Kliker.info

Izraelsko-palestinski sukob najsloženiji je i najkontroverzniji sukob u suvremenoj povijesti čovječanstva. Niti jedan politički sukob ne traje skoro već čitavo stoljeće , a njegov kraj se niti izbliza ne nazire.

Potencijalna rješenja su mnogobrojna. Iako većina međunarodne zajednice preferira dvodržavno rješenje, podjelu na Izrael i Palestinu, ono je krajnje škakljivo. Prvo i osnovno, teško je odrediti granice pogotovo kad se uzmu u obzir brojna židovska naselja na Zapadnoj Obali rijeke Jordan i život Palestinaca u 160-ak enklava. Drugo, pitanje (Istočnog) Jeruzalema na koji pretendiraju obje strane iz religijskih razloga, judaizma i islama, pitanje je svih pitanja.

Iako se najčešćekao granica dvije države spominje tzv. Zelena crta razgraničenja nakon Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. (prema kojoj bi Palestina uključila Pojas Gaze, Zapadnu Obalu i I. Jerusalem, a ostalo područje bio bi Izrael) postoje i drugi prijedlozi razgraničenja. Jedna od najkontroverznijih ideja razgraničenja je ona prema kojoj bi Izraelu trebalo pripasti cijelo područje zapadno od rijeke Jordan, a državu Jordan bi trebalo preobraziti u Palestinu. Zapaljiva ideja da Hašemitska Kraljevina Jordan postane službena država palestinskog naroda razvijala se tijekom posljednjih desetljeća i usprkos svojoj krajnje nerazboritoj naravi, ima snažne pobornike.

Komplicirani povijesni kontekst

Povijest Jordana, Palestine i Izraela vrlo je isprepletena. Tijekom pradavne povijesti, u Biblijskim vremenima Starog zavjeta, područja sve tri suvremene države tvorila su ono što se zvalo Svetom Zemljom gdje je vladao židovski narod (npr. Kraljevstvo Jude i Kraljevstvo Izraela u 9. st. pr. Kr.). Krajem 19. ipočetkom 20. stoljeća, područje koje danas obuhvaća Izrael, Palestinu i Jordan bilo je dio Osmanskog Carstva. Carstvo je bilo višenacionalna i višereligijska država u kojoj su Arapi živjeli zajedno s drugim narodima pod osmanskom upravom.

Regija Palestine, koja je obuhvaćala veći dio današnjeg Jordana, nije bila zasebna politička jedinica, već dio šire administrativne strukture Osmanskog Carstva. U tom periodu, arapski nacionalizam počinje se buditi kao odgovor na osmansku vlast i europske kolonijalne ambicije. Arapski nacionalisti su težili stvaranju neovisnih arapskih država, ali su te težnje bile u sukobu s interesima velikih sila, posebno Velike Britanije i Francuske. Istovremeno, jača cionistički pokret i sve više Židova iz Evrope počinje se slijevati u Palestinu kako bi obnovili židovsku državu izgubljenu prije dvije tisuće godina.

Prvi svjetski rat donosi dramatične promjene na Bliskom Istoku. Britanske snage, uz podršku lokalnih arapskih saveznika, uključujući poznatu arapsku pobunu pod vodstvom hidžaskog kralja Husseina bin Alija, protjeruju Osmanlije iz regije. Nakon rata, Britanci i Francuzi podijelili su osmanske teritorije na Bliskom Istoku prema Sykes-Picotovom sporazumu iz 1916. Regija Palestine, uključujući današnji Jordan, na temelju odluke Lige naroda potpala je pod britanski mandat. Britanska uprava nad Palestinom formalizirana je 1920., s ciljem uspostave nacionalnog doma za židovski narod, što je bilo potvrđeno Balfourovom deklaracijom iz 1917. Međutim, Mandatna Palestina bila je poprište rastućih tenzija židovske i arapske zajednice, a Jordan, tada poznat kao Transjordanija, bio je dijelom ovog kompleksnog problema. No, ne zadugo.

