Kliker.info

Kad nekoga u mojim godinama izaberu na ovako važnu funkciju, tada se radi ili o zakasnjelom priznanju ili o prijekoj potrebi! Priznanja su nešto što me više ne zanima, jer sam ih dobio mnogo i to od onih koje sam cijenio, uključujući i one koji su me prije četrdesetak godina izabrali za člana Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH, a ova država i javnost i ne odaju priznanja ljudima od nauke i kulture.

Ovdje se, očito, radilo o potrebi da se obave poslovi za koje su nužni moje iskustvo, znanje i ugled u nauci i zbog toga zahvaljujem kolegama koji su zaključili da sam čovjek koji može obaviti zadatak koji je pred nama.

Ovako je akademik Muhamed Filipović (86) prokomentirao jednoglasnu odluku Skupštine Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), kojom je prošle subote izabran za predsjednika te naučno-umjetničke institucije.

Naučna istraživanja

Prof. dr. Filipović, najveći živući bh. intelektualac i autoritet Bošnjaka, iako je podobro zagazio u devetu deceniju života, i dalje je vrlo aktivan u društvenom životu naše zemlje. Kako smo i navikli u svim njegovim javnim istupima, akademik Filipović i u ovom intervjuu bez dlake na jeziku govori o aktuelnim problemima našega vremena.

Čemu ćete Vi dati prioritet prilikom rada i razvoja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti?

– Naš zadatak je da BANU započne s organiziranim radom na naučnim projektima, što je prirodno za jednu akademiju nauka, pogotovo za Bošnjake, koji jedini od svih naroda na Balkanu nemaju nijednu naučnu instituciju, a ona je nužna našem narodu. Stoga ću svu svoju energiju usmjeriti da se postavi takav program rada BANU-a koji odgovara najvišoj naučnoj instituciji jednog naroda koji je već dva stoljeća osporavan, da se kompletira sastav Akademije i ostvare sve pretpostavke za njen sistematski i uspješan rad.

BANU je osnovan u Novom Pazaru 9. juna 2011. godine, kakvi su dosadašnji rezultati i zašto je ta institucija važna za Bošnjake?

– Uskoro će četiri godine otkako je osnovan BANU. Osnovala ga je grupa entuzijasta koja je smatrala da nije normalno da Bošnjaci budu jedini narod na Balkanu koji nema najvišu naučnu instituciju i koji nije u mogućnosti da samostalno radi na izučavanju najbitnijih problema vlastitog historijskog, duhovnog, kulturnog i političkog identiteta, da organizira izučavanje svoje historije, duhovnog i kulturnog stvaranja i običaja i rada u svim oblastima koji jedan narod kvalificira kao modernu izgrađenu i uspješnu naciju.

Proteklo vrijeme bilo je period porođajnih muka BANU-a, pogotovo što iza njega nije stajala nikakva država ili neka druga moćna organizacija i on je morao prvo odbraniti potrebu vlastitog nastajanja u odnosu na one koji sistematski negiraju sve što Bošnjaci žele i rade, te uvjeriti javnost da je on nužan za naš narod, kao i pripremiti elementarne uvjete za početak rada akademije nauka. Taj period je uspješno završen i BANU može da s realnom nadom u dobar nastavak započne s onim što je prva stvar svake naučne institucije, a to je stvaranje programa naučnih istraživanja i mobilizacija naučnog kadra sposobnog da ostvari taj program.

Kada je BANU osnovan, bilo je različitih reakcija. Neki su tada iznosili mišljenja da nam pored Akademije nauka i umjetnosti BiH nije potrebna Bošnjačka akademija, jer “državna akademija može udovoljiti svim potrebama BiH i svih njenih naroda”. Vi ste često u svojim javnim istupima isticali nedostatke državne akademije, potrebu jačanja njene uloge u društvu, jačeg uključivanja akademske zajednice u politička zbivanja u zemlji. Međutim, glas intelektualaca BiH i dalje se vrlo malo čuje. Kako to promijeniti?

– Uobičajeno je kod nas da sve ono što Bošnjaci požele, pokušaju ili učine naiđe na opoziciju kod drugih, tj. onih koji su nas cijelo jedno stoljeće osporavali kao narod i tjerali da budemo nešto drugo. Ono što je nenormalno i neuobičajeno u reakciji na stvaranje BANU-a je činjenica da su mnogi navodni bošnjački intelektualci i bošnjačka politička elita, također, negativno reagirali na stvaranje BANU-a. Naša intelektualna javnost, to je odavno poznato, nije samostalna i nalazi se pod utjecajem srpske, hrvatske ili moderne, navodno, univerzalističke ideje o nama, što su sve bili izrazi dvije bitne karakteristike našeg ponašanja u proteklom stoljeću.

