Kliker.info

Nakon što nam je posle kraćeg lutanja pošlo za rukom da pronađemo Radionicu integracije, neobičnu i pomalo zabačenu oazu umjetnosti u beogradskoj Savamali koju je osnovao prije pet godina u želji da osobe sa invaliditetom uključi u svijet teatra, slavni glumac Predrag-Miki Manojlović (63) dočekao nas je uz osmjeh, dok je istovremeno putem mobilnog telefona tečno pričao na francuskom jeziku.

 Prije početka razgovora, dozvolio nam je da bacimo pogled na malu i intimnu scenu na kojoj su brižljivo poređani svi rekviziti, gdje će 25. aprila prvi put biti biti izvedena predstava Dok nas smrt ne razdvoji po tekstu Mire Furlan, a potom i 26, 27. i 28. aprila, iza koje je stao kao glumac, reditelj i producent.Dok je evocirao uspomene na svoju dragu koleginicu i prijateljicu koja je zbog rata potražila bolji život u dalekom Los Anđelesu, ovaj maestralni umjetnik prisjetio se i sopstvenih korijena. U intervjuu za Story pričao nam je o svom čuvenom pradjedi Peri Manojloviću, čije je ime upisano u istoriju Beograda, koliko su ga zaboljeli neki napadi na njegovi drugu suprugu Tamaru Vučković (43) majku njihovog sina Ivana (11), ali i radosti koju mu je u život unio unuk Ognjen (1) kojeg mu je podarila ćerka, rediteljka Čarna Radoičić (32).

Kako ste došli na ideju da režirate predstavu Dok nas smrt ne razdvoji?

– Tekst  koji je napisala Mira Furlan, prva je njena drama koju sam pročitao prije tri godine. Jako mi se dopao, dirnuo me je, uzbudio i natjerao na razmišljanje. Imao sam potrebu da se taj tekst desi i pretvori u pozorište. Konačno se ukazala prilika, a sakupili smo se u veoma jakoj ekipi sa Jasnom Đuričić, Anitom Mančić i Jovanom Gavrilović koja je student treće godine FDU u klasi Vlade Jevtovića. Bogdan Diklić je saradnik za jezik i scenski govor, Jelisaveta Tatić je uradila kostime, scenograf je Darko Nedeljković, a Zoran Jerković je dizajner tona. Mislim da će biti veoma zanimljivo jer će na premijeru doći i Drago  Mlinarec, poseban čovjek koji je šezdesetih i sedamdesetih godina bio srce i duša Grupe 220. On je dao dozvolu da se jedna od njegovih pjesama upotrebi u predstavi jer je iz tog perioda o kome govori tekst.

O čemu je reč u predstavi?

– To je priča o ogromnoj ljubavi u jednoj porodici i nestajanju u isto vrijeme. Pratimo tri dana jedne familije koja ima svoje vrline i mane. Komad nije dokumentaran, ali ima strahovitu uvjerljivost i snagu. U pitanju je jedna krajnje intimna stvar, ali to je istovremeno i ogledalo vremena. Radnja se odvija sedamdesetih godina prošlog vijeka na ovom području, a prati sudbinu tri žene: bake, majke i kćerke. Ja igram oca koji je profesor na Univerzitetu, živim sa te tri žene i vodim računa o njima koliko se može, ali sa svim ljudskim i muškim slabostima. Likovi su veoma složeni, ali ne bih da sve otkrivam.

Saradnik za govor i jezik je Bogdan Diklić. Znajući kakav je on perfekcionista, kako je izgledala vaša saradnja?

– On je izuzetno koristan, a nas dvojica znamo se godina, još od serije Grlom u jagode. Ko bi rekao da će taj mali žuti izrasti u takvog asa! (Smijeh) Mi smo se s njim uvjek mnogo šalili i imali taj zezatorski odnos koji se zadržao do danas jer smo ga uvjek gledali kao mlađeg brata.

Mnogo puta ste igrali sa Mirom Furlan, a vaša najpoznatija ostvarenja su Za sreću je potrebno troje, Otac na službenom putu, Cirkus Kolumbija… Sjećate li se kako ste se uopšte upoznali?

– Prvi put sam je vidio na sceni kada je 1982. igrala Ofeliju, na Lovrijencu u Dubrovniku. Ona je tangenta osjećanja života i transpozicije tog osjećanja u neku kreativnost koja može da bude pisana riječ, zvuk, scena, javni govor ili pak vrlo određeno, osvešćeno ponašanje u životu. Mira je inteligentna, obrazovana, sofisticirana, veoma živa osoba koja nije otupila na sve što može da nas otupi. Ona je najbolje što je Hrvatska imala u glumi, pozorištu, ženskom aktivnom ponašanju… Imala je tu nesreću da u trenutku kada je rat počeo nije imala političke razloge zbog kojih putuje od Beograda do Zagreba i obrnuto, putevima preko Mađarske po dvadeset sati, da igra predstavu. Nije izdala nikakvu Hrvatsku niti pak glumila ni za kakve četnike ovde. Sve ju je to užasno pogodilo i zato je otišla. Izuzetno bih volio da se vrati i bude tu, ali u Americi je počeo njen novi život, tamo ima sina i porodicu. Znate, kada djeca krenu u školu, sve se mjenja… Ali, biće s nama na premijeri.

Oboje ste poslije velikih karijera u Jugoslaviji počeli da igrate u inostranstvu. Ipak, vi ste odlučili da se vratite. Zbog čega?

– Moji razlozi su porodični i intimni. Da nemam takvu porodičnu vezanost, ne bih sada bio ovde. Ne bih živio preko okeana, osim možda povremeno ako bi me nešto privuklo, već u Evropi kojoj pripadam, koju volim i poznajem.