Definitivno odvajanje Jordana od Palestine

Prvi britanski povjerenik za Palestinu, Herbert Samuel, u kolovozu 1920. susreo se sa 600 jordanskih uglednika. I jedna i druga strana bila je za to da se Transjordanija odvoji od Mandatne Palestine i oformi kao samostalni entitet. Sljedećeg mjeseca britanski izaslanik, Fitzroy Somerset, u gradu Umm Qais zaprimio je peticiju jordanskih predstavnika. U peticiji se između ostalog tražilo stvaranje arapske vlade u Transjordaniji koju će voditi arapski princ (emir), zaustavljanje prodaje arapske zemlje Židovima i sprečavanje imigracije Židova.

Britanci su te sugestije prihvatili. Sljedeće 1921. Britanci su pristali na osnivanje Emirata Transjordanije, odvojivši ga od ostatka Palestine i postavivši na čelo emira Abdullaha, pripadnika hašemitske dinastije. Abdullah je stigao iz Hidžaza i ubrzo je stekao povjerenje jordanskih plemenskih vođa.

Postao je kralj Jordana, a njegova dinastija zadržala je vlast do danas. Transjordanija je i dalje bila pod britanskom upravom, ali je imala veću autonomiju od Palestine. Godine 1922. Liga naroda je priznala Transjordaniju kao zasebnu državu pod britanskom upravom. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. država je stekla neovisnost pod imenom Hašemitska Kraljevina Jordan (do 1949. u međunarodnoj zajednici koristio se naziv Transjordanija) i krenula je u svoju budućnost neovisno o Palestini.

Izraelsko-palestinski sukob i Jordan

Godine 1947., Ujedinjeni narodi usvojili su Plan podjele Palestine, koji je predviđao stvaranje odvojene židovske i arapske države, s Jeruzalemom pod međunarodnom upravom. Židovski lideri prihvatili su plan, dok su ga arapski odbacili. Nakon što su britanske vlasti napustile Palestinu, 1948. izbija Prvi arapsko-izraelski rat, koji rezultira stvaranjem Države Izrael.

U tom sukobu, koji Palestinci nazivaju „Nakba“ (katastrofa), stotine tisuća Palestinaca izbjeglo je ili je protjerano iz svojih domova. Velik broj izbjeglica našao je utočište u Jordanu, što je dodatno promijenilo demografsku sliku zemlje. Tokom rata, Jordan je preuzeo kontrolu nad Zapadnom Obalom i Istočnim Jeruzalemom, koji su formalno pripojeni 1950. pod nazivom Zapadni Jordan.

Aneksija nije međunarodno priznata, ali je dodatno zakomplicirala odnos između Jordanaca i Palestinaca. Šestodnevni rat 1967. bio je ključan trenutak u povijesti Bliskog Istoka. U tom kratkom, ali intenzivnom sukobu, Izrael je zauzeo Zapadnu Obalu, Istočni Jeruzalem, Pojas Gaze, Sinajski poluotok i Golansku visoravan. Gubitak Z. Obale bio je veliki udarac za Jordan, koji je izgubio kontrolu nad područjem koje je činilo značajan dio njegove privrede.

Sukobi Palestinaca i Jordanaca

Nakon rata, Jordan je bio prisiljen prilagoditi se novoj stvarnosti. Izraelska okupacija dodatno je pogoršala situaciju palestinskih izbjeglica i dovela do radikalizacije palestinskog pokreta otpora. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) preselila je svoje postrojbe u Jordan, što je izazvalo napetosti između palestinskih boraca i jordanskih vlasti. Tenzije između PLO-a i jordanske vlade kulminirale su u događaju poznatom kao „Crni septembar“ 1970., kada se jordanska vojska sukobila s palestinskim gerilcima. Sukob je rezultirao protjerivanjem PLO-a u Liban i ostavio je duboke ožiljke u jordansko-palestinskim odnosima.

Iako je Jordan pružio utočište velikom broju Palestinaca, njegov režim nije bio spreman tolerirati političku destabilizaciju koju su palestinske organizacije donosile. Nakon desetljeća neprijateljstava, Jordan i Izrael su 1994. potpisali mirovni sporazum, čime je Jordan postao druga arapska zemlja (nakon Egipta) koja je formalno priznala Izrael. Jordan se odrekao pretenzija prema Zapadnoj Obali. Ovaj sporazum pomogao je u stabilizaciji jordanske granice, ali je izazvao određene kritike unutar jordanskog društva, posebno među Palestincima. Jordan je podržao dvodržavno rješenje, prema kome bi neovisna palestinska država bila uspostavljena na Z.Obali i u Gazi.

