Kliker.info

U vikendu iza nas na HRT-u se, prvi put nakon trinaest godina, sučeliše predsjednici dviju najjačih političkih stranaka u zemlji zapadnih susjeda – što me, priznajem, i samog prikova uz TV ekran. I najiskrenije, ne pokajah se. Ako ništa, moglo se uživati u verbalnom nadmudrivanju dvojice obrazovanih, i definitivno europski profiliranih političara.

Piše : Prof.dr. Slavo Kukić (Dnevni list)

Koji, uz sve ostalo, i narodu ove zemlje, mislim na BiH, pokazaše kako je, za razliku od nje, pa bilo nam pravo ili ne, Hrvatska ipak dio civilizirane Europe.

Doista, ugođaj je bio gledati nadmetanje prvaka hrvatske ljevice i desnice o pitanjima svakodnevnog života, ali i pitanjima strategije razvoja i budućnosti hrvatske države i društva. Svatko sa svoje pozicije, ali kompetentno, civilizirano, europski.

Podgrijavanje mržnje

Kako se, međutim, nakon najnovijeg hrvatskog iskustva oteti pitanjima o rođenoj nam zemlji – i političkoj praksi njezine vlastite političke klase? Jer, i iza nje je, kao i iza njezina zapadnog susjeda, četvrt stoljeća postojanja kao suverene zemlje – a o pitanjima svakidašnjeg života i strategijama razvoja ni traga ni glasa. Potpuno suprotno, i dalje su, istim intenzitetom kao i prije dvadeset godina, u prvom planu priče o nacionalnoj ugroženosti i zbijanju nacionalnih redova kao brani nestajanju zbog onih drugih – ali i o pitanjima koja podgrijavanju međunacionalnu mržnju i netrpeljivost.

Tjedan iza nas, naime, obilježi novi korak u nepoštivanju ustavnog poretka BiH. Poštovanjem odluka njezina Ustavnoga suda se, istina, ova zemlja pohvaliti nije mogla ni do sada – i ne u ovom ili onom njezinu dijelu nego, naprotiv, na čitavom državnom prostoru. Podsjetimo se, uostalom, od 2004. do danas provedeno nije preko 90 odluka ovog suda – a u Federaciji ih je koliko i RS-u, ako ne i više. Prisjetimo se samo one o Mostaru – koja je stara punih šest godina, i u vezi s kojom od veljače 2010. godine nije napravljen ni jedan korak. A sličnih je slučajeva puna ova zemlja.

Ono, pak, što odluci Narodne skupštine o referendumu daje dodatnu težinu u odnosu na sve ranije slučajeve vezano je za činjenicu da ono što se nakon nje događa podrazumijeva ne samo nepoštivanje nego i nepriznavanje, izravni udar na ustavni poredak. Podsjetimo se, potkraj 2015. godine Ustavni sud BiH je neustavnim ocijenio dio Zakona o praznicima RS-a i Narodnoj skupštini naložio da njegove sporne odredbe izmijeni. Ona, međutim, na dobiveni nalog odgovori odlukom o referendumu – a istu kasnije, presudom kako njome nije ugrožen vitalni nacionalni interes Bošnjaka, blagoslovi i ustavni sud ovog dijela zemlje i time dade zeleno svijetlo politici da referendum provede. A to je, za svakoga tko ima iole pravničkog znanja, izravni udar na ustavni poredak zemlje. Jer, kako drugačije krstiti pravnu praksu da o istoj stvari niži sud ne postupi po odluci višeg nego donosi vlastitu koja je s odlukom višeg suda u odnosu apsolutne međusobne suprotstavljenosti – i da time i centrima političke moći širom otvori vrata za dodatni udar na isti taj poredak.

Daytonski sporazum, a njegov Aneks 4 posebice, reguliraju nadležnosti Ustavnoga suda BiH – i obveze svih ostalih temeljem njegovih odluka dakako. Na te činjenice političku klasu RS-a ovih dana upozoriše mnogi. Iz OHR su i više nego jasni. Odluka Narodne skupštine o referendumu je, poručiše, izravno kršenje Općeg okvirnog sporazuma – i umjesto da organiziraju referendum, institucije entitetske vlasti su dužne provesti odluku najviše sudbene instance BiH.

Istu poruku Dodiku i kompaniji, potom, poslaše i iz američke i britanske ambasade. No, njih sve to, kako stvari stoje, ne uzbuđuje. Potpuno suprotno, predsjednik RS-a im  poruči kako svi oni, i Visoki predstavnik i ambasadori SAD i Velike Britanije, time pokazuju da im je stalo do uplitanja u unutarnja pitanja jedne suverene zemlje, da žele upravljati procesima u BiH i kako javnost u RS-u sve to mora s indignacijom odbaciti.

Što će, pak, u danima i tjednima pred nama učiniti Visoki predstavnik – jer, prema Daytonskom sporazumu on je najviši autoritet i tumač odredbi i sporazuma kao cjeline i svih njegovih aneksa, pa i Ustava BiH – ostaje za vidjeti. Ne zaustavi li, međutim, ono što se najnovijom odlukom Narodne skupštine zakotrljalo, grudva razdora bi preko noći mogla narasti do razine koja bi mogućnost povratka učinila malo izglednom. U prilog tome, među inim, svjedoči i najava rasprave o donošenju odluke u Srebrenici o referendumu o njezinu izdvajanju iz sastava RS-a. Jer, budući „OHR neće da zaustavi izravno kršenje Daytonskog sporazuma od NSRS“, pojašnjava srebrenički zastupnik u državnom parlamentu, gradu „u kojem je počinjen genocid“ nije preostala nikakva druga mogućnost.

