Kliker.info

Fadil Cvrk, Bosanac nastanjen u SAD-u kaže da kontak sa domovinom, kao i mnogi drugi koji žive u inostranstvu, održava putem telefona, Facebooka i TV kanala.

“Moje veze sa domovinom uopšte ne slabe, naprotiv one su iste ili čak u nekim segmentima još jače i čvršće. Isto tako, maksimalno se trudim da i moja djeca koja su odrasla ovdje, budu vezana za našu domovinu, prije svega kroz čuvanje našeg bosanskog jezika koji odlično i pišu i govore, tako i kroz našu kulturu, tradiciju, običaje, muziku , vjeru i naravno našu historiju“, kaže nam Fadil Cvrk.

Kada su u pitanju starije generacije, mišljenja sličnog Fadilovom je i Amir Mešinović, mladić  koji živi u Švedskoj.

“Mislim da veze postaju jače vremenom, jer tu su roditelji jako bitni, da podstiču na to da se čuvaju rodbinske veze i veze sa domovinom i te  naše tradicije. Kod nekih familija i pojedinaca naravno da veze postaju slabije, najviše kod mlađih ljudi, koji možda nisu odrasli uz roditelje,  nisu im pričali i ukazivali na naše običaje, i omladina je u određenoj mjeri izgubila vezu sa domovinom i preuzela, u našem slučaju švedske običaje i način života“, kaže Amir.

Da je ova Amirova tvrdnja istinita, možemo možda i zaključiti po odgovoru Nejle Murtić, koja predstavlja mlađu generaciju i živi u Švicarskoj.

“Obzirom na to da sam van BiH od rođenja, ne bih rekla da mi išta fali kada je u pitanju BiH. Ne razmišljam  o povratku u BiH, ko bi želio otići iz boljeg u gore. Živimo u vremenu gdje nam je sve na dohvat ruke, pa tako u svojoj domovini BiH, kada poželim i osjetim nostalgiju, mogu biti za dva sata“, kaže Nejla.

I Elvisa, koja kao i Amir živi u Švedskoj, a koja je također  predstavnica mlađe generacije navodi da iako voli svoju zemlju, budućnost ipak vidi van nje.

“Jako sam vezana za domovinu i moja okolina mi dozvoljava da često mogu doći dole, poslovno i privatno. Ima tu mnogo stvari sto bi moglo biti puno bolje. Voljela bih da se omladina više sluša i da im se daju veće mogućnosti što se tiče razvijanja i budućnosti naše domovine. Imam želju da jednom ponovo živim u Bosni, ali to ne znači da ću se vratiti zauvijek. Sviđa mi se ova relacija Švedska-Bosna. Pošto sam predsjednik omladinskog saveza u Švedskoj, svakog oktobra putujemo za Bosnu u humanitarne svrhe, te sad pomažem i privatno. Radi se o dječijim domovima i ustanovama za omladinu, gdje je pomoć vrlo potrebna“, govori Elvisa Deumic.

Ni Amir sa svojom porodicom na planira povratak na svoje ognjište u skorijem periodu, jer kako kaže u BiH nije jednostavno živjeti.

“Naravno da razmišljam o povratku, sutra bih se vratio da sebi i svojoj familiji mogu osigurat ovaj standard života u BIH. Sad je to nemoguće, ali nadam se da jednog dana ću moći to osigurati i naravno da bih se vratio u svoju domovinu. Zašto bih nastavio živjeti u nekoj tuđoj zemlji gdje jedva znaju izgovoriti tvoje ime”, kaže Mešinović.

Fadil Cvrk navodi da je o povratku u BiH  ozbiljno razmišljao prvih nekoliko godina nakon dolaska u SAD, ali sada je situacija drugačija.

“Navikavali smo na ovaj način života, djeca rastu i prilagođavaju se ovdje, pogotovo kad dođu kao mali. Djeca ovdje imaju sve uslove za kvalitetno školovanje , kao i posao za koji su stručni. Sve su to razlozi zbog kojih se ne mogu i neću se vratiti u domovinu“, navodi Fadil Cvrk.

Kada je u pitanju BiH, svi sagovornici tvrde da njihov kontak sa domovinom ne završava samo na društvenim mrežama, kažu da rado pomažu onim kojima je pomoć potrebna.

“Naravno da pomažem svojoj domovini, kako financijski tako i što pokušavam promovirati svoju državu kao naprimjer jednu jako interesantnu turističku državu”, kaže Amir, dok nam Fadil u brojkama govori na koje adrese stiže pomoć iz Atlante.

“Od samog dolaska na američko tlo, počeo sam sa slanjem novca i pružanjem podrške našoj zemlji, prije svega roditeljima,a kasnije i familiji i prijateljima. Nakon nekoliko godina, tačnije od 2010.godine kao sekretar  našeg džemata u Atlanti, predložio sam osnivanje humanitanog fonda za pružanje pomoći onima kojima je ona potrebna. Izabran sam za predsjednika tog Humanitarnog Fonda Atlanta, napravio sam program i započeli smo sa radom. Za skoro 6 godina odkako radimo, u BiH smo poslali 318 donacija, stipendiramo 31 učenika i studenta u raznim vidovima pomoći, na taj način smo donirali preko 300,000 dolara“, kaže Fadil.

Kažu da život u inostranstvu jeste mnogo lakši i jednostavniji, sve je pristupačnije ali da rahatluka kao što je u Bosni nigdje nema.

“U BiH mi se dopada opuštenost kod ljudi. U Švedskoj je sve naštimano i sređeno “pod konac”, sve je određeno u nekakve šeme i slično, znači nema puno mogućnosti da se onako spontano sretneš sa prijateljem na kafi, nego moraš to planirati najmanje 3-4 dana unaprijed. S druge strane, u BiH mi opet smeta to što ništa nije sređeno i organizovano kada je u pitanju sistem. Smeta mi također da se ljudi iz dijaspore nekoriste više, mislim naročito na znanje i iskustva o sistemima Zapada. Ljudi koji su proveli 20-25 godina u inostranstvu su vjerovatno prikupili dosta znanja i iskustva, a da to BiH ne iskoristi na jedan pametan način, to je za mene pravo čudno“, navodi Amir.

Fadil na kraju navodi da je iz domovine krenuo u tuđinu teška srca i dugo je oklijevao, ali drugog izbora nije vidio za svoju djecu.

“Nostalgija za BiH i dalje me drži i mislim da neće nikad prestati. Mnogo toga je za čim žalim i šta mi nedostaje.Tu su roditelji, familija, prijatelji, moj rodni kraj i moja Srebrenica, moj posao koji sam mnogo volio,  bio sam nastavnik razredne nastave, jednostavno bosanski rahatluk se ne može nigdje naći i to čini prazninu u mojoj duši, koja će mislim uvijek postojati, bez obzira što ovdje imam sve uslove za život kakvim mogu biti itekako zadovoljan”, navodi Fadil.

Da bh. dijaspora voli svoju zemlju, to je kažu sagovornici neosporno, ali su tvrde i upućeni u stanje koje vlada u BiH, i znaju da mnogi koji ovdje trenutno borave po svaku cijenu žele otići, tako da ne planiraju svoju egzistenciju dovoditi u pitanje, time što će se vratiti i živjeti na rubu kao veći dio stanovništva BiH.

Alen Avdić (Source)