Kliker.info

Refik Hodžić je novinar iz Prijedora koji je 2000. godine počeo raditi za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Na Sudu je vodio kancelariju za odnose s javnošću u BiH, a bio je i portparol Haškog tribunala. Radio je na uspostavljanju Vijeća za ratne zločine Suda BiH te bio prvi šef njegove službe za informiranje. Koautor je nekoliko dokumentarnih filmova i TV serija koje se bave zaostavštinom ratnih zločina u BiH. Sada radi kao direktor komunikacija pri Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu u Njujorku.

U razgovoru za “Avaz”, između ostalog, komentira zahtjev Tribunala o povratku Vojislava Šešelja u Hag, a iznosi i mišljenje o prijedlogu Vuka Draškovića da se spomenik žrtvama u Srebrenici postavi i pred Skupštinu Srbije.

Klovn Šešelj

Jeste li kao bivši portparol Haškog tribunala mogli predvidjeti ovakav razvoj događaja u vezi sa Šešeljem? Šta ICTY želi postići s nalogom za povratak “vječitog” optuženika bez presude kojega je “privremeno” oslobodio na osnovu medicinskih nalaza?

– Šešelj je odgovoran za ovu situaciju, kao uostalom i za ogromnu većinu komplikacija koje prate njegovo suđenje. Pušten je iz pritvora uz dva minimalna uvjeta: da se vrati kada bude pozvan i da ne utječe na svjedoke. Ni to nije mogao, niti htio ispoštovati, nego je odmah po dolasku u Beograd zavikao kako se u Hag ne vraća. Bilo je logično očekivati da će Tužilaštvo zbog toga tražiti ukidanje odluke Pretresnog vijeća i njegov hitan povratak u pritvor, te da će Žalbeno vijeće uvažiti njihov zahtjev. Ne treba trošiti previše vremena na priču o tom klovnu, već ga pod hitno vratiti u pritvor, gdje mu je i mjesto do izricanja presude. Bila je greška što su ga pustili, bez obzira na humanu pozadinu te odluke.

Kada bi se, zapravo, moglo očekivati Šešeljevo ponovno izručenje u Hag, imajući na umu da u Beogradu neće nikoga “na prepad hapsiti”, kao što je Aleksandar Vučić rekao?

– Treba sačekati nalog sudije Antonetija i rokove koje će dati vlastima u Beogradu. Ne bi me iznenadilo da dođe do maksimalnog odugovlačenja i “muljanja”.

I Vučić i Dačić tvrde da je sve to u cilju “destabilizacije Srbije”. Je li to politika umiješala prste u Hagu ili se, jednostavno, radi o traljavosti Tribunala?

– I Vučić i Dačić znaju dobro da je sva ta galama potpuno neutemeljena i služi isključivo za domaću upotrebu. Ako uistinu žele da pokažu da su ozbiljni ljudi koji vode ozbiljnu državu, postupit će po zakonu i ispuniti nalog Tribunala u skladu s obavezama Srbije. Kao što to Vučić reče, Šešelj ima ista prava i obaveze kao i svaki građanin Srbije, uključujući i to da bude isporučen Tribunalu ukoliko sudije izdaju takav nalog. Sve ostalo je dodatno raspamećivanje vlastitog naroda i urušavanje ionako krhkog ugleda Srbije u svijetu.

U intervjuu koji sam krajem prošle godine vodio s predsjednikom ICTY-ja Teodorom Meronom rekao mi je da prijašnje oslobađajuće presude Tribunala, bez obzira na javnu kritiku i brojne prigovore, nisu bile greška Suda. Šta kažete Vi?

– Zavisi na koje presude mislite. Smatram da su presude Gotovini i drugima, Perišiću, Stanišiću i Simatoviću problematične po više osnova. To ne tvrdim samo ja, već i mnogi stručnjaci iz međunarodnog prava, ali i neke sudije Tribunala. Bivši predsjednik Tribunala i sudija Žalbenog vijeća Fausto Pokar u svom odvojenom mišljenju nazvao je presudu Gotovini “grotesknom”. Nijedan sudija nikada prije nije koristio takve termine da opiše neku presudu, a kamoli sudija koji je i sam učestvovao u njenom donošenju. Ako to sudiji Meronu ne govori da je presuda problematična, onda ništa.

Kratki procjep

Ipak, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila je, izgleda, postaviti Gotovinu i Markača za njene savjetnike?