Reakciju prvog čovjeka RS-a, dakako, nije trebalo dugo čekati. Uz to što gospodin čitavu svijetu daje do znanja kako je Srebrenica „lokalna zajednica u okviru RS-a“, i kako to „nikakav referendum, ni bilo što drugo neće promijeniti“, zanimljivo je da se ta ljudska kabadahija najednom poče pozivati na ustav – i to, zamislite, na Ustav BiH, onaj isti koji ga ne priječi da u sličnu akciju, i s mnogo opasnijim potencijalnim ishodom, ide i sam. Ovaj put, međutim, koje li ironije, gospodin svijetu pojašnjava da je procedurama tog i takvog ustava propisano da o teritorijalnim pitanjima lokalnih zajednica „razgovaraju dva entiteta, a ne nikakve unilaterarne odluke bilo koga“.

Ne vjerujem da će Dodikovo iznenadno pozivanje na Daytonski ustav ostati bez pitanja – među inim i da se konačno odredi poštuje li taj ustav ili ne. No, to je već tema za neku drugu priču. Za sada, i više je nego jasno da, dok se nastavlja po dvadesetogodišnjoj mantri, BiH i dalje tone. Svako malo, naime, različita svjetska mjerenja je sve više guraju na samo svjetsko dno. Ovih dana, recimo, prema jednom američkom istraživanju, po indeksu jada – do kojeg se došlo korištenjem podataka o rastu cijena i stopi nezaposlenosti – smo druga „najjadnija zemlja“ na svijetu.

Katarzični šok

Ne vjerujem, dakako, da će i taj podatak uznemiriti „zaštitnike“ nacionalnih interesa. Jer, izračunati indeks jada se ne odnosi na njih nego na „marvu“ koja im daje legitimitet. No, pitanje je kakva je budućnost i te vrste kolektivne pomahnitalosti. U tjednu iza nas, naime, zabilježena su dva „ekscesa“ koji bude nadu kako još uvijek sve nije izgubljeno – i kako ne treba isključiti mogućnost da smo vrlo blizu točke katarzičnog šoka.

Jedan od „ekscesa“ je, da ne duljim, „isprepadao“ Jajce – u kojem je vlada Srednjebosanskog kantona učinila sve kako bi filozofiju „dvije škole pod jednim krovom“ proširila i na ovaj dio kantona i Federacije. No, nije išlo – i to, ne zahvaljujući „braniteljima nacionalnih interesa“ nego jajačkim srednjoškolcima koji zaprijetiše da će, bude li im uskraćeno pravo na zajedničko odrastanje, od rujna nastavu zajednički i bojkotirati.

„Ekscesu“, potom, izmigoljio nije ni Široki Brijeg, tradicionalna utvrda HDZ i Čovića osobno. Na posljednjim izborima, recimo, za člana Predsjedništva iz reda Hrvata lider HDZ tamo dobi zamalo jedanaest tisuća glasova, skoro sedam puta više od svoga protukandidata. No, ništa nije do vijeka. Ovih dana, naprotiv, Širokobriježani mu poručiše kako rok trajanja ljubavi ističe. I kako na njih, ili barem značajan dio njih, više ne može računati. Takav zaključak se, bez pretjerivanja, može izvući iz činjenice da po Širokom Brijegu prije tjedan dana osvanuše naljepnice s precrtanim likom „prvog u Hrvata“.

Iz političkih partija se utrkuju taj detalj protumačiti kao pad potpore HDZ-u. Ne isključujem, istina, ni tu mogućnost. No, puno vjerojatnijim se doima kako se radi o okretanju leđa Čoviću osobno. Logika bi, hoću reći, mogla biti, odlazi, dosta je i tvoga kriminala i tebe sama – i radi HDZ-a i nas samih radi.

Bilo što da jeste, dogodilo se nešto na što ovaj dio zemlje nije navikao. A to bi, ako već hoćete, moglo imati težinu koliko jajačko „ne“ podjeli djece prema krvnim zrncima – možda čak i veću. Uostalom, promatraju li se ta dva slučaja zajedno, precrtavanje Čovića bi se moglo tumačiti i kao reakcija na sve podjele i zavade s vlastitim komšijama – i na prostoru Širokog Brijega i u BiH kao cjelini. Ako je tako, zašto se nešto slično, koliko sutra, ne bi pojavilo i u Sarajevu i u Banja Luci, i drugim gradovima i selima ove zemlje – i zašto se to ne bi odnosilo i na one koji se „isprekidaše“ u obrani srpskih i bošnjačkih nacionalnih interesa.

Ako bi, s druge strane, u onome što se dogodi u Jajcu i Širokom Brijegu po srijedi bilo baš to, jajačka i širokobriješka novina bi mogle značiti i prve znake buđenja građanske svijesti. Ili još konkretnije, mogle bi značiti prve znake katarze koja šalje poruku, ovako više ne može – jer, na ovaj način je dobro samo rijetkima, a masama je sve veća mučnina u stomaku, pa ma kako se etnički opredjeljivale i kako se Bogu molile.

Iskreno se nadam da je u pitanju baš to. Jer, u tom slučaju još uvijek tinja tračak nade da može biti drugačije. U protivnom, dobro ne piše ni ovoj zemlji ni njezinim ljudima.