Kliker.info

U Goraždu je juče sahranjena Emira Maslan. Ona je jedna od 18 žena u posljednje dvije godine koje su žrtve femicida, te patološke mržnje prema ženi samo jer je žena. I to je samo zvanična brojka, zabilježeni slučajevi, a koliko je žena žrtava femicida izvan statistike možemo samo nagađati. Ono što ne smijemo nagađati jeste kako institucije kažnjavaju nasilnike, kakve su kazne prema onima koji vrše nasilje u porodici i koliko je u bh. sistemu banalna i nesvrsishodna mjera zabrane prilaska. Anel Bećirović je presudom nadležnog suda imao izrečenu sigurnosnu mjeru zabranu prilaska. Ispostaviće se, niti je poštovao, niti je ta mjera bila sigurnosna.

O propustima institucija i efektima mjera koje se izriču nasilnicima pričamo sa profesorom Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu Nedžadom Korajlićem.

Mislim da će se morati tu nešto raditi između, u svakom slučaju, može se uputiti osoba na obavezno liječenje u neku zdravstvenu ustanovu. Međutim, te osobe imaju takvu strukturu poremećaja da je izuzetno teško u kratkom vremenskom periodu da se to ispravi, to njihovo stanje. U svakom slučaju, ne možemo govoriti da je samo stvar nekoliko institucija, vrlo često se spominje policija, centri za socijalni rad, međutim, moramo i mi građani imati osjećaj da se jednostavno za takve osobe koje su sklone takvom ponašanju treba raditi na tome da se javno objavljuju njihove fotografije, da se naprave katalozi, da imamo neki portal u smislu aplikacija na mobitelu gdje se može pratiti ta osoba. Te osobe koje nikad ne znate kako će reagirati, s te strane naravno da su institucije poduzele ono što je po zakonu, međutim, šta kad je izvršilac odlučan i to želi da uradi. To je strašno što je uradio, pogotovo pored ubistva supruge, tu je bilo i dijete prisutno, koje će sigurno imati teške posledice i moramo se pozabaviti sada djecom koja su bili očevici takvih događanja.

BUKA: Mislite li da će tretman od strane institucija prema toj djeci biti adekvatan?

Ne znam, ja hoću da vjerujem da će biti. Međutim, sigurno kod nas se u mnogim stvarima štedi gdje se ne bi trebalo štediti i uskraćuju se neke stvari koje bi bile možda bolje, imamo dosta dobrih rješenja koja se rade vani. Naravno, ono što je u inozemstvu ne mora da znači da će kod nas biti od uticaja, zato što svaka sredina ima svoje specifičnosti, kulturološke i druge aspekate koji se moraju uzeti u obzir u takvim i sličnim situacijama nasilja.

BUKA: Bećirović je imao zabranu prilaska, tako je bilo i u nekim drugim slučajevima femicida. Koliko su te mjere prilaska efikasne?

Naravno da vidimo da je to kod nas, a i u mnogim drugim zemljama zna biti, neefikasno, ali šta da uradimo, da povećamo broj policijskih službenika koji će pratiti takve osobe, mislim da je to gotovo nemoguće. Bolje takve osobe smještati u određene zdravstvene ustanove u kojima će biti posebno čuvane i, ukoliko se procijeni da će ponoviti to djelo, moraju imati obavezan tretman čuvanja u takvim ustanovama koje će biti sigurne i neće moći da napravi neki takav zločin. Kod nas se predviđa mogućnost da možemo imati dugotrajnu takvu mjeru, ali mislim da trebamo razmisliti, konsultovati nauku i da se to pokuša što je moguće prije riješiti.

BUKA: Je li onda to rješenje ili pooštravanje kazni i sankcija za one za koje se utvrdi da su zaista izvršili nasilje?

Možete vi njemu dati tri, četiri, pet godina, pa će izaći i opet napraviti istu stvar. Ako se procijeni da tretman nije urodio plodom, i nije resocijaliziran, tu osobu moramo ostaviti opet na nekom posmatranju, čuvanju, pojačanom nadzoru, obradi i kontroli od strane, kako policije, tako i građana i da mogu oni dojavljivati. Međutim, građani ne žele da dojavljuju, jer se boje za svoju sigurnost, boje se da neće biti oni stigmatizirani od takvih osoba ukoliko se sazna da su oni ti koji su javljali za njih. Tako da je to kompleksno pitanje koje ne možemo riješiti ovako na jednom telefonskom razgovoru, tu se mora napraviti jedna ozbiljna debata, akademska, naučna, sociološka, u svakom slučaju kombinacija sociologije, medicine, kriminologije, kriminalističke sigurnosti, jedan multidisciplinaran pristup kako bi se ove i slične pojave ubuduće prevenirale.

BUKA: Kakav je kod nas uopšte proces resocijalizacije? Imali smo slučaj Edina Gačića koji je služio kaznu zatvora, prije puštanja, direktor zatvora je pisao institucijama preporuku da ga smjeste u adekvatnu ustanovu, jer postoji realna opasnost da će ponoviti zločin. Institucije nisu reagovale, Gačić je izašao na slobodu i počinio nekoliko ubistava.

O tome vam i pričam. Znači, nekada institucije i organi koji izriču te mjere nemaju sigrnosti u one koji trebaju da to izreknu možda su imali prijetnju, možda se boje za svoju sigurnost, to pokazuje da mora kompletan sistem da se resetuje i da se podigne na jednu veću razinu.

BUKA: Možete li komentarisati izjavu advokata osumnjičenog koji je romantizirao ubistvo, rekavši da on nije kriminogena osoba iako ima nekoliko presuda, sedam evidencija u MUP-u zbog nasilničkog ponašanja, napada na službenu osobu i sl. Advokat kaže da će pozvati svjedoke koji će potvrditi da je Bećirović volio svoju bivšu partnerku. Zar se ubija neko ko se voli?

Hoću upravo da kažem, neko ko se voli ne možeš ga ubiti, može da se svađa, može da se raspravlja, može da je prijavljuje. Međutim, mislim da će advokati uvijek da govore ono što ide u korist njihovom klijentu i to je zakonski dozvoljeno. Prema tome, to je stvar advokata i njegove strategije u odbrani klijenta.

Slađan Tomić (Buka)