– To odlično ilustrira trenutno stanje društva u Hrvatskoj. Siguran sam da u stručnost i moralne vrline Gotovine i Markača posebno vjeruju građani Hrvatske srpske nacionalnosti čiji su najbliži stradali od ruke njihovih podređenih.

Kritičari Haškog suda tvrde da je taj sud najskuplji do sada, najsporiji, i da nije izgradio pouzdane mehanizme za lokalne sudove i tužilaštva u regionu, znajući njihovu sklonost ka politiziranju, selekcioniranju i odugovlačenju u progonu ratnih zločina (sporost je jedna od zamjerki koju je Bramerc više puta ponovio Goranu Salihoviću). Šta kažete na to?

– Pokojni profesor Vojin Dimitrijević je još 2003. godine kazao kako trebamo zahvaliti Bogu što smo uletjeli u taj kratki procjep u razvoju međunarodnog prava u kojem je postojala politička volja da se kazne zločini počinjeni tokom devedesetih. Ja se s njim slažem. Ima hiljadu stvari koje bih mogao prigovoriti sudijama i tužiocima Tribunala, njegovim birokratima. O nekim najvažnijim od njih sam već govorio javno: spomenute kontroverzne presude, nepostojanje kriterija pri određivanju kazni, neobjelodanjivanje zapisnika sa sjednica Miloševićevog Vrhovnog savjeta odbrane, nedovoljno ulaganje u zaštitu prava žrtava iz predmeta koji su vođeni, nepostojanje svijesti o važnosti prihvatanja Tribunalovih presuda u pravnom sistemu i javnom diskursu u zemljama bivše Jugoslavije. Ima toga još. Ipak, uz to sve, smatram da je za ovaj prostor Tribunal najvažnija institucija, u pozitivnom smislu, osnovana od 1991. naovamo.

Vi ste iz Krajine, koja je pretrpjela najgore oblike etničkog čišćenja, pa i genocidnu kampanju u proteklom ratu. Šta Vi očekujete od suđenja Mladiću i Karadžiću?

– Očekujem da im se pravedno presudi za zločine koje su počinili i da za njih dobiju adekvatnu kaznu. Lično se nadam da će njihove presude pomoći da se još više rasvijetli sistematska priroda zločina koje su oni i njihovi saradnici počinili i u mom Prijedoru, i u Krajini, i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da će nam to pomoći u borbi protiv poricanja istine o tim zločinima, a da će njih dvojica nestati iz naših života jednom zauvijek.

Bili ste u BiH ovih dana pa otud i pitanje kako Vi vidite trenutnu situaciju? 

– Tu sam često, dolazim prvenstveno iz ličnih razloga jer u Prijedoru imam kuću, tu mi živi dio uže porodice i dosta dragih prijatelja. Očigledno je da je situacija teška, čini mi se da stepen nesigurnosti stalno raste, sve je više znakova bijede, o korupciji i atrofiji političkog sistema ne treba previše govoriti, sve je već kazano. Međutim, čini mi se da svaki put vidim i dosta razloga za optimizam, prvenstveno zbog obrazovanosti, aktivizma i energije nekih mlađih ljudi.

Zahtjevi građana

Je li se u BiH išta promijenilo od prošlogodišnjih plenuma na kojima ste učestvovali nakon februarskih protesta građana? Može li se novoj vladi dogoditi narod i prije kurtoaznog “medenog mjeseca” od 100 dana?

– Sigurno je da su prošlogodišnji protesti i artikulacija zahtjeva kroz plenume gladnih, obespravljenih, marginaliziranih, koji ne osjećaju da su zastupljeni kroz postojeći politički sistem, precizno označili šta većina građana očekuje od politike u ovoj zemlji. Jasno je da su tu poruku čuli i ljudi iz EU i drugi međunarodni partneri, vidimo određen zaokret u njihovom pristupu. Čini se samo da je nisu čuli “izborni pobjednici” na različitim nivoima vlasti, oni su zaokupljeni bjesomučnom borbom za kontrolu nad budžetima i resursima ove zemlje.

No, hoće li ovaj put Evropa i Amerika biti upornije u traženju da se ispuni obećano? 

– Hodžić: Iskreno se nadam.

I Federalna vlada i Vijeće ministara su “podmlađeni”, ali čini se da se konceptualno ne odustaje od razornog neoliberalnog tajkunskog trenda, da se, kako reče jedan bh. parlamentarac, osigura da bogati budu još bogatiji, a da siromašni ostanu siromašni? 