Prva je strah od sebe samih i iskušenja koja nosi svako osamostaljenje u mišljenju i djelovanju. Druga je strah da se ne izgubi monopol nad narodom koji se ostvaruje i preko kontrole intelektualnog sloja i institucija kojima, ustvari, vladaju političari preko pouzdanika. Intelektualni sloj i bitne intelektualne institucije, kao što su univerziteti i akademije nauka, u historiji su nastali kao napor da se nauka oslobodi od dominacije svjetovne i duhovne vlasti (Kralja i Pape) i postigne autonomija koja počiva na načelu da je nauka slobodna, neovisna i odgovorna samo sebi i općem moralnom zakonu po kojem čovječanstvo postoji.

Što se tiče odnosa BANU-a i ANUBiH-a, oni ne kolidiraju i svaki od njih ima svoj smisao i zadatak, ali je jasno da ANUBiH nije i ne može vršiti onu zadaću koju sebi postavlja BANU. Osim toga, kako se jasno vidi, ANUBiH je na državnim jaslama pretvoren u neku vrstu azila za jedan broj naučnika, a sam nema neku bitniju i samostalniju naučnu i kulturnu ulogu u našem društvu.

Lažna obećanja

Koliko položaj Bošnjaka otežavaju sve žešće terorističke aktivnosti u Evropi i svijetu, užasi koje čini takozvana Islamska država, a koja, nažalost, podršku nalazi i među nekim radikalnim ekstremističkim elementima rasprostranjenim i na našim prostorima?

– Savremeni terorizam, a svaki terorizam je nesreća i izraz bolesti današnjeg društva uopće, poguban je za sve ljude u svijetu, a posebno za male narode i osobito za one kojima se na neki način, opravdano ili neopravdano, uglavnom namjerno i ciljano, pripisuje sklonost ka terorizmu. Mi moramo imati na umu nekoliko stvari.

Prvo, terorizam koji je danas na djelu nema nikakve supstancijalne veze s nama, a ni s islamom kao vjerom, a pogotovo s onim oblikom islama kakav se stoljećima prakticira kod nas Bošnjaka.

Drugo, činjenica da se taj terorizam, a on je samo jedan od mnogih oblika savremenog nasilnog djelovanja, naziva islamskim i veže za muslimane, potječe iz činjenice da je on najizraženiji u krajevima gdje žive muslimani, ali se pri tome zaboravlja da su upravo muslimani bili, a i sada su, najveće žrtve tog terorizma. Isto tako se zaboravlja kako je nastalo turbulentno zbivanje na tim prostorima koje je rodilo terorizam.

Mi, Bošnjaci, nismo nikada pokazivali ni najmanju sklonost teroriziranju bilo koga i uvijek smo osuđivali pa i sada osuđujemo svako nasilje i terorizam kao oblik veoma opasnog ponašanja. Naprotiv, mi smo nedavno bili žrtve obimnog nasilja terorizma srpske i hrvatske politike i vojnih snaga nad nama. Svijet će morati fenomen nasilja uopće, koji je sve prisutniji u životu modernog društva i u okviru toga i terorizma, posebno analizirati, ali ta analiza bi morala biti naučna i bez rezervacija i pripisivanja terorizma bilo kojem narodu ili religiji, a ne politička akcija diskreditacije bilo koga. Notorno je da su neki značajni političari bili duboko umiješani u terorizam koji se događao u 20. stoljeću pa i u ovom u kojem sada živimo.

Možete li prokomentirati aktuelnu političku situaciju u BiH? Šta i da li išta uopće građani ove napaćene zemlje mogu očekivati od nove/stare vlasti?

– Jedino što je sigurno je da se posljednjih dvadeset godina stanje u našoj zemlji konstantno pogoršava. Druga konstanta naše situacije je da se pokazuje da nijedna politička vladajuća garnitura nije sposobna da rješava probleme s kojima se zemlja suočava i da je apsolutno nužno da dođe do bitnih promjena u vladavini, da do sada vladajuće stranke i ljudi konačno odu sa scene.

