Prof.dr. Ivan Markešić : Prokazivanja velikog inkvizitora don Josipa Vajdnera
Ispričavam se svima što ću ih ponovno maltretirati svojim raspravama s umišljenim katoličkim klerikom don Josipom Vajdnerom, urednikom opskurnog nadbiskupijskog listića imenom Katolički tjednik, čovjekom koji nikako da shvati da su vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini samo jedan dio civilnoga društva, a nikako one koje bi trebale biti mjerodavne ne samo u religijskim nego ponajprije u političkim, državnim i ustavnopravnim pitanjima.
Piše : Prof.dr. Josip Markešić (Oslobođenje)
To se posebno odnosi na neke uglednike Katoličke crkve koji bi željeli preuzeti ulogu nacionalnih vođa, zaboravljajući pri tome da ovdašnji narodi, a time i hrvatski, imaju svoje političke predstavnike. To što oni ne znaju i iz različitih drugih interesa ne žele artikulirati volju i htijenja hrvatskoga naroda u BiH kojeg žele predstavljati, sasvim je drugo pitanje.
Ni božićne jaslice nisu legitimne!
Kad sam u svome tekstu Bosna – “katolički apsurdistan” don Josipa Vajdnera objavljenom na stranicama Oslobođenja 17. lipnja 2020. – a to je početak cijele ove priče – upozorio uvaženog klerika da temeljem Odluke “o pokroviteljstvu za božićne jaslice koje će biti postavljene na Trgu sv. Petra u Vatikanu za 2020. godinu” Predsjedništva BiH od 10. lipnja 2020., ne može nazivati državu Bosnu i Hercegovinu apsurdom samo zato što, prema njegovu tumačenju, “u Predsjedništvu BiH ne sjedi legitimni hrvatski član”, želio sam njemu i drugima koji se svako malo jarače govoriti o legitimitetu na izborima izabranih Hrvata reći da bi bilo bolje da pročitaju odredbe trenutno važećeg Ustava BiH i Izbornoga zakona prema kojima se u Predsjedništvo BiH ne bira nitko u ime nekoga od naroda u BiH, nego se, kao i u svakome drugom natječaju u kojem sudjeluje puno natjecatelja, bira netko tko ispunjava glavni uvjet, a to je da se “vabi” Bošnjak, Hrvat ili Srbin.
Te pojedince koji u Predsjedništvo BiH ne ulaze da bi predstavljali neku narodnosnu skupinu, iako bi tako trebalo biti, nego – tako je to sada propisano – kao pripadnici određene narodnosne skupine (član Predsjedništva BiH iz reda /odn. iz čopora, krda/ Bošnjaka, Hrvata ili Srba) ne biraju pripadnici određene narodnosne skupine, nego svi građani Republike Srpske (Srbina) ili Federacije BiH (Bošnjaka i Hrvata) bez obzira na njihovu nacionalnu ili religijsku pripadnost.
Je li to dobro ili nije, stvar je rasprave. Osobno smatram da to nije dobro i da je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine potrebno umjesto postojećeg oktroiranog dejtonskog, donijeti novi Ustav BiH i temeljem njega uraditi i usvojiti novi izborni zakon BiH u kojem će, temeljem dosadašnjih negativnih iskustava, biti donesene takve zakonske odredbe o izboru narodnih predstavnika kako u Predsjedništvu BiH tako i na svim drugim razinama vlasti u BiH kojima će svi biti zadovoljni.
Stoga je neshvatljivo da netko iz crkvene hijerarhije osporava izbor neke osobe u Predsjedništvo BiH samo zato što ta osoba nije po njihovoj volji, nije iz HDZBiH. Jer, kad je u sastavu Predsjedništva BiH bio čovjek iz HDZBiH, tada on nije bio nelegitiman, iako je biran po istome izbornom zakonu kao i Željko Komšić. Da je kojim slučajem prigodom izglasavanja odluke o pokroviteljstvu božićnih jaslica u Vatikanu članom Predsjedništva BiH umjesto Željka Komšića bio netko iz HDZBiH, zasigurno bi tada zvonila zvona Sarajevske katedrale i o tome bi se, uz uobičajena lamentiranja o nestanku Hrvata katolika iz BiH, pričalo i na sjednicama Biskupske konferencije BiH i vršile bi se sve potrebne pripreme i usprkos koroni, pripremala putovanja u Vatikan. Ovako, piši propalo! Ni božićne jaslice nisu legitimne!
