Kliker.info

Piše : Šaćir Filandra (NN)

Zavičajne obaveze i pored želje spriječile su me da u prošlu nedjelju budem prisutan na sarajevskim skupovima povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, da budem u galeriji "Novi hram" na izložbi slika Danijela Ozme, upriličenoj tim povodom. Tako u hercegovačkoj osami usredsrijeđen na propušteno u Sarajevu suočih se s jednom lokalnom, stolačkom pričom koja s holokaustom ima najdublje veze. Na Dubravskoj visoravni, mom mikro-zavičaju, koji u prepletu sunca, kristalno zrcaljena neba te stabala murava, košćela, trešanja… i sniježnih lanaca Veleža i Prenja na horizontu najviše zimi podsjeća na mirnu i sigurnu Švicarsku, još živi kazivanje o nesretnim djevojkama iz porodica Šakota i Kelecija koje su bile zatočenice logora "Auschwitza". Zlo nema jasnu adresu, prepoznatljiva i stalna nosioca, budući da se voli prikrivati i preobražavati. Međutim, njegova učestalost izbijanja u ljudima i pogađanje nekih porodica, dodjeljuju mu u narodnim predajama njegov lokus. Zlo u svojoj brutalnosti i neumnosti zna biti toliko iznenađujuće da mu se porijeklo ne može vezati za ljude, za društvene odnose, povijesne prilike, već se povezuje za prirodu, neka mračna mjesta, sudbinu… Lokus na kome se zlo često pojavljuje je šire područje sela Trijebanj i Kozice na Dubravskoj visoravni, tik pet-šest kilometara iza mojeg imanja. Bošnjačka porodica Bucmana je i u onom i u ovom ratu u zaseoku Orašje žestoko stradala, skoro do posljednjeg uha. I to je poznato. Potpuno je nepoznato, zapravo široj javnosti, da su tokom Drugog svjetskog rata njemački vojnici odveli jedan broj mjesnih djevojaka bošnjačke, srpske i romske nacionalnosti sa sobom i da su te nesretnice na kraju završile u koncentracionom logoru "Auschwitz". Zašto se to desilo baš tu i, bar koliko je poznato, samo u tom dijelu Hercegovine nikome nije jasno, osim ako se zlo ne pripisuje samom mjestu. I Orašje i Kozice su danas pusti, a u Trijebnju na prisustvo pravoslavaca simbolički podsjeća porodična kapela, danas nacionalni spomenik kulture, nekad velmoške srednjovjekovne porodice Miloradovića.Kako se o zlu ne priča, jer ga i priča priziva, tako su i pojedine djevojke preživjevši "Auschwitz" na povratku kući o svemu šutjele. Majka mi priča da je jedna Kelecijina djevojka na povratku toliko bila od mršavosti iznemogla da je danima bespomoćna ležala kod Đurića groblja. Oni su joj kao djeca donosili vodu, ničega drugog nije ni bilo. Tek su zadnjih godina dvije od njih iz porodice Šakota, bar tako u porodici čujem, dobile neku penziju. Koliku i od koga ništa ne kažu. Žive u Stocu.  Bez obzira koliko nam mediji ovih dana zaglušivali horizonte svijeta pričama o struji i šumi, kriminalcima i multinacionalnim kompanijama, federalizaciji i našoj naciji, dužni smo se češće, dublje i ozbiljnije suočiti sa fenomenom zla u društvu. Mada je ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta bilo značajnije i javnije u odnosu na prethodne godine, još je utisak da se ovom memorijskom činu ne prilazi na odgovarajući način. Dok je to za većinu običnih ljudi normalno i očekivano, za intelektualne elite je to obaveza i da se suoče s pojavama zla i nepravde u društvu. Da se takvo suočenje sa zlom, zločinom i nepravdom prema ljudima, bez obzira na njihova vjerska ili politička opredjeljenja te etničku pripadnost, čini na javan i akademski zasnovan način ne bi nam se na svim stranama dešavalo da od ubica pravimo heroje. Zaboravlja se da zločin nema ontološka određenja – to da su stalno jedni zločinci a drugi žrtve – zanemaruje se da se svi nalazimo u suočenju sa zločinom i zločincima i da budemo diskriminirani i ekstreminirani zbog svojih kolektivnih pripadanja. Dovoljno se prisjetiti "Auschwitza", "Jasenovca", Srebrenice…;   zločin ne zna za vjeru i naciju. Da današnja žrtva može sutra postati počinilac zločina brojni su povijesni primjeri. Toga se uvijek treba bojati. I to se svima može desiti, budući da je činjenje zločina nad drukčijima povijesna praksa. Na tu mogućnost kod Jevreja jedne prilike lucidno ukazuje Tony Judt tekstom "Israel: The Alternative" u časopisu "The New York Review of Books" (2003). On jasno pokazuje kako bivše žrtve holokausta nedemokratskom politikom i diskriminiranjem palestinskih Arapa na vjerskoj i nacionalnoj osnovi mogu zapasti u poziciju da izgube humanističku perspektivu i političku alternativu. Djelovanje s neadekvatnom, militarnom, ideologiziranom, zatvorenom, oligarhijskom, naciototalitarnom politikom svako društvo može dovesti u stanje svojevrsne zamračenosti, kada je činjenje zločina nad drukčijim čin od najveće nacionalne simbolike i vrijednosti. Nažalost, nije potrebno ići tako daleko u prošlost da bi se uvjerili da je to tako.