Kliker.info

– Znate li vi da je ovo prilika da prvi put poslije punih 27 godina zabrana i medijskih blokada govorim na nekoj televiziji? – zateče me Osman gotovo nevjerovatnom, pomalo neugodnom konstatacijom.

U redakciju Radiotelevizije Mostar u Brankovcu tog 23. januara 2002. godine ušao je spontano i relaksirano, kao da je tu boravio stotinu puta, siguran u sebe i da je došao među svoje, među raju, i da se može osjećati potpuno komotno i prijatno. I isto tako govoriti.

– A koliko bi trajala vaša emisija? – pita vidno raspoložen, a znatiželjan.

– Koliko bude trebalo. Znam da ste osoba koja poslije toliko godina odsustva iz medija ima šta da kaže, a zna da kaže. Mislim da će sve što kažete biti od važnosti i zanimljivo za gledatelje – odgovaram.

– Ali meni treba vremena. Ja imam puno toga za reći – kaže.

– Zato je “Fokus” RTM tu. Iskoristite priliku! Hajde da to sada polako ispravljamo – odgovaram oprezno –predlažući Osmanu Piriji da u programu RTM gostuje kada god za to bude našao za potrebno.

– I kažete da nećete sjeći, da će emisija ići u komadu? – oprezno provjerava.

– Isjeći ćemo samo ovaj naš uvodni dijalog, sve drugo, kad se uključe kamere i svjetla, sigurno će biti emitovano u cijelosti! – uzvraćam obećavajući.

Neće biti ni Komiteta niti CK-a

Uz šalu još dodajem: “Neće biti nikakvog Komiteta, niti CK-a, da se bilo šta od našeg razgovora pregledava, provjerava, promijeni ili dovede u pitanje!

– U studiju RTM-a pale se svjetla i kamere. Kao u trenu prođe naš razgovor bez ijednog trenutka pauze i prekida. Gotovo da nisam uspijevao kontrolisati tok emisije, uzdržavao sam se i od dodatnih pitanja i propitkivanja. Želio sam gostu pružiti priliku da poslije toliko godina medijske apstinencije do kraja otvori srce. A Osman je govorio tečno, argumentovano i zanimljivo, sipao misli kao iz rukava, odmjereno, autentično. Nije se libio oštrih žaoka o izgubljenim prilikama, strateškim greškama i razvojnim promašajima, ali i proročanski – ako bude pameti i dobre volje, o još mogućem uzletu poljoprivrede i proizvodnje hrane u Mostaru i Hercegovini.

Režija me obavještava o vremenu emisije – intervju traje sat i 47 minuta! Emisija “Fokus” RTM programirana je na 55 minuta. Ovo će biti presedan u emitovanju.

– Da nismo pretjerali, hoće li biti predugo – oprezno provjerava Osman.

– Nikako, ovo je ozbiljan, zanimljiv razgovor, pun korisnih informacija i odgovora na koje smo toliko dugo morali čekati. Meni je kao novinaru i uredniku važno da ste i vi zadovoljni i da ste baš u “Fokusu” RTM na neki način čak i ekskluzivno govorili o delikatnim stvarima. Ali i rekli sve što vam je bilo na srcu svih proteklih godina kada baš i niste imali ovakvu medijsku priliku niti ste bili omiljeni – ni od politike, pa ni od medija pod njenom kontrolom – odgovaram.

– Zaista je bilo tako, rekao sam sve što je i meni bilo važno, kao da sam govorio u svojoj kući. Hvala vam! – odgovara mi Osman Pirija.

Hvala vam što ste Osmana vratili kući!

Intervju Osmana Pirije u programu RTM-a objavili smo, naravno u cijelosti u najgledanijem večernjem terminu programa Radiotelevizije Mostar. Emisiju smo kasnije ponavljali u više navrata, dodatno još i na brojne i višekratne zahtjeve gledalaca, koji su nam glasno zahvaljivali što smo omogućili Osmanu Piriji “da se vrati kući, u svoj Mostar”.