Premda se povukao iz izraelsko-palestinskog sukoba, Jordan je ostao ključan igrač u bliskoistočnom mirovnom procesu, zadržavajući ulogu zaštitnika svetih muslimanskih i kršćanskih mjesta u Jeruzalemu. Jordansko pokroviteljstvo je potvrđeno dogovorom Jordana i Palestinske Samouprave 2013. U 21. stoljeću jordanska kraljevina suočava s mnogim izazovima, uključujući gospodarskepoteškoće, izbjegličke krize i političku nestabilnost u susjedstvu, ponajviše Siriji, Iraku i Svetoj Zemlji. Palestinsko pitanje ostaje ključno u jordanskoj vanjskoj politici, a zemlja se nalazi u složenoj poziciji balansiranja između domaćih političkih interesa i međunarodnih pritisaka.

Argumenti za preobrazbu Jordana u Palestinu

Jedan od glavnih argumenata za pretvaranje Jordana u Palestinu temelji se na demografskoj strukturi jordanskog stanovništva. Prema procjenama, Palestinci i njihovi potomci čine značajan dio jordanskog stanovništva, između 50% i 70%. Velika palestinska zajednica rezultat je valova migracija i izbjegličkih krizanakon osnivanja Države Izrael 1948. i posljedičnih ratova. Čak je i aktualna jordanska kraljica, Ranija Al Abdullah, palestinskog podrijetla. Rođena je u Kuvajtu, a roditelji su joj izbjegli Palestinci iz Tulkarma.

Zagovornici jordanskog rješenja smatraju da bi priznanje Jordana kao palestinske države bilo prirodan odgovor na demografsku stvarnost. Ako je većina stanovništva Jordana palestinskog porijekla, zašto ne bi Jordan, po toj logici, postao država palestinskog naroda? Drugi argument za preobrazbu Jordana u Palestinu je povijesni. Teritorij današnjeg Jordana nekad je bio dio povijesne Palestine, posebno u doba carstava -rimskog, bizantskog i osmanskog. Tijekom tih razdoblja, područje koje danas nazivamo Jordanom bilo je neraskidivo povezano s kulturnim, društvenim i ekonomskim životom šire regije Palestine. Neki pobornici jordanskog rješenja koriste povijesni kontekst i tvrde da bi transformacija Jordana u Palestinu bilo vraćanje povijesnim granicama i obnavljanje starog identiteta regije.

Treći argument je pragmatični.Temelji se na ideji da bi transformacija Jordana u palestinsku državu mogla biti jednostavnije i brže rješenje u usporedbi s dugotrajnim i neizvjesnim procesom stvaranja nove palestinske države. Jordan je već etablirana država s funkcionalnim državnim institucijama, infrastrukturom i međunarodnim priznanjem. Zato bi pretvaranje Jordana u palestinsku državu zahtijevalo manje truda u usporedbi s izazovima izgradnje potpuno nove države u nestabilnoj regiji gdje su dva naroda izmiješana.Z agovornici ovog rješenja ističu da bi takva transformacija mogla smanjiti napetosti između Izraelaca i Palestinaca, jer bi palestinski narod imao svoju državu, što bi moglo smanjiti pritisak na Izrael da se povuče sa Z.Obale. Također, tako bi Palestinci konačno dobili stabilnu državu u kojoj mogu ostvarivati svoja prava bez stalne prijetnje sukoba. Ujedno bi se eliminirao utjecaj terorističkih organizacija poput Hamasa i Palestinskog islamskog džihada.

Četvrti argument je geopolitički. Jordan, kao relativno stabilna država, uživa podršku zapadnih sila, posebice SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, te ima dugogodišnje veze s Izraelom, s kojim je potpisao mirovni sporazum. Pobornici ideje tvrde da bi pretvaranje Jordana u palestinsku državu moglo biti geopolitički korisno za zapadne sile i Izrael jer bi stabilna palestinska država u Jordanu mogla doprinijeti miru i sigurnosti u regiji. Peti argument je socijalni i gospodarski. Jordan se suočava s nizom socijalnih i ekonomskih izazova, uključujući visoku stopu nezaposlenosti, ograničene prirodne resurse i veliki broj izbjeglica. Pretvaranje Jordana u Palestinu moglo bi privući međunarodnu pomoć i investicije, posebno ako bi rješenje bilo prihvaćeno kao konačno rješenje palestinskog pitanja.