– Sve ste rekli u svom pitanju. Vrlo je mali broj ljudi u politici koji rade za dobrobit ljudi koji su ih birali, a kamoli šire zajednice. Lično bogaćenje i partijsko i klanovsko ovladavanje institucijama je trend pa se ponekad čini da će ova divlja tranzicija trajati unedogled. Najomraženiji su mi ovi što bezočno instrumentaliziraju ratne traume većine stanovništva, što poricanjem zločina, što cementiranjem kulta žrtve, kako bi se dočepali vlasti. Vidjeli smo to prilikom formiranja vlasti, nekad se čini da nema principa koji neće pogaziti, nečisti koju nisu spremni pojesti samo da bi osvojili poziciju ili se zadržali na njoj.

To za posljedicu ima apatiju, apstinenciju i jednu dozu beznađa kod “običnog svijeta”, utisak da se ništa ne može promijeniti. Ali, može. I hoće, ja sam duboko uvjeren u to. Siguran sam da će se u dogledno vrijeme stvoriti kritična masa ljudi spremnih da reagiraju, da djeluju kako bi promijenili status quo prije nego što se opljačka sve što se ima opljačkati. Mladi ove zemlje će nas sve iznenaditi.

Bez razračunavanja sa zločinima nema obnove društava

Iako radite širom planete, uključeni ste u iznalaženje daljnjih modela pomoći za Balkan i BiH posebno, kako i zašto?

– Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu je svjetsko stjecište ekspertize u utvrđivanju odgovornosti za masovne zločine i prevladavanje devastirajućih posljedica koje oni imaju po zajednice, po društva. Bez razračunavanja sa zločinima i njihovim posljedicama, bez prihvatanja istine o njima, bez odgovornosti počinilaca i bez potpunog poštivanja prava žrtava nemoguće je očekivati da se takva društva obnove, da profunkcioniraju na temeljima vladavine prava i povjerenja u institucije, povjerenja među ljudima. To je kod nas još najveći problem koji paralizira većinu društvenih procesa.

I ne samo u Bosni i Hercegovini, gdje se određene politike, poput one SNSD-a, vode po uzoru na politike iz devedesetih koje su upotrijebile masovne zločine kao sredstvo ostvarenja svojih ciljeva – nego i u okruženju. Pogledajte Hrvatsku i krhkost njenih institucija u sudaru s narativom o stalnoj prijetnji “zlih Srba, četnika, jugonostalgičara” i drugih neprijatelja Hrvatske protiv kojih razni šatoraši i dan-danas ratuju. Zamislite kako bi prošao neko da u Hrvatskom saboru zatraži rezoluciju o zločinima počinjenim nad građanima srpske nacionalnosti. A to je Hrvatska koja je u EU. O Srbiji da i ne govorim.

Izgleda kao da se mnogi, posebno u Srbiji, još ne žele suočiti s istinom kada se radi o zločinima?

– To odsustvo spremnosti da se iskreno razračuna sa zločinima je tumor koji izjeda ova društva i tu ne pomaže pristup Evropskoj uniji ni milioni dolara pomoći. I pored svega što su uradili Tribunal, razni sudovi i razne nevladine organizacije, nema stvarnog napretka i dugoročnog mira dok u ovim državama ne budemo imali državne vlasti spremne da se odreknu zločina i to aktivno – kroz javno, nedvosmisleno, iskreno priznanje, bez onog “ali”, kroz adekvatno finansiranje institucija koje progone ratne zločince, kroz reformu državnih institucija, kroz obeštećenje žrtava, kroz uvođenja istine o zločinima u nastavni plan i program obrazovnih institucija i još niz drugih mjera. Do tada ćemo imati ovaj privid mira, ovo primirje i ovaj teški teret koji ćemo ostaviti vlastitoj djeci.

Je li onda lijek za to ono što je Drašković predložio – da se izgradi memorijal Srebrenici ispred Skupštine Srbije u Beogradu?

– Nije, neka memorijala u Potočarima, gdje mu je i mjesto. Neka u Srbiji očiste vojni, obavještajni i policijski aparat od zločinaca i njihovih pokrovitelja, a državne i političke strukture i javne servise od onih koji negiraju genocid u Srebrenici. Ne treba nam bolji lijek.

Erol Avdović (Avaz)