Nepuna dva mjeseca kasnije, 19. marta 2002. godine, u programu RTM-a objavili smo vijest da je Osman Pirija napustio ovaj svijet. Umjesto kurtoaznog In memoriama ponovo smo emitovali njegov čuveni, ali posljednji televizijski intervju. Razgovor s Osmanom Pirijom dobrim dijelom ticao se godina rasta i uspona poljoprivrednog kombinata HEPOK, na čijem je čelu bio, i teških vremena u kojima je komunistička vlast i njena birokratija sistematski dovodila u pitanje i uništavala hercegovački agrokombinat.

I Josip Broz interesovao se za Pirijine projekte

Osman Pirija (1925–2002) bio je stručnjak izuzetnog talenta i vizije. Kasnih šezdesetih i sedamdesetih zasadio je vinovu lozu na hercegovačkom kršu i tako ozelenio hercegovačku pustinju. Podigao je čuvene hercegovačke vinograde. Vodu iz Neretve doveo je sistemom “kap po kap”, praktično do svakog čokota na prostranim plantažama podignutim na hercegovačkom kršu i kamenu na platou Brotnja i šire. Osnovao je agroindustrijski kombinat HEPOK i širom svijeta afirmirao hercegovačka vina, čuvene sorte, “žilavku” i “blatinu”.

Ovaj vrhunski stručnjak i vizionar govorio je za “Fokus” RTM otvoreno o razlozima zbog kojih je postao trn u oku Partije i države. Do u detalje je opisivao kako je tekao podmukli obračun s njim i nosiocima razvoja Hercegovine. Pričao je i o tome kako se sam Josip Broz Tito, čuvši za nesuglasice s Pirijom u Sarajevu, Mostaru i Hercegovini, umiješao na način da je bukvalno spasio “žilavku” i “blatinu” te tražio da mu Pirijine projekte razvoja poljoprivrede šalju na Brione.

Objašnjavao je i o svojim vizijama i putevima kako da se Hercegovina othrve kolonijalnom mentalitetu i položaju koji su joj decenijama nametali veliki jugoslovenski centri moći, a potom i stranci. U “Fokusu” je rekao direktno i ovo: “Duh Kidriča i Kardelja još uvijek lebdi iznad BiH!”

Osman Pirija govorio je u “Fokusu” RTM i o šansama da se Mostar i regija oslobode zabluda prošlosti, sugerišući da je vrijeme da BiH počne živjeti od vlastite pameti, potencijala s kojima raspolažu i velikog rada: “Uz prljavu tehnologiju s kojom živimo Mostar i Hercegovina nikada neće moći da postanu tvornice zdrave hrane!”

Govorio je i o stanju u Mostaru, sugerišući pravce izlaska iz krize, koja, kako ocjenjuje, “hercegovački centar davi kao grad izgubljene nade!”

Poput dalekovidog sanjara koji je nepokolebljivo vjerovao svojim vizijama slikovito je objašnjavao gledaocima “Fokusa” RTM šta sve može savremena agrikultura “u kojoj biljka gotovo da i ne treba zemlju”.

“Dovoljno joj je osigurati sunce i vodu. A toga u nas, u Hercegovini, ima u izobilju. Danas su puna usta našim, ali i svjetskim stručnjacima, kako vole proročanski, a zapravo maglovito reći – održivog razvoja. Kao to je neko svjetsko otkriće, nepoznato na našim prostorima i mi to sada uvozimo u tranziciji sa Zapada. Još 1958. godine Poljoprivredno-industrijski kombinat HEPOK u Mostaru zasnovan je na takvom konceptu”, rekao je u “Fokusu” RTM Osman Pirija.

Kako se Partija obračunala s Pirijom i HEPOK-om

Potanko, kršeći ruke u krilu, opisivao je kako je tekao neminovan politički obračun, kako s idejama i vizijama HEPOK-a i njegove “obećane zemlje” u dolini Neretve, tako i s njim kao protagonistom i liderom projekta:

“Razračun s HEPOK-om počeo je s mojom glasnom primjedbom na lokaciju Aluminijskog kombinata, koju sam lično potpisao, a sadržavala je argumente sročene na sedam stranica. Poslao sam dokument na sve važne adrese u gradu i državi i rekao samom sebi: ‘Neka bude šta treba biti!’. Pozivajući se na najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu, kao direktor HEPOK-a ustao sam u zaštitu našeg ukupnog bogomdanog prirodnog blaga – krava, breskvi, vinove loze, stakla, ljudi na prostoru Mostara, Hercegovine… Ustao sam u zaštitu čovjeka, stao uz one kojima će se aluminijska industrija kasnije obiti o glavu, kojima će perspektivno početi da opada kosa, da se lome kosti i sl. Zamislite paradoksa, udaljenost HEPOK-ove Farme krava od Aluminijskog kombinata bila je svega 800 metara! Moja primjedba odnosila se na lokaciju i pogubnost ‘dodira’ resursa poljoprivrede, vode i hrane s tako prljavom i štetnom industrijom koja je prijetila da uništi našu obećanu zemlju…”
Godine 1970. na svečanoj sjednici opštine Mostar predlažu dvije tačke. Prva je o dodjeli priznanja zaslužnima, među kojima je i Osman Pirija. Druga je tačka podizanje kamena temeljca Aluminijskom kombinatu. Predsjednik opštine izlaže idiličnu sliku Mostara i Hercegovine, nagovještavajući perspektivno blagodati i procvat cijele regije nakon što se u Mostaru instalira aluminijska industrija. A zatim, ironično, zaključuje baš ovako:

“A jedini čovjek koji se protivi tom procvatu je Osman Pirija. I taj neprijateljski čin nije samo verbalni, već i pisani, koji je poslao u opštinu na sedam kucanih stranica.”

U “Fokusu” RTM, Osman Pirija objašnjavao je kako je tragedija HEPOK-a, ali i njegov pad, bila u tome što nekadašnji sistem nije podržavao takav razvoj Hercegovine, ali ni Bosne. Koncept profesora Pirije sudario se žestoko s tvrdom političkom linijom koju je tada kreirao i tvrdo zastupao Džemal Bijedić, u to vrijeme na funkciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Već ranije, sedamdesetih, u političkim krugovima začela je i učvrstila ideja o gradnji Aluminijskog kombinata na Bišću polju južno od Mostara. Ali dr. Osman Pirija bez oklijevanja i energično usprotivio se takvom projektu. Na sve strane odaslao je argumentovan stručni elaborat o štetnosti prljave industrije ne samo za čistu rijeku u Hercegovini, vedro nebo i zemlju, s čak dvije stotine sunčanih dana u godini.

Aluminij usred zelene oaze

“Da bi se instalirao Aliminijski kombinat u Mostaru u to vrijeme, trebalo je zaustaviti i uništiti HEPOK! HEPOK-OV institut o kontroli zagađenja je zapravo i ugašen tako što mu je to pravo kontrole, praktički, grubo oduzeto, a – gle čuda – dato Aluminijskom kombinatu! Tako je zagađivač postao i kontrolor zagađenja, što je čak i za to gluho doba bio svojevrstan nonsens…” – svjedočio je o partijskim promašajima u razvoju Mostara i Hercegovine ogorčeni Osman Pirija.

Čak i dok je trajala neumoljiva razarajuća kampanja protiv njegovog lika, djela i raskošne, ali neprepoznate vizije o “Hercegovini kao mini Kaliforniji”, Osman Pirija uporno i bez okolišanja grčevito je branio svoje ideje i vizije. Razlaz je bio neminovan, posebno nakon što je postalo jasno da Partija neće popustiti i neće odustati da instalira Aluminij usred zelene oaze koju gