Kliker.info

Sa profesoricom Nedžmom Džananović, koja studentima predaje na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku politologija, razgovarali smo o posljednjim Dodikovim potezima, problemima koji su BiH spriječili da povuče više novca iz EU fondova, kao i o formiranju vlasti i odabiru kadrova za najvažnije funkcije.

U vrijeme kada Evropska unija uvodi sankcije Rusiji, Milorad Dodik je odlučio odlikovati Vladimira Putina. Je li ovo taj “novi” Dodik koji gradi bolji ambijent?

– Zapravo, najprecizniji komentar je dao ambasador Ukrajine za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I to i ne čudi jer je ambasador visoko senzibiliziran za prepoznavanje takvih vazalskih odnosa. Naime, i u njegovoj zemlji su sve do početka ove druge agresije (prva je bila na Krimu), na političkoj sceni bili vrlo aktivni Putinovi poslušnici, a načini djelovanja su im identični u svim zemljama.

Dodjela odlikovanja, osim što je, kako je ambasador Kyrylych istaknuo (anti)civilizacijski sasvim adekvatna, ima i neke druge dimenzije. Dodiku, koji Putinu, sve i da hoće, ne smije okrenuti leđa, omogućava novi povod za iskazivanje lojalnosti, a bez ikakvog realnog sadržaja, te, možda i još jedan u nizu susreta. Čak se ni fudbalska utakmica BiH-Rusija koju je Putinu obećao, pa slagao, nije desila, ali, eto, utješno je i odlikovanje. Sad su Lukašenko i Kadirov na potezu. Dodik je ovim odlikovanjem bacio rukavicu u lice njima dvojici.

Više „robe” za trgovanje

Drugi aspekt, svakako je nastavak politike provociranja i šprdnje s međunarodnom zajednicom u BiH. Međutim, kako je on vrlo vješt iluzionist, trik je upalio. Sva pažnja međunarodne zajednice, nažalost, usmjerena je na to bizarno odlikovanje, a ne na suštinu stvari – izrugivanje Ustavu i zakonu, otvorenu sigurnosnu prijetnju, uznemiravanje i ponovno traumiranje žrtava na čijoj su krvi i kostima izliveni temelji entiteta Republika Srpska.

I na kraju, Dodik je vrlo transparentan oko toga kakav ambijent gradi. Naravno, svako je za sebe slobodan da odabere bajke u koje želi da vjeruje. Bizarno je, međutim, kad političari očekuju od javnosti da vjeruje njihovim bajkama, a ne svojim ušima i očima.

Kada je stigla vijest da je BiH dobila kandidatski status, predsjednik SNSD-a je iznio ideju da bi Bosna i Hercegovina trebala zatražiti 20 milijardi od EU. Ima li smisla tražiti novac dok paralelno blokiraš integracijski proces zemlje u EU?

– Ponovo, Dodik je bio vrlo otvoren – kandidatski status BiH u odnosu na EU ga ne zanima, ali EU novca se ne želi odreći i, zvanično i nezvanično, traži deblokiranje sredstava za projekte u RS. Postoje, nažalost, i dalje međunarodni zvaničnici i EU službenici kojima takav scenarij ne bi bio mrzak, pogotovo uz hype koji se pokušava napraviti oko mogućih novih vlasti, ali im ni sam Dodik ne pomaže. Također, ponašanje komesara Varheljija je pod lupom, njegov kredibilitet je ozbiljno poljuljan, tako da podrška s te strane ne znači puno. Ipak, ne bih isključila mogućnost većeg „trgovinskog aranžmana“. Od BiH će se, kao i od drugih u regionu tražiti viši stepen usklađenosti s vanjskom politikom EU.

U tom smislu, ne bih isključila mogućnost da se sredstva EU deblokiraju u zamjenu za uvođenje nekog seta sankcija prema Rusiji. Također, što ide dalje u suprotstavljanju međunarodnoj zajednici, Dodik sebi stvara više „robe“ za trgovanje. Istovremeno, EU još uvijek ne shvata da se ni u BiH, ni u našem regionu, ne mogu svi problemi riješiti samo novcem. Politikama koje se suprotstavljaju EU normama i vrijednostima novac od EU se ne gadi. Novac će uzeti, ali standarde neće prihvatiti. To natezanje traje godinama, zato i proces priključenja traje već decenijama.

Često se priča kako Bosna i Hercegovina do sada nije dovoljno koristila finansijska sredstva koja su nam bila dostupna iz EU. Koliko smo, zaista, toga propustili i zbog čega?

– Bosna i Hercegovina se suočava s dva velika problema kad je riječ o apsorpciji EU sredstava. Prvi je vezan za administrativne i računovodstvene kapacitete, pogotovo u vladinim institucijama, na svim niovima, i to je problem koji nije specifičan samo za nas. Sve države u procesu proširenja ga imaju, kao i mnoge članice. Rješenja, ovisno o oblastima, negdje zahtijevaju izmjenu zakonom propisanih procedura, a negdje samo malo više fleksibilnosti i fokusiranosti na ciljeve, a ne samo na procedure. Naša se javna administracija, na svim nivoima, mora razvijati sa sviješću da treba da iznese najveći teret u procesu priključivanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. To podrazumijeva puno veća ulaganja u ljudske i materijalne resurse, a to politika konstantno zanemaruje. Doduše, neko s namjerom, neko iz neznanja.