Šta vam se ne dopada u Americi?

– To je velika i sjajna zemlja u kojoj sam upoznao mnogo ljudi. Amerikanci su veoma neposredni i liče na naše dobrice ovdje, neće da vas slažu kad ih pitate za put, iskreni su i spremni da vjeruju, ali američka politika je već druga kategorija. Imam taj luksuz da tamo nikada nisam dobio ponudu koju nisam mogao da odbijem.

Na primer da igrate lošeg momka iz Istočne Evrope?

– Ne bih to mogao niti sam to uradio.

Možda zbog toga što su vaši preci generacijama živjeli u Beogradu?

– Da, ima i toga.

Da li je tačno kako je još vaš pradjeda ulagao u Narodno pozorište?

– Jeste. Moj pradjeda Petar Pera Manojlović bio je direktor Narodne banke kada je guverner bio Đorđe Vajfert. Ali, on nije bio na tom mjestu jer je bio neki politički činilac nego zato što je znao taj posao, a radio je za platu koja je bila dobra… I naravno da je pomagao Narodno pozorište kad je mogao, kao i mnogi drugi u to vrijeme. Moja prabaka je bila prečanka iz Vojvodine i jako bogata, ona je bila glavni izvor finansija. A pradjeda se udavio 1896. u Tamišu kada je pokušao da spase ćerku koja je upala u vodu, ali oboje su nastradali. Zbog toga moji stričevi, njegovi unuci, nisu voljeli da plivaju jer su se plašili vode, za razliku od mene i mog tate.

Koliko su vaša djeca, Čarna i Ivan, zainteresovana za porodičnu istoriju?

– Zainteresovani su, a u Tamarinoj porodici postoji nešto što je veoma zanimljivo zato što imaju običaj da mnogo govore o raznim rođacima. Njeni Vučkovići potiču od Čolak Ante i postoji ogromno stablo koje se širi, dok nas Manojlovića ima manje. Ivan dobro prati sve te priče i voli da ih sluša. U svakom slušaju, divno je kad je porodica na okupu.

Tamara je skoro godinu dana u ulozi v.d direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Kako se vama čini ono što ona radi?

– Tamara ima strahovitu energiju i jednu vrstu pravih organizacionih predispozicija. Mnogi ne mogu da shvate kako postoji neko ko možda nije studirao organizacione nauke, ali zna da računa, ima logiku, dobro poznaje suštinu pozorišta i ljude u njemu. Jer, ne možete da vodite teatar ako ga ne osjećate i ne pripadate mu, ako u isto vrijeme niste i kreativni i menadžer. Sada sam je nahvalio nenormalno, ali ona to stvarno jeste! Tamara ne bi bila na tom mjestu da to nije poteklo iz samog pozorišta i ljudi koji je poznaju. Ona nema političku opciju, već živi i radi za to pozorište. Strašnu sam uvredu čuo kada je ona dobila taj posao, a to je da je Tamara došla na to mjesto zato što Miki i Vlade Divac hoće da kupe to pozorište. To me je jako pogodilo jer ta stoka, taj srpski jal i zavist, uvek misli da u poštenoj namjeri postoji nekakav drugi cilj i traže šta se iza toga krije. Stalno ponavljam da su ljudi koji mogu da pomognu ovdje nepotrebni.

Kako Tamara podnosi sve te napade?

– Ona je jaka žena, ali nije imuna na te uvrede i teško to podnosi.

Petog aprila napunili ste šezdeset tri godine. Proslavljate li svoje rođendane?

– Da, u krugu porodice. I mojoj majci je tog dana rođendan, ali ona nije baš u nekoj formi zbog čega mi je žao i to je bacilo sjenku na taj događaj ove, a i prošle godine. Kad god sam bio u Beogradu, uvjek smo ga zajedno proslavljali, ali ovog puta nismo bili cijeli  dan zajedno, već sam otišao da je posjetim. Uveče smo se sakupili u stanu, došla je Čarna sa suprugom i moj unuk Ognjen koji ima godinu dana.

On je sada vaš najmlađi potomak. Kakav je to osjećaj?

– Divan, jer je mnogo sladak. Rekao sam da ću početi njime ozbiljno da se bavim kada osvoji nošu jer ovako ne mogu. Ima usta na Čarnu, a svjetle oči i sve ostalo na tatu Dušana. Čarna će me ubiti, ali tako je. (Smijeh)

Kako se ona snašla u ulozi mame?

– Odlično, prvi period je bio težak i ona je tu najviše junački povukla jer je sama brinula po čitav dan o bebi, dok je Dušan stalno radio kako bi mogli normalno da žive. Ali, kad god mogu, bake dođu da im pomognu. Ognjen je jako pozitivno dijete, stalno je nasmijan, što je divno gledati.

S druge strane, vaš sin Ivan je sada tinejdžer. Kako se nosite s njegovim dobom?

-Ivan živi u okruženju koje prezire balet, klavir i slično jer su to ženske stvari. On je više za žičane instrumente, pocjepane farmerke, fudbal, grubo ponašanje i izražavanje uz veliku nježnost i krhkost koju naravno ima. (Smijeh)

Da li je teško vaspitavati dijete u eri rijaliti programa?

– Uopšte ne razgovaramo o tome, on ne zna da to čak i postoji. Nisam ga sam tako oblikovao, nego se to jednostavno desilo. Ivan govori francuski isto kao i srpski jezik, tako da ne gleda te kanale, već francuske dječje programe ili dokumentarni program.

Da li on prati vaš rad?

– Ne, jer je još mali za to, ali prije mjesec dana prvi put u životu gledao me je na sceni u predstavi Kumovi i drago mi je  zbog toga. Jelena Kulović (Story)