikakvih problema i sada pogledati i poslušati njegovu TV izjavu za HRT zabilježenu i snimljenu u Čapljini 13.07.1993. godine. Tih vrelih ljetnih mjeseci ratne 1993. godine ti Muslimani, od kojih su većina bili pripadnici HVO vojnih postrojbi su nevini i na pravdi Boga hapšeni i zatvarani u koncetracione logore ekstremista HVO-a u Gabeli, Dretelju, Koštanoj bolnici, Silosu…gdje su neljudski i zvjerski mučeni, maltretirani, ponižavani, izgladnjivani, a i ubijani.

Pero Marković je u to vrijeme bio apsolutni gospodar Čapljine, koji je o svemu odlučivao. Samo na osnovu toga, kao tadašnji predsjednik HVO-a i ratni vladar Čapljine, osramotio je ovaj naš lijepi grad za sva vremena. Nažalost, u čapljinskoj povijesti ostaće stalna crna mrlja i sjećanje na ove strašne logore, kao i sve druge zločine koje su on i njegovi saradnici i poslušnici u proteklom ratu učinili i podržavali. Ali, ostaće i vječno pitanje za sve Čapljince, posebno žrtve progona, ubijanja i bivše preživjele logoraše HVO logora u Čapljini, kako to da Pero Marković, kao najodgovornija osoba za svo zlo u gradu na čijem je čelu bio, nije sudski procesuiran, niti je na bilo koji način optužen i oduđen za sve loše što je govorio, podržavao i činio. Doduše, poznat je taj fenomen raznih svjedoka saradnika i pokajnika, ili kako mi narodski kažemo CINKAROŠA. Znate ono… da bi spasio sebe od odgovornosti, potopiš sve druge, pa ako treba i rođenog brata. A Perica, taj brkica iz sela Gnjilišta je bio i ostao samo zločinac, prava seoska varalica, kukavica i izdajica.

Normalno, u svemu navedenom nema nikakve ni kolektivne krivnje, niti bilo kakve veze sa mojim mnogobrojnim prijateljima Hrvatima, poštenim i istinskim BH patriotama i dobrim ljudima. Ja osobno i dalje smatram i duboko vjerujem u to, bez obzira i na neka drugačija i suprotna mišljenja, da je većina Hrvata u našoj zajedničkoj domovini BiH upravi takva, kako oni koji žive u Bosni ponosnoj, tako i moji Hrvati iz lijepe i sunčane Hercegovine.

A ovakvi mali, zli i pokvareni ljudi kao što su Pero Marković i svi njemu slični, bez obzira da li su Bošnjaci, Srbi, Hrvati.., ostaće zauvjek na smetljištu historije/istorije/povijesti, a gdje im je i mjesto.