Nažalost, uvrijeđeni klerik u svome tekstu “Bosna po mjeri luđačke košulje Ivana Markešića”, objavljenom na stranicama portala Katoličkog tjednika Nedjelja 23. lipnja 2020., podmeće mi da ja svojim gore iznesenim stavom o izboru članova Predsjedništva BiH navlačim luđačku košulju Bosni i Hercegovini, što je čista laž, zbog čega sam kleričkog uglednika u svome odgovoru ”Istina” o Bosni kleričkog lažova don Josipa Vajdnera objavljenom na stranicama Oslobođenja 29. lipnja 2020. i obdario prikladnim imenom LAŽOV.
Naime, don Josip Vajdner zaboravlja, ili ne želi glasno priznati, da je jedan od onih koji je tu ‘’luđačku’’ košulju – i to s posebnim zadovoljstvom i ushićenjem – navlačio sve vrijeme Bosni i Hercegovini bio nitko drugi nego njihov klerički miljenik dr. Franjo Tuđman, a ne mrski Ivan Markešić. Uz to, svoj gore spomenuti članak don Vajdner ilustrirao je mladom ženskom osobom obučenom u luđačku košulju.
Kada sam mu i to spočitnuo i upozorio na to da ne bi trebao na tako ružan način iskorištavati lik jedne žene, optužio me u svome novom tekstu Kultura i kamenje novovjekog Šimeja, objavljenom na stranicama portala Nedjelja 7. srpnja 2020., da nastupam s niske razine, da svoj tekst gradim “u prvom redu na platformi ad hominem postavke, tj. obezvređivanja osobe, a ne opovrgavanja činjenica”, zaboravljajući pri tome da je upravo on izabrao tu najnižu razinu koju nisam mogao mimoići.
I ne znam zašto bi ga sintagma “klerički lažov” neodoljivo podsjećala “na komunistička vremena i razračunavanje s ‘narodnim neprijateljima’ što danas ulazi u prostor govora mržnje” kada su se ta razračunavanja s narodnim neprijateljima iz komunističkih vremena premjestila u ovome našem sadašnjem vremenu u prostore religijskih zajednica, posebice u prostore Katoličke crkve, u glave mnogih njenih službenika, koji se – kao u mome slučaju – obračunavaju s takozvanim “crkvenim neprijateljima”.
Svoj gornji tekst don Josip Vajdner ilustrirao je slikom sarajevske prvostolnice i rukom u kojoj se nalazi kamen da se baci na katedralu, pod pretpostavkom da sam ja taj koji baca kamenje na Crkvu. Kad se to vidi, onda se čovjek upita koji je to srednjovjekovni inkvizicijski um koji napad na svoju osobu želi predstaviti kao napad na Katoličku crkvu. Zastrašujuće umobolno! U podnaslovu teksta naveo je i ovo: “Sarajevski dnevnik ‘Oslobođenje’ ponovno je objavio uradak Ivana Markešića u kojem napada urednika ‘Katoličkog tjednika’.
Time je prokazao svoju uređivačku politiku i očitovao histerično bacanje intelektualnog kamenja zagrebačkog sociologa!”. Nakon ovog iskaza zamolio bih uvaženog klerika don Josipa Vajdnera da još jednom pročita svoje tekstove u kojima me nastoji diskvalificirati i optužiti zbog pljuvanja po Katoličkoj crkvi u BiH. A sve to uvaženi klerik čini samo zato što imam primjedbe na javno djelovanje pojedinih katoličkih viših i nižih službenika, pa tako i njegovo, što se u ovome vremenu odmah proglašava crkvenim neprijateljem. Kako vidimo, on moju kritiku njega kao službenika Katoličke crkve i njegovih javnih, posebno politikantskih iskaza proglašava pljuvanjem Katoličke crkve. E, jado jadni!
Ako je Katolička crkva spala na Vas da ju Vi i Vama slični branite, možemo se slobodno s njome pozdraviti. Zahvaljujući Vama i takvima kao što ste Vi, dosadašnja Sveta Majka Crkva Katolička postaje “Sveta Maćeha Crkva Katolička”, Crkva kakvu mnogi ne žele.
