Palestina i mi : Od Srbije se treba učiti, gospodo draga
Piše: Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
Prije mjesec-mjesec i po tema dijaloške emisije "Pošteno" urednice Duške Jurišić na Federalnoj televiziji bila je "Srbija i mi".
Uz prethodno snimljeni intervju sa Borisom Tadićem, bivšim predsjednikom Republike Srbije i tada još aktuelnim, ali u međuvremenu takođe bivšim, predsjednikom Demokratske stranke, emisija se sastojala iz razgovora uživo u sarajevskom studiju sa Mladenom Ivanićem, predsjednikom Partije demokratskog progresa, i Dinom Mustafićem, visokim funkcionerom Naše stranke. Jedan od lajtmotiva emisije bilo je i Ivanićevo (retoričko) pitanje o onom "mi" iz naslova. Ko smo to u Bosni i Hercegovini "mi" i postoji li ijedno bosanskohercegovačko "mi" koje bi po bilo kojem pitanju bilo jedinstveno, tako se nekako naglas pitao Ivanić. U jednom trenutku došlo se i do pitanja različitih percepcija Beograda iz sarajevske i banjalučke perspektive, pa je Mustafić pokušao da ubijedi Ivanića da ni on kao političar ni Republika Srpska kao entitet ne bi smjeli ni trebali bespogovorno slijediti politiku Beograda, kako u tome ima mnogo provincijalnog, kako on, Mustafić, naslućuje da će bolji dani za Bosnu i Hercegovinu doći kad se politika bosanskih Srba i Republike Srpske u tom smislu emancipira i kad bude više vodila računa o vlastitim nego o interesima Beograda.
Sjetio sam se ovog Mustafićevog – i ne samo njegovog (Dino Mustafić često ima stavove koji zgodno sublimiraju ono što se u čaršiji, među pravom progresivnom rajom i u dobrom društvu smatra ispravnim) – razmišljanja čitajući izvještaje o rezultatima glasanja na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o zahtjevu Palestine da joj se da status zemlje posmatrača. Podsjetimo, BBC je, primjerice, prenio kako je Generalna skupština Ujedinjenih nacija odobrila u četvrtak uveče Palestini status zemlje posmatrača u ovoj međunarodnoj organizaciji, što je potez kojem su se oštro protivili Sjedinjene Države i Izrael. Skupština je ubjedljivom većinom od 138 glasova za i 9 protiv usvojila palestinski zahtjev, dok je 41 država bila suzdržana.
Na hiljade Palestinaca je nakon glasanja izašlo na ulice kako bi proslavili rezultat glasanja u Ramali i širom Gaze i Zapadne obale. Zanimljive su to brojke: stotinu trideset osam, devet i četrdeset jedna, ali je još zanimljivije vidjeti koje se konkretne države kriju iza tih brojki. Među devet protivnih su, naravno, Sjedinjene Američke Države te Izrael, ali i Maršalska ostrva, Panama, Republika Češka i Njemačka. Maršalska ostrva (šta god to bilo) i Panama, očito su one držav(ic)e koje dogmu o Americi kao jedinoj supersili ni deklarativno ne dovode u pitanje, one koje, bez kvaziteatralne hinjene neposlušnosti uvijek vežu konja gdje im aga kaže, pa i u glasanju na Generalnoj skupštini UN-a, gdje, barem teoretski, svaka država, i najveća i najmanja, i najjača i najslabija, vrijedi jednako, bespogovorno slijede američki primjer. S Njemačkom je, naravno, priča drukčija. Permanentna kolektivna grižnja savjesti zbog holokausta vjerovatno je osnovni razlog za njemačko držanje strane Izraelu. Tako je i u vrijeme kada se, u pitanjima globalne politike, američki i njemački interesi sve češće razilaze, ovdje došlo do ponešto neobičnog poklapanja.
Što se tiče zemalja nastalih raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, one su se listom uvrstile među četrdeset i jedan suzdržani glas. Suzdržana je bila Slovenija, suzdržana je bila Makedonija, suzdržana je bila Crna Gora, suzdržana je bila Hrvatska, suzdržana je bila Bosna i Hercegovina. Jedini izuzetak je Srbija; Srbija je glasala "za" podržavši zahtjev Palestine. Otkud to da je Bosna i Hercegovina bila suzdržana upitaće se možda površan posmatrač. Zar u bosanskohercegovačkoj javnosti i među građanima ne postoji visok stepen solidarnosti sa Palestincima? Oni koji, međutim, prate izvještaje sa sjednica državnog Predsjedništva znaju odgovor. Kad je na dnevni red stiglo utvrđivanje bosanskohercegovačkog stava o palestinskom zahtjevu, Bakir Izetbegović i Željko Komšić glasali su za to da BiH podrži Palestinu, no Nebojša Radmanović je bio protiv, a pošto se na Predsjedništvu odluke iz domena vanjske politike donose konsenzusom, jedina opcija je (p)ostala – suzdržanost. Interesantno, da je Banja Luka po ovom pitanju slijedila stav Beograda, imali bismo konsenzus te bi glas Bosne i Hercegovine bio stotinu trideset i deveti u istorijskoj odluci kojom se Palestini daje stolica države posmatrača u Ujedinjenim nacijama.
Cijela ova pričica pokazuje po ko zna koji put kako se treba čuvati površnih stereotipizacija. Jedna od rijetkih evropskih država koja je, kad je riječ o Palestini, bila uz zemlje islamskog svijeta je Srbija. Također, i onima koji to ranije nisu vidjeli, sada je valjda očigledno; Milorad Dodik se odavno, kad je o njegovim interesima riječ, emancipovao od politike Beograda, ko god je tamo na vlasti, samo što to ne mora nužno biti, kako se u Sarajevu uglavnom očekuje, dobro za Bosnu i Hercegovinu. Višestruka oslonjenost na Izrael na kojoj Dodik insistira ovdje mu je očito bila važnija nego slaganje sa Srbijom. Neko će možda reći da je odluka ionako bila ubjedljiva, da jedan glas više ništa ne mijenja. Ipak, ne treba zaboraviti veliku simboličnu težinu "palestinskog pitanja". O tome prije neki dan sugestivno piše neko ko nije profesionalni novinar – Admir Muhić, imam džemata Maljevac u Republici Hrvatskoj: "Palestina je u devedesetima bila uz Bosnu i uz narod Hrvatske i nikada to nije dvojila niti je suzdržana bila, davali su podršku, ali sada je Hrvatska sama sebi pljusku odvalila i taj eho će odzvanjati dosta dugo, dosta dugo, dugo, dugo. (…) Od država bivše Jugoslavije samo je Srbija rekla DA. Ne skidam joj kapu, nego joj ljudski zahvaljujem što je to tako. Srbija je očitala lekciju i Hrvatskoj i Sloveniji i BiH. Od Srbije se treba učiti, gospodo draga."
Komentari