Kliker.info

U Bosni i Hercegovini u posljednjih 12 mjeseci zabilježeno je 15 slučajeva femicida. Zašto se statistika ne mijenja, ko je odgovoran i šta uzrokuje nasilje. Ovo su samo neke od tema o kojima smo razgovarali sa psihologinjom Eminom Kučuk.

Ona je diplomirani psiholog, mladi istraživač,  sa višegodišnjim iskustvom u praksi kroz rad u Centru za demenciju, uključena u neuro-psihološke procjene, predavač na stručnim kongresima, kao i stalni član organizacijskog odbora Internacionalog kongresa o demenciji, implementator više evropskih projekata u okviru mentalnog zdravlja, koautor dva udžbenika, više naučnih radova, kao i aktivni kolumnista u okviru podizanja javne svijesti, razbijanju stigme o mentalnom zdravlju.

BUKA: U godini dana imamo 15 femicida. Svaki put imamo brojne reakcije, ponekad i proteste, ali ne vidimo da se nešto mijenja. Zašto?

Mi smo društvo u tranziciji, ne samo od raspada Jugoslavije do danas, nego i društvo na globalnom nivou je društvo koje prolazi tranziciju kroz brze promjene koje se dešavaju sve brže. Postoje okolnosti i faktori koji nama kao bosanskohercegovačkom društvu otežavaju prilagodbu na promjene i hvatanje koraka sa ostalim uređenim sistemima i oni su mnogobrojni. Jedan od njih su zaostali obrasci ponašanja, neobrazovanost i traume koje nisu razriješene još od ratnog perioda.

Jedan od najbitnijih faktora koji usporava napredak i razvoj svijesti je konstantna borba za primarne životne potrebe i egzistenciju. Ljudi u našoj zemlji su većinu svog vremena preokupurani na preživljavanje, što ostavlja jako malo prostora i energije za sve ostalo.

Na pitanje zašto se ništa značajno još uvijek ne mijenja po pitanju femicida, odgovor leži u pogrešnom pristupanju problemu. Problem se ne rješava populističkim zahtjevima, bez ozbiljne opservacije. Problem se ne rješava eksploatisanjem tragedije zarad vlastite popularnosti i pretvaranje iste u politički poen.

BUKA: Kako se onda rješava taj problem?

Moramo znati da je moć promjene u našim rukama, ali tek onda kada je prestanemo očekivati od nekoga drugog, pa i od nadležnih i odgovornih tijela.

Promjena je moguća kada se problem detektuje, ali i kada postoji svjesna odluka da ovako više ne želimo živjeti. Toj odluci prethodi duboko preispitivanje vlastitih ubjeđenja, stavova, ličnih nasljeđenih šablona ponašanja koje smo usvojili od predaka. Promjena je proces, bolan, dugotrajan, mukotrpan i zahtjeva rad i suočavanje sa vlastitom odgovornošću u svakodnevnom životu svakoga od nas. Promjena kolektivne svijesti je moguća samo promjenom na individulanom nivou, a to neće obaviti za nas niko drugi. Ni država, pa ni zakon ni kazne. Mada će, razumije se uveliko i mnogo pomoći i neophodni su!

BUKA: Zašto je nasilje u BiH toliko sveprisutno?

Nasilje je problem duboko ukorijenjen u sve sfere našeg društva. Mjerna jedinica za normaliziranost agresije i nasilje u našim životima je vrijeme provedeno u agresivnim i nasilnim odnosima i relacijama. Poslovnim, privatnim, porodičnim, prijateljskim, partnerskim.

Zdrav oblik ponašanja podrazumjeva prepoznavanje nasilja u svim njegovim nijansama, jer nasilje je multidimenzionalni konstrukt, te postavljanja jasnih granica i napuštanje takvih odnosa.

Jednostavno rečeno- znanje i svijest: “ja ne želim da se tako ponaša prema meni.”

BUKA: Koji su sociološki i psihološki aspekti femicida, koja je tu uloga društva, obrazovanja i vlasti?

Prvi faktor – dok imamo nasilnike na funkcijama, imat ćemo i tragedije.

Direktna poruka da žena nije sigurna je činjenica da nasilnici sa dosjeima sjede na visokim funkcijama i potpuno su indoktrinirani u sve sfere društva.

Drugi faktor su iskustva žena koje su ostale nezaštićene i nakon prijavljivanja i ne samo to, već se njihova lična bol i tragedija  vagala i relativizirala okrutnošću dvostrukih aršina.

Moramo uzeti u obzir i to da postoji jako mogo žena koje statistički uopće ne možemo ni predvidjeti, a trpe neki oblik nasilja, za koji uopće nisu svjesne da je nasilje.

Zlostavljači ne moraju nužno da galame i psuju svaki put kada se posvađate. Ponekad se koristi taktika izazivanja osjećaja krivice, omalovažavanja, podcjenjivanja, ucjenjivanja, kako bi vas natjerali da se osjećate loše.

Treći  faktor je živi kult muške ličnosti na pijedestalu, a na žalost, žene su latentni učesnici izgradnje tih ličnosti. Žene koje kada je kolegica zlostavljana šuti, likuje ili okreće glavu.Žene koje ne štite kolegicu, nego je ogovaraju, majke, svekrve, nane, rodice koje kažu da šuti i trpi.

BUKA: Zašto žene vrše nasilje nad ženama?

Veliki broj žena još uvijek samo kroz kult muške ličnosti doživljavaju evaluaciju vlastite vrijednosti. Žene koje se osjećaju  moćno ili vrijedno, samo ako su u blizini nekog, po njihovom mjerilu, bitnog i uticajnog mušarca. Na Balkanu su žene kroz historiju često ostajale same, bez muževa koji su ginuli što u ratovima, teškim poslovima, bolestima ili krvnim osvetama. To je djelimično uzrokovalo favorizaciju muške djece nad ženskom. Na taj način prečesto je podržavana muška agresija, u pogrešnom smjeru. To je u našim domovinama još uvijek vrlo živo.

Još uvijek žene grade kult muške djece, sinova nad kćerkama, muževa, zetova, šefova, daju jasne poruke ženama u blizini da ih neće podržati.

BUKA: Koji su sociološki i psihološki aspekti femicida, koja je tu uloga društva, obrazovanja i vlasti?

Ljudi pribjegavaju nasilju onda kada su nemoćni da svoje unutarnje strahove, frustracije, ili druge emocije konverziju u skladu sa vlastitim kapacitetima. Jednostavno rečeno: Muškarac koji će tući i ubiti ženu je kukavica. Kukavica je kao zvijer koja napada kada nanjuši slabost. Slabost može da znači ekonomska, emotivna, egzistencijalna ovisnost o partneru ili bilo koja druga slabost u odnosu na partnera. Po zastupljenosti nasilja svih oblika nad ženama, te kukavice jako dobro znaju koliko i kako je slab sistem i koliko njihovih “saučesnika” se nalazi na visokim položajima u društvu.

Fizički zlostavljaču su u 99% slučajeva i psihički zlostavljači, koji se koriste manipulacijom koji za cilj ima da vas natjera da se osjećate kao da izgubite razum. Imate osjećaj kao da ne znate odakle svađe počinju i gdje završavaju i zašto. Ne znate gdje klupko počinje, gdje završava i stalno pokušavate odmotati i razumjeti nastali zaplet.

Ljudi koji to rade imaju naviku da izvrću istinu čak i kada im ukažete na očito, pa tvrde da ste ih pogrešno razumjeli. Tokom vremena, kao posljedica se javlja narušavanje samopouzdanja druge osobe ili se vremenom počnete oslanjati na njihove sugestije jer sumnjate u vlastitu percepciju stvari. Žene koje imaju podršku okoline, porodice, prijatelja, u mreži manipulatora i zlostavljača, prvobitno bude odvojena od istih. Prvi zadatak nasilnika je ženu koja ima podršku odvojiti od bliskih ljudi, kako bi on bio gospodar njenog života i jedino mjerilo njenog “ispravnog” bivstvovanja.

BUKA: Da li nasilnici preuzimaju obrazac nasilničkog ponašanja iz svoje primarne porodice ili okoline ili je neko samo naprosto nasilnik?

Nasilnici se odgajaju, u toku odgoja neko je usvojio nasilinički obrazac ponašanja koji nije adekvatno tretiran niti je adekvatno sankcionisan. Gledao je tretman oca prema majci ili okolini. Nasilnik može da bude i osoba koja je zlostavljanja od strane okoline ili vršnjaka, pa svoju žrtvu pronalazi u ženi. S druge strane, žene ulaze u takve odnose radi pogrešne percepcije ljubavi, patnerskog odnosa, u nekim slučajevima jer su odrasle uz nasilnika i takvo ponašanje je svojevrsna takozvana zona komfora, odnosno naviknute su na takve oblike ponašanja. Ponekad smatraju da mogu promijeniti partnera, ponekad podsvjesno i potpuno nesvjesno kroz partnera žele promijeniti oca koji je bio nasilnik, ili nekog bliskog člana porodice koji je bio nasilan, a bio je bitna figura u njihovom životu.

BUKA: Mogu li žene promijeniti takvog partnera?

To se nikada ne dešava. Niko nikoga ne može promijeniti, bez njegove velike osobne potrebe da se promijeni i svijesti da određeno ponašanje ne služi ničemu dobrom.

Nasilnik je po defaultu kukavica. Nasilju se pribjegava kada osoba nema razvijene bilo kakve druge resurse i mehanizme da se oslobodi vlastitih fruszracija i tenzija.

Podsjetit ćemo se definicije koju je dala WHO, a ona glasi:

Nasilje je namjerno korištenje fizičke snage i moći prijetnjom ili akcijom prema samome sebi, prema drugoj osobi, ili prema grupi ljudi ili čitavoj zajednici, što bi moglo rezultirati ili rezultira ozljedom, smrću, psihološkim posljedicama, nerazvijenošću ili deprivacijom (WHO, 2002)

Otac psihoanalize, S. Freud smatra da agresivnost ima biološku osnovu, a svoju je teoriju agresivnosti razvio na tezi o destruktivnom nagonu koji posjeduju sva živa bića. Agresivnost je rasterećenje kojem je cilj smanjiti napetost organizma.

BUKA: Zbog čega se femicid i motiv femicida razlikuje od ostalih krivičnih djela ubistava?

Femicid je pojam koji označava ubijanje, maltretiranje, izrabljivanje, zlostavljanje žena i djevojčica zbog njihog spola, koje izvršavaju ili tolerišu pojedinci ili javnost. Najprije je taj pojam prihvaćen u Latinskoj americi, a konstruisan je da bi kako bi se ukazalo na nekažnjavanja nasilja, koje se događalo zbog izostanka odgovornosti i odgovarajućih reakcija države nakon takvih ubijanja. Pojam femicid se koristi kada je u pitanju odgovornost države. Paralelu možemo povući kroz historiju sa vijekovnim odnosom prema žena u društvu, od spaljivanja na lomači do oduzimanja svim ljudskih prava ženi.

Slađan Tomić (Buka)