I još nešto: u oba svoja teksta klerički lažov don Josip Vajdner bavi se prokazivanjem, insinuacijama, prijetnjom crkvenim prokletstvom (navodi čak i članke Kodeksa) onima koji naprimjer kao katolici budu surađivali u Oslobođenju i time kao u neka davna, a još uvijek neprohujala vremena, preuzima ulogu Velikog inkvizitora svima već, barem pojmovno, poznate inkvizicije koja je u razdoblju od 13. do 18. stoljeća djelovala kao “crkveno-državni istražni i kazneni sud” ne samo u zapadnoeuropskim katoličkim zemljama nego i u ovim našim, bosanskohercegovačkim, a što po djelovanju don Josipa Vajdnera vidimo da još nije prestalo.
Naime, mnogi inkvizitori prošli su Bosnom i Hercegovinom, najprije su to radi iskorjenjivanja bosanskih krstjana bili dominikanci, potom franjevci koji su tijekom otomanske vladavine (1463-1878) i nakon nestanka bosanskih krstjana postali i sami heretici koje je trebalo preobratiti i vratiti u krilo Svete Majke Crkve. Učinio je to krajem 19. stoljeća nadbiskup Josip Stadler. I to proganjanje franjevačke hereze, čijom zaslugom je očuvana Bosna i katolici u njoj, traje još i danas.
Nažalost, uz konstataciju da je službena katolička hijerarhija našla zgodnu metodu kako ‘’umiriti’’ bosanske fratre heretike: dijagnosticirali su im manjak hrvatstva i propisali terapiju permanentne hadeizacije koju su mnogi bosanski fratri rado prihvatili jer time dobivaju dobre “bokune masti” da mogu bezbrižno živjeti, a zauzvrat toj stranci i njezinim vrhovnicima osiguravaju ne samo gostovanja po franjevačkim samostanima u Bosni nego i veliku potporu prilikom lokalnih i državnih izbora, a sve na štetu, kako sami kažu, “jadnog i napaćenog hrvatskog puka u Bosni”.
Kongregacija za nauk vjere
Dakle, inkvizicija kao učinkovito institucionalno ratilo u kastriranju svake misli koja će biti drukčija od kleričke još uvijek nije zastarjela i kao takva odbačena. Povijesno gledano, ona je reorganizacijom pape Pavla III. 1542. godine dobila novo ime Papinski ured za čistoću vjere i morala (Sanctum officium), odnosno Sveti uficij da bi nakon Drugoga vatikanskog sabora zaslugom pape Pavla VI. ‘’prerasla’’ u Kongregaciju za nauk vjere. Dok joj je na čelu bio Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., na nišanu su bili svećenici i biskupi koji su promovirali i zastupali teologiju oslobođenja.
Krajem Ratzingerova mandata pažnja se pomjera na proganjanje klerika i biskupa pedofila. Prema navodima najboljeg poznavatelja vatikanskih crkvenih prilika, prof. dr. Inoslava Beškera, danas “Kongregacija za nauk vjere ima poseban odsjek od 17 dužnosnika koji se bave samo istragama i postupcima protiv svećenika ili biskupa okrivljenih za spolno napastovanje maloljetnih, odnosno za spolne odnose s njima”.
U Bosni i Hercegovini ne bave se tim poslovima. Nadležni kažu da nema takvih zlodjela pa i nema potrebe time se baviti. Umjesto toga, kao nekoć moćni katolički inkvizitori, danas prokazuje, optužuje, kažnjava don Josip Vajdner. Do koje mjere to može ići, pokazuje zadnji pasus njegova članka u kojem bih ja, Ivan Markešić, kao isfrustrirana osoba prema Crkvi, trebao poput biblijskoga lika Šimeja umjesto pred kralja Davida doći pred don Josipa Vajdnera “i pokorno zamoliti oprost” koji će mi on potom dati i kako ću ja nakon toga pokazati kako sam “osobno doživio obraćenje”. I o tome, kaže don Josip Vajdner, trebam razmisliti “dok nije kasno”, jer ću trebati “za sebe Bogu dati račun”.U mome kraju bi nekome tko se do te mjere pohasi (uzoholi) da misli da je Bogom dan davati savjete što treba učiniti rekli: Mali, otari bale!
Ripci u Rami, 16. srpnja 2020.
8 0 komentara