Poljoprivreda ispaštala zbog politike

Druga vrsta problema više je vezana za političku dimenziju, nego za kapacitete – nepostojanje odgovarajućih institucionalnih mehanizmama, poput nacionalnih koordinacijskih tačaka, neusvajanje EU legislative, okvira ili smjernica zbog navodnog transfera nadležnosti i slično. Jedan od najskupljih propusta u tom smislu svakako je oblast poljoprivrede i onemogućavanje BiH da koristi sredstva predviđena za pretpristupnu pomoć u ruralnom razvoju (IPARD). Politička blokada formiranja jedinstvene tačke u Ministarstvu vanjske trgovine BiH, što je jasan uvjet s EU strane, traje godinama. Postoje takvi primjeri i u drugim oblastima. Upravo su to ona politička pitanja o kojima treba pregovarati prilikom formiranja vlasti. No, to ni ovaj put nije bio slučaj.

Kako vidite nastavak našeg EU puta s obzirom da će vlast na nivou BiH, između ostalih, kontrolisati stranke koje su u prethodnom mandatu blokirale usvajanje određenih zakona iz 14 prioriteta EK-a?

– Niti u predizbornoj kampanji, niti u ekspozeu koji je imala mandatarka Krišto, mi nismo mogli čuti puno toga, osim prigodnog, ali neobavezujućeg, pominjanja otvaranja pregovora o članstvu kao okvirnog cilja. Nismo čuli ništa o tome kako će izgledati taj put. U kojim oblastima? Kojim i kakvim resursima? U kojim rokovima? Kojim redoslijedom? U konačnici, nije bilo riječi ni o tome kako bi i na koji način novi saziv mogao biti bolji i uspješniji na tom planu od prethodnog.  Također, te teme nije bilo moguće primjetiti niti u pregovorima o formiranju vlasti. Na jednoj strani, glavni kočničari procesa, DJL stranke HDZ i SNSD ostaju u vlasti.

Na drugoj imate heterogenu i, za državni nivo, potkapacitiranu koaliciju. Fokus će, kako su sami najavili, biti na njihovim političkim kapacitetima da se dogovore tj. da pronalaze najmanji zajednički sadržilac u odlukama, a vidjeli smo po ishodu pregovora kako to izgleda. Kompetencije u konkretnim resorima, relevantno političko ili stručno iskustvo, čak i iskustvo u politici na državnom nivou, pogotovo u Vijeću ministara, ispalo je, kao i uvijek, sasvim sporedno. Zoran Tegeltija i Staša Košarac su politički doajeni ovog saziva Vijeća ministara. Sapienti sat. Tu je i specifična situacija u kontekstu rasporeda pozicija prema etničkom principu, koja osovini SNSD-HDZ prvi put daje i mogućnost preglasavanja, ne samo blokade kao do sada. Osnovano sumnjam da to može biti dovoljno za neophodne pozitivne iskorake, a posljedice mogu biti nesagledive.

Koliko je loše što nemamo zakona o vanjskoj politici?

– I ovo je jedno od pitanja koje je godinama otvoreno. I, nažalost, još jedno od važnih političkih pitanja o kojima se nije razgovaralo, niti o kojima je postignut konkretan programski dogovor. Uz usklađivanje vanjske politike s vanjskom politikom EU, postoji obaveza i očekivanje da diplomatsko-birokratski aparat pripremimo za obaveze u procesu pregovora i kasnijeg članstva. Tačno je da nema dogovora o zakonu, ali to ne znači da je oblast u potpunosti neregulirana. Tu su i Ustav i Zakon o Vijeću ministara, o državnoj službi BiH, prethodno dogovoreni principi i aranžmani… To nije optimalan okvir, pomalo je i zastario u mnogim segmentima, ali može i treba da posluži do boljeg.

Ovo „do boljeg“ naglašavam, jer sam imala priliku vidjeti neke prethodne nacrte, i moram reći da su duboko razočaravajući. Oni samo sankcioniraju postojeće stanje. Sadržaj posljednjeg Nacrta ne omogućava ni reformu, ni razvoj ni napredak diplomatske službe, niti precizira položaj i zadatke u kontekstu inter-institucionalne saradnje. Isto tako, nema nikakvih naznaka unapređivanja diplomatsko-birokratskih kapaciteta u kontekstu približavanja EU. Ako je to maksimum koji se može izvući, onda je bolje ne insistirati na donošenju zakona koji bi dodatno cementirao postojeće stanje, ostavljajući nam postojeće rupe, praznine i nedoumice.

Bosni i Hercegovini treba Zakon o vanjskim poslovima koji će otvoriti vrata za jednako malu, ali podmlađenu, fleksibilnu, dinamičnu  i visoko operativnu i učinkovitu diplomatsku službu. Također, koncept tzv. SMART-diplomatije nije ni nov, ni neistražen, ali za njega, inicijalno, treba pronaći i volju, i stručnost i sredstva. Zabrinjava me činjenica da ne postoji politička svijest o tome da je potrebno napraviti takav generacijski iskorak. Uz to, a svakako prije izrade nekog novog nacrta, trebalo bi na političkom nivou konačno razgovarati i o nekim strukturalnim promjenama – uz ispunjavanje obaveze da u sistematizaciju radnih mjesta u MVP BiH uvedemo pozicije političkog direktora i euro-korespondenta treba vezati i eventualnu uspostavu novog sektora koji bi se sistematično bavio odnosima s EU institucijama i EU članicama.

Hrvatska je, npr.  svoje ministarstvo vanjskih poslova svojevremeno koncipirala kao Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, što se za njih pokazalo veoma uspješnom kombinacijom. U mnogim članicama su i danas zamjenici ministara i doministri zaduženi za eurounijske poslove, formalno ili neformalno. Sva ta pitanja, i još mnogo drugih, naravno, koja nisu samo vezana za EU, treba staviti na sto u kontekstu vanjskih poslova.

Adem Džaferović (Buka)