Kliker.info

Jedna od filozofskih spoznaja o čovjeku je i ona koja ga određuje bićem igre, homo ludensom. Ona igru i natjecanje stavlja u središte svijeta. Igra je način bivanja svijeta i modus čovjekovog odnosa prema sebi i drugima, stoji u toj filozofskoj koncepciji, dok neki drugi filozofi s pravom igru smatraju jednim od osnovnih fenomena ljudskog postojanja, pored ljubavi, smrti, rata…

U svakom slučaju, igra je jedna od najbitnijih antropoloških značajki čovjeka; nalazimo je u svim društvima i u svim vremenima, a raspon njenih oblika i manifestacija kreće se od dječjeg igranja kamenčićima na morskoj obali, preko rimskih koloseuma do savremenih fudbalskih nadmetanja.

Oblik savremenog fudbalskog stadiona, posebno onih najvećih u Engleskoj, Njemačkoj, Brazilu, Španiji ili Italiji, neodoljivo nas podsjeća na rimske koloseume. Istovjetni, veliki i eliptični s visoko uzdignutim stepenastim gledalištem oko arene-borilišta, a spolja oblik koji zavarava jednostavnošću. Unutra su naokolo načičkani ljudi-gledaoci poredani po socijalnim statusima, cijenama karata i svečanom ložom – istaknuto mjesto velikodostojnika, nekad aristokracije, a danas ljudi od novca, politike, moći, društvenog ugleda i još ponečeg – uzavrela atmosfera, pobjedničke strasti, navijački nagoni, verbalne podrške, natjecateljski parovi sa svojim pristašama, različite boje i oznake učesnika, poraženi i pobjednik, radost i tuga, trijumf i ponoženje, dobitnici i gubitnici… Funkcija rimskog koloseuma i današnjeg stadiona je identična, mada ih dijeli sitnica od skoro dvije hiljade godina. I u jednom i u drugom slučaju imamo iznevjeravanje ili instrumentaliziranje igre kao specifičnog unutarnjeg ljudskog nagona za odmjeravanje mogućnosti u nešto drugo, skoro u svoju suprotnost. To drugo je danas sport, najbogatija, najrazvijenija i najproširenija industrija zabave na svijetu. U današnjem sportu su ljudske emocije pretvorene u robu, u novac, a budući da su one neiscrpne ni novca ne može da nedostaje. A o pravim parama se radi tek kada su emocije nacionalizirane, kao što je to danas slučaj na tekućem Evropskom prvenstvu u nogometu. 

Emocije se nacionaliziraju političkom socijalizacijom. Šta to konkretno znači? Gledao sam s porodicom ovih dana utakmicu između fudbalskih reprezentacija Turske i Portugala. Nismo previše zainteresirani, ali supruga i ja priželjkujemo pobjedu Turaka, dok desetogodišnji sin navija za Kristijana Ronalda, za Portugal. Dok mi – politizirani i socijalizirani – navijamo za jedinu "muslimansku" reprezentaciju na Evropskom prvenstvu bez obzira na to kakva je njena igra, dotle sin, neopterećen društvom, prati samu igru ne pridodajući joj nikakvo izvanjsko značenje. Politička socijalizacija aktu igre i nadmetanja u vještini, snazi i izdržljivosti priključuje sasvim drugo, simboličko značenje. Oruđe te socijalizacije ukusa i emocija su mediji, posebno televizija, a objekat obrađivanja i željenog modeliranja emocija je cijelo društvo. Primjer uspješnog modela imamo već u najbližem susjedstvu, u nastupu Republike Hrvatske na Evropskom nogometnom prvenstvu. Na tekućem EURO 2008. kao da ne sudjeluje nogometna reprezentacija nego država Hrvatska, a zatim i sav hrvatski narod, pa tek potom nogometaši. Kao da se ne radi o igri, razonodi i razbribrizi već o pohodu naroda, o biti ili ne biti, o povijesti, o vječnosti, o sudbini…

Hrvatski slučaj je sjajan primjer kako jedna malobrojnija evropska nacija danas zna koristiti svoje komparativne prednosti u pravljenju slike o sebi. Svi su tu, od predsjednika države i Vlade do zadnje hrvatske kuće u nekoj bosanskoj zabiti. Nevjerovatno masovno i vješto su uključeni elektronski mediji. Pedeset hiljada ljudi u Beču. Utakmicu Hrvatske protiv Austrije otvara slika stadiona s transparentom navijača iz Busovače. Tek toliko da cijeli svijet zna da je bosanska Busovača hrvatska i da njeni Hrvati ne žale para kad je u pitanju hrvatska stvar. Nogomet ih integrira, socijalizira, miri… Dok se igre održavaju, kao u najstarija vremena, zakratko prestaju svi sukobi i zavade. Vlada mir i ljubav jer je igra iznad svega. Zato je za vlastodršce dobro da nikad ne prestaje to očaravajuće bratstvo i jedinstvo, ta magija koju donosi igra. Iz tog razloga oni danas, baš kao nekad rimski imperatori, podupiru sport, zabavljaju masu i sirotinju, mada toga i ne moraju biti svjesni.

Tek kada se vidi koji simbolički značaj Hrvati pridaju nogometu, postaje nam jasnije zašto i u kakvom je stanju nešto što se zove Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine. Nema tu ni institucije, ni saveza, ni reprezentacije, ni nogometa, ni fudbala, ni igre, ni navijača, ni emocija, ni energije, skoro ničega od toga tu nema, osim ogorčenja onih koji bi željeli da svega toga ima i zlobe, te vlastite dobiti onih koji se nad tim jadom naslađuju. A ima nas i jednih i drugih.