Ovo stanje dokazuje ne samo ekonomsko, socijalno i opće duhovno i psihološko stanje u narodu i sve jača tendencija režima da se osloni na represiju kao jedini preostali način osiguranja vlastitog položaja nego i činjenica da su međunarodni faktori, svjesni nesposobnosti današnjih vlasti, sveli svoje zahtjeve na najmanju mjeru. Ono što je jasno je da je došlo do potpunog razilaženja naroda i vladajućih i da se narod priprema za nekakvu vrstu konačnog obračuna, a da to vlast zna i da se za tu situaciju priprema jačanjem snaga represije. Budućnost je veoma upitna za nas uopće.

Kako komentirate obilježavanje prve godišnjice velikih demonstracija održanih širom BiH 7. februara prošle godine. Ove godine na ulice je izašao daleko manji broj ljudi. Na šta to upućuje, da li građani više ne vjeruju da mogu protestima išta promijeniti ili su odlučili sačekati šta će im donijeti nove vlade?

– Ja mislim da je narod svjestan da se samo demonstracijama i zahtjevima prema vlasti ne može ništa postići, jer su vladajući apsolutno ignorirali sve te zahtjeve koje je cijeli svijet smatrao opravdanim i odlučili se za represiju, da sudski gone demonstrante, odričući se čak i svojih obećanja o promjenama, datih očito u strahu od bijesa naroda. Narod je, s druge strane, svjestan da repriza onog što je bilo može donijeti štetu narodu i ojačati represiju. Tako sukob naroda i vlasti nije dovršen, a može se reći da se sprema drugi čin. Kakav će to čin biti i gdje će se odigrati nije još moguće prognozirati.

Ne može se očekivati ništa drugo nego haos

Imamo li mi uopće više vremena za čekanje u situaciji kada smo na posljednjem mjestu po svim ekonomskim i socijalnim pokazateljima u Evropi, može li se vlast ikako natjerati da konačno počne raditi za dobrobit naroda?

– Sva vremena za nešto racionalno i pozitivno su već prošla, stanje se urušava u sve bržem tempu, a iz toga se ne može očekivati ništa drugo nego nastanak haosa, odnosno, budući da je haos u smislu racionalnog zbivanja i bilo kakvih znakova pozitiviteta već na djelu, može se očekivati da dođe do ispoljavanja njegove opake strane, tj. do nasilja, kako naroda tako i vlasti. Imamo posla s neodgovornim ljudima na vlasti koji kao da imaju želju da narod i sam postane neodgovoran kako bi stvorili razlog i opravdanje za veći obim represije nego što je to do sada slučaj. Crno je pred nama, ali se nadam da će narod biti pametan kao i uvijek.

Sofisticirani oblik negacije postojanja naše države

Bošnjaci se i dalje suočavaju s mnogim osporavanjima svoga identiteta. Vi ste prilikom osnivanja BANU-a potencirali kako Bošnjaci moraju dokazati da su sposobni da budu prepoznati i priznati u svijetu. Koliko su danas Bošnjaci uopće svjesni svoje samobitnosti i koliko i kako su prepoznati i priznati u svijetu?

– Ostavite po strani javne izjave, jer se u politici uglavnom javno govori ono što se stvarno ne misli, pa je tako i u odnosu na naš nacionalni identitet. Činjenice i način ponašanja hrvatskih i srpskih političara pokazuju da oni Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, kao ključni faktor konstitucije naše zemlje i države, ne smatraju konačnim i osiguranim.

Stoga se trude da održavaju stanje u kojem se Bosna i Hercegovina, a na taj način i Bošnjaci, osporavaju tako da se Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini ne smatraju narodima Bosne i Hercegovine, nego srpskom i hrvatskom dijasporom u našoj zemlji koja čini osnovu zahtjeva te dvije države za kontrolom stanja u našoj zemlji, a vremenom i same države kao takve. Oba ova centra održavaju odnose sa svojom dijasporom mimo naše državne vlasti, što je sofisticirani oblik negacije postojanja naše države.

Oni nisu odustali od inkorporacije bosanskog teritorija u vlastitu državu, to su djelimično već učinili kroz glasanje. Uporedo s takvim osnovnim stavom ide i stalno dovođenje u pitanje samobitnosti Bošnjaka, posebno se to čini kroz interpretaciju naše historije kao historije srpskog i hrvatskog naroda, a ne naroda Bosne i Hercegovine. Sve to što su preživjeli Bošnjake je u velikoj mjeri omelo u stvaranju svijesti o nacionalnoj samobitnosti i odgovarajućih oblika nacionalnog ponašanja. Zadatak BANU-a je i da pokaže kakve je sve to imalo posljedice po Bošnjake, ali i po Bosnu i Hercegovinu.

Mirela Kukan (Avaz)