Ozren Kebo : Kako srušiti Dejton?
Propala još jedna seansa dogovora
Zašto pregovori ovoliko dugo traju, zašto se traljavo vode, i zašto su rezultati ovako bijedni?
Zato što pokušavaju popraviti nepopravljivo. Dejton je odsvirao svoje, izvučen je maksimum iz sporazuma koji je apsolutno neadekvatan za razarajuće brzi i dinamični 21. vijek.
Piše : Ozren Kebo (Analiziraj.ba)
Stvorene su (anti)kultura, procedura i nomenklatura neefikasnih pregovora, o njima se bez prestanka piše, mistificira se svaka rečenica, učesnici su postali medijske zvijezde čijim se izjavama i izlascima iz preskupih automobila otvaraju dnevnici, a sve to radi nikakvog pomaka.
Najvažnija stvar u državi plete se oko doslovnog stajanja u mjestu. Nemoguće je bilo šta promijeniti. Potrebna nam je politika koja bi bila kompatibilna s duhom vremena, a s ovim srednjovjekovnim velmožama to je naučna fantastika. Zar stvarno mislimo ekspanzivnu eru artificijelne inteligencije, koja planetu mijenja kao ništa do sada, dočekati s Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Trojkom? Naravno da će nas vući u devetnaestostoljetna rješenja i što se njih tiče, pregovori su trajna kategorija. Ništa nas ne smije omesti u pregovaranju, dokle god pregovaramo, mi smo tu. Izmišljeni su i novi kvalifikativi – “konstruktivan razgovor” i “dobra atmosfera”. S obzirom na to kakvom bazom pregovarači raspolažu, građani su dobili tačno ono što su tražili i u bobu precizno ono što zaslužuju. Ovo je legitimna politika svih naših naroda i narodnosti, a međunarodna zajednica je tu da se pobrine da slučajno neko ne pokuša iskočiti iz statusa quo i gabarita zadatih u novembru 1995.
Bože sačuvaj kakve napredne misli ili progresivnog rješenja. Zašto će najsiromašnijoj državi Evrope tri predsjednika, 14 vlada i nekoliko stotina ministara? Pokušaj promjene takvog stanja bio bi shvaćen kao udar na državu i, još gore, njene konstitutivne narode, tako da se niko i ne usuđuje izaći iz plombiranih ideja. Radikalna promjena pokrenula bi život s mrtve tačke, ali bi, s druge strane, otpuhala političke strukture koje ovdje plivaju već 20 godina.
Što se, kao što vidimo iz priloženog, apsolutno ne smije dozvoliti. Prije će se Radobolja ponovo iskriviti i vratiti u prirodno stanje nego što će Bosna i Hercegovina krenuti naprijed.
Autošovinisti naprijed, ostali stoj!
Načelno gledajući – ni u čemu se postjugoslovenske javnosti tako i toliko ne slažu kao u pristupu pojmu i fenomenu “autošovinista”. Razlog je jednostavan – svi slave tuđe i psuju svoje autošoviniste. Tuđe bi obasipali komplimentima, počastima i sinekurama, a svoje bi na križ razapinjali, samo kad bi im se dozvolilo. E sad, nakon tog načelnog slaganja u pristupu dolaze personalna razmimoilaženja. Jedan dobar dio javnih ličnosti protiv svoje je volje gurnut u neizdrživu poziciju – svojima je “autošovinista”, tuđima heroj.
Iza ove luđačke situacije krije se nikada ugašena općenarodna želja za homogenizacijom širokog spektra. Ljudi ne trpe drugačije mišljenje, ne podnose tuđu vjeroispovijest, niti boju kože. Bilo kojoj društvenoj zajednici prosperitet može donijeti samo kritički osvrt na sopstveno ponašanje, ali to je tradicionalno najnepoželjniji pogled na stvarnost i politiku. Zato je atmosfera nesnošljivosti i uzavrelih strasti ono na čemu politika tako uspješno gradi sopstvena carstva.
Revizija učinka
Politka je masno plaćeno namještenje, najbolje nagrađeno zanimanje u ovoj zemlji čak i kada se pošteno radi, a kada se sretno spoji s korupcijom, tenderima i talovima, onda je samo nebo granica.
E kad je već tako, zašto nemamo običaj da svakog političara na kraju mandata obavezno podvrgnemo testu učinkovitosti: “Mili gospodine, šta ste protekle četiri godine uradili vrijednog i korisnog za ovo društvo, koje je tako izdašno nagrađivalo vašu opstrukciju i vaš nerad?” Znači, svaki bi takav uposlenik bio dužan podastrijeti se pred građane i posredstvom isljedničkog intervjua položiti račune: “Tokom protekle četiri godine ja sam vam na ove načine vaš život učinio boljim, ljepšim i lakšim…”
Činjenica je da bosanskohercegovačko društvo vapi za radikalnom evolucijom. Tj. revolucijom. Problem s revolucijama je taj što do sada ni jedna, ako izuzmemo seksualnu, nije uspjela i što je svaka iznevjerila početne ideale i data obećanja. Tako da, objektivno govoreći, za ove ljude ovdje i nema neke šanse.
Komentari