Kliker.info

Neću dopustiti da me vodaju k'o međeda po političkim vašarima, zavapio je nedavno Fahrudin Radončić, ambiciozni bivši novinar, kojega je, u jednom od bizarnih trenutaka novije europske povijesti, ozbiljno zaintrigirala mogućnost da postane bošnjački ekvivalent onome što je u Italiji svojedobno predstavljao Silvio Berlusconi, medijski magnat koji je lukavo prepoznao prazni prostor što ga je ostavila propast nekad neupitnih velikih stranaka poput Demokršćanske.

Kada je osnivao svoj Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine, Radončič je to jednostavno objasnio: Kad može Berlusconi u Italiji, zašto ne bih mogao i ja u Bosni?

Je li o Berlusconijevu primjeru razmišljao i Donald Trump kada se odlučio natjecati za predsjednika SAD-a, ne znamo, no prevagne li zdrav razum u prosječnoga Amerikanca 8. novembra, obojica će – zasluženo – završiti na istom deponiju na kojemu se skupljalo smeće s njihovih “bunga-bunga” zabava i pokojega neduhovitog reality showa.

‘Haj'mo presjeći traku’

A Radončić? Prijeti li mu doista opasnost da se, od kandidata za prvog u Bošnjaka, pretvori u tek još jednog medu-zabavljača u bosanskohercegovačkom političkom cirkusu? Ako je suditi po onome što govori, on se doista prepao takve mogućnosti. A ne treba biti posebice vidovit kako bi se prepoznalo na koga točno cilja kada sebe vidi kao osobu kojom netko manipulira.

“Naš Gospodaru, učini da se sasuši i ruke i duša onog koji ruši, naš Gospodaru, obiljem na oba svijeta nagradi onog koji podiže i gradi”, kazao je Radončić, valjda nesvjesno izričući kletvu onima koji bi mu radili o glavi kada je, zajedno s predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine i liderom Stranke demokratske akcije Bakirom Izetbegovićem, uoči općinskih izbora u Bosni i Hercegovini otvarao tunel “Karaula” na cesti Sarajevo – Tuzla. “Na ovo što je rekao gospodin Radončić moje je bilo samo da kažem ‘Amin’ i da idemo presjeći traku”, kazat će istom prigodom Izetbegović.

Na otprilike sličnoj valnoj duljini ta su se dvojica političara našla i kada su otvarali radove na hidroelektrani “Vranduk” na rijeci Bosni, iako će se naknadno ispostaviti kako su to neki drugi učinili prije njih, i to najmanje dva puta. Konsterniran je bio Radončić kada je, dvije sedmce  kasnije, na istom gradilištu naišao na tri ugašena bagera i dva radnika “kako sjede”.

Dakle, ništa od nagrade za onoga koji podiže i gradi, jedino je što je u tom trenutku mogao zaključiti lider SBB-a vjerojatno posebice zabrinut  jednostavnom mogućnošću da i svi oni koji se provezu dolinom Bosne – a takvih nije mali broj – zaključe kako su predizborna obećanja još jednom bila puke obmane kakvih smo se nagledali u proteklim desetljećima.

Kako Vuk pravi struju

Iza svih tih Potemkinovih sela u prošlosti bio je skriven jednostavni problem: ni novaca, niti realnoga napretka nema, a puku se mora stvoriti predodžba da se, unatoč tome, u zemlji nešto radi i gradi, što veće i spektakularnije – to bolje.

Gdje je zapelo s novim blokom termoelektrane “Tuzla”, ta riječ je o milijardi eura?, ljutito će podsjetiti Radončić. Doista, tko je kriv što novaca (investicija) nema? Ili, pak, što se u Bosni i Hercegovini investira kao u zemlje Trećeg svijeta kada to čini EFT Vuka Hamovića gradeći termoelektranu na ugljen u Stanarima kod Doboja, kako bi iz nje izvozio struju, a Bosni i Hercegovini ostavio tek zagađeni zrak i izrovano tlo?

Branko Ćopić je 50-ih godina 20. stoljeća napisao satiru Odumiranje međeda. Za one koji su je u osnovnoj školi, ili bilo kad u životu, propustili pročitati, srdačna je preporuka da to svakako učine sada.

Imate problem s manjkom u blagajni? Pa rješenje je jednostavno – okrivite “međede”, koji su ga pokrali. Sve je kod Ćopića: korumpirana vlast, stranački poslušnici i prebjezi, mito i korupcija, mediji željni senzacija. Stavite sve “u kontekst” i eto vam najsuvremenijeg mogućeg satiričara.

‘Malo nam je rasklimana koalicija’

Ovdje je doista riječ o nečemu vrlo životnome. Politička trgovina ponovo je ogoljena do same srži, a računi koji su došli na naplatu nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. “Malo nam je rasklimana koalicija”, kazao je Izetbegović 11 dana nakon lokalnih izbora, a to će izjaviti uoči sastanka vrha SDA, koji će, pak, zaključiti kako je nakon izbora 2. listopada koalicija sa SBB-om, Hrvatskom demokratskom zajednicom Bosne i Hercegovine i Savezom za promjene na državnoj razini zapravo stabilna. Optimistični zaključak vrha SDA, naravno, ne može prikriti ono što je Izetbegović potvrdio u još jednom “napadu” iskrenosti.

Da se na sve strane klimaju odnosi među trenutnim političkim partnerima svima je jasno, baš kao što je jasno i da je to repriza sličnih situacija iz prošlosti, u kojima se srdačni stisci ruku među stranačkim liderima pretvaraju u smrtonosne zagrljaje, u kojima se slabije jednostavno uguši.

Sudbina je to onih koji igraju na rubovima koncepta etno-stranačke vladavine Bosnom i Hercegovinom, gdje je stvarna moć u rukama onih koji, uzurpirajući ekskluzivno nacionalno predstavljanje, preuzimaju i cjelokupni nadzor nad materijalnom “bazom” – od elektroprivreda do kladionica i šuma.

Stvarne poluge vlasti – ne bi tu smjelo biti nikakve iluzije, ni HDZ, ni SDA, baš kao ni njihovi antipodi u bh. entitetu Republika Srpska – nisu, niti će ikada ispustiti iz svojih ruku dok god imaju mrvu vlasti, jer bi to značilo njihov kraj. SBB s tog stola skuplja mrvice, baš kao što je to ranije bio slučaj s Demokratskom frontom, ili, pak, Strankom za Bosnu i Hercegovinu.

‘Ništa ne brini, Druže Tito’

Ti privremeni i povremeni partneri SDA nikada nisu prišli ni blizu stvarnim središtima moći, a o patuljastim saveznicima HDZ uopće ne treba trošiti riječi. Njih Dragan Čović kupi za saborsko-zastupničku sinekuru, ili, pak, kakvo veleposlaničko mjesto za članove obitelji.

Kontrola nad novčanim tokovima, skopčana s manje ili više otvorenim stranačkim reketom, modus operandi je nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini. Nije li to potvrdila žestoka rasprava između HDZ-a i SDA o tome kome će i kako kladionice plaćati poreze?

Tko će u toj igri na kraju ispasti “međed” potpuno je nevažno, jer je riječ o epizodnim ulogama. A u Bosni i Hercegovini barem ima dovoljno staništa za takve zvjerke. Ili, kako su to, makar u vicu, prenijeli Josipu Brozu Titu za jednog od njegovih pohoda Bugojnu, poručivši mu da ništa ne brine, jer dok ima njih (Bugojanaca), bit će i međeda.

Ranko Mavrak (Aljazeera)