Ono bi moglo potaknuti akonomski razvoj i poboljšati životne uvjete za sve građane Jordana. Neki tvrde da bi takvorješenje omogućilo Palestincima da se u potpunosti integriraju u jordansku državu, čime bi se smanjile tenzije između etničkih skupina i omogućilo stvaranje prosperitetne države. Najistaknutiji pristaše jordanskog rješenja su bivši izraelski predsjednik Reuven Rivlin, bivši izraelski premijer Ariel Sharon, dobar dio izraelske desnice poput političarke i novinarke iz stranke Likud, Geule Cohen. John Bolton, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a i dugogodišnji američki diplomat, također je podržavaoovu ideju, kao i američki povjesničar i politički analitičar Daniel Pipes.

Argumenti protiv pretvaranja Jordana u Palestinu

Jedan od najvažnijih argumenata protiv pretvaranja Jordana u Palestinu je zaštita suvereniteta i nacionalnog identiteta Jordana. Jordan je suverena država s vlastitom poviješću, političkim sustavom i nacionalnim identitetom. Mnogi Jordanci, uključujući kraljevsku obitelj i političku elitu, smatrajujordansko rješenje prijetnjom jordanskom suverenitetu. Pretvaranje Jordana u Palestinu moglo bi se shvatiti kao ukidanje Jordana kao neovisne nacije, što bi moglo izazvati otpor među jordanskim stanovništvom. Jordanski identitetse izgrađuje više od stotinu godina, a temelji se na jedinstvenoj mješavini beduinske tradicije, arapske kulture i političke stabilnosti pod vladavinom hašemitske dinastije.

Drugi argument protiv konverzije su politička nestabilnost i sigurnosni izazovi, kako unutar Jordana, tako i u cijeloj regiji. U Jordanu već postoje napetosti između Palestinaca i autohtonih Jordanaca, a pokušaj da se Jordan preobrazi u palestinsku državu mogao bi dodatno pogoršati te napetosti, potencijalno dovodeći do nemira i sukoba. Postoje strahovi da bi takva promjena mogla izazvati radikalizaciju određenih skupina unutar Jordana, čime bi se povećala prijetnja terorizma i nasilja u regiji. Treći argument je odbijanje palestinskog naroda. Palestinci se ne žele odreći svojih područja zapadno od rijeke Jordan. Oni već desetljećima traže priznanje svoje države unutar predloženih granica UN-a, a jordansko rješenje vide kao kompromis koji ne zadovoljava njihove aspiracije za neovisnošću i suverenitetom. Jordansko rješenje moglo bi se smatrati oblikom prisilne integracije Palestinaca u državu u kojoj ne žele biti, što bi moglo izazvati snažan otpor.

Četvrti argument je kršenje međunarodnog prava. Prema međunarodnom pravu, Palestinci imaju pravo na samoodređenje i osnivanje vlastite države na teritorijima koje trenutno kontrolira Izrael – Zapadnoj Obali i u Pojasu Gaze. Ova prava su prepoznata u brojnim rezolucijama UN-a i međunarodnim sporazumima, uključujući sporazume iz Osla. Peti argument su neželjene geopolitičke posljedice. Susjedne zemlje, poput Saudijske Arabije, Egipta i Irana negativno bi reagirale na prijedlog, smatrajući ga apsolutno neprihvatljivim. Iran i druge regionalne sile mogle bi iskoristiti situaciju za širenje svog utjecaja u regiji, što bi moglo dodatno zakomplicirati sigurnosnu situaciju na Bliskom Istoku.

S obzirom na složenost regionalnih savezništava i suparništava, transformacija Jordana u palestinsku državu mogla bi izazvati domino efekt koji bi destabilizirao regiju. Šesti argument je ekonomska neprihvatljivost. Jordan se već suočava s ozbiljnim ekonomskim izazovima. Pretvaranje Jordana u palestinsku državu moglo bi dodatno opteretiti zemlju, jer bi novi val izbjeglica i imigranata iz palestinskih teritorija mogao pogoršati postojeće ekonomske probleme poput nezaposlenosti i inflacije. Najistaknutiji protivnici jordanskog rješenja su jordanska kraljevska obitelj, palestinski lideri i narod (uključujući bivšeg predsjednika Palestinske samouprave Jasera Arafata i sadašnjeg predsjednika Mahmuda Abbasa), međunarodna zajednica (UN, EU, SAD, Rusija, arapski svijet), izraelski ljevičari i brojni akademici i politički analitičari.

Sličnosti s BIH

Ideja da se Jordan proglasi Palestinom ili državom palestinskog naroda jednako je nerealna i utopistička ideja kao da se Hrvatska proglasi državom BIH Hrvata. Prema nekim procjenama, oko 40-50 posto Hrvata u Hrvatskoj je rođeno u BIH ili s njom ima obiteljsko-rodbinske poveznice.

Nešto slično, ali u manjem postotku (oko 30%), je i sa Srbima iz BIH koji žive u Srbiji. Ipak, nitko ne zagovara da se Hrvatska preobrazi u Herceg-Bosnu, a Srbija u Republiku Srpsku.

Doduše, jedini koji zagovaraju da Hrvati i Srbi iz BIH trebaju otići u Hrvatsku i Srbiju (ili trebaju postati nacionalne manjine) su bošnjački nacionalisti i islamisti koji BIH vide isključivo kao državu bošnjačkog naroda. I tu se može povući paralela s izraelskim nacionalistima koji cijelu Svetu Zemlju žele vidjeti kao ekskluzivnu državu židovskog naroda.

Povijesna iskustva protiv ideje

Pogled u povijest daje mnoge odgovore i pokazuje kako su spajanja država na temelju sličnog etniciteta, religije, kulture i običaja rijetka pojava. Puno sličnija su razdvajanja. Samo iz novije povijesti moguće je navesti mnoge primjere raspada država u kojima su živjeli narodi istog podrijetla. Potlačeni i zanemareni Istočni Pakistan (iako jednako muslimanski kao i Zapadni) je nakon građanskog rata 1971. proglasio neovisnost i postao Bangladeš. Godine 1991. raspale su se u krvi slavenske države Jugoslavija i Sovjetski Savez. Dvije godine kasnije mirnim putem razišle su se Češka i Slovačka.

Pripadnost zajednici slavenskih naroda i kršćanstvu nije spasilo Čehoslovačku, Jugoslaviju ni SSSR. Primjeri u kojima su spajanja bila uspješna su ujedinjenje Njemačke i Italije sredinom 19. stoljeća. Međutim, to spajanje je bilo moguće zbog svijesti o zajedničkom nacionalnom identitetu njemačkog i talijanskog naroda. Slično je i s ujedinjenjem Istočne i Zapadne Njemačke 1990. Različiti arapski narodi dosad nisu stvorili uspješan realpolitički pokret koji bi sve arapske države (njih 22) spojio u jednu. Panarabizam je bio popularan tijekom Hladnog rata, ali koncem 20. st. pao je u drugi plan zbog prevelike političke, ideološke, kulturne i svake druge različitosti arapskih država.

Jedini iole važni politički čimbenici koji danas promiču panarabizam (i panislamizam) su radikalni islamisti i organizacije poput Islamske države i Al- Qaede, koje žele ujediniti cijeli arapski i islamski svijet na načelima islamskog fundamentalizma. S obzirom na to da su Palestinci i Jordanci dva različita izgrađena naroda koji imaju različite interese, ujedinjenje je potpuno nerealno.

Zajednička pripadnost arapskom svijetu i islamu ne čini ih jednakim. Jordanci nikada neće postati Palestinci niti će Palestinci postati Jordanci. S toga je jedino razborito i plemenito rješenje da se Palestina i Jordan promatraju kao dvije odvojene države što realno i jesu. Jordanski nacionalni okvir je definiran, a to tek treba postići s palestinskim. U svakom slučaju, rješenje za palestinsko treba tražiti zapadno do rijeke Jordan koje je prirodna i stvarna domovina palestinskog naroda.

(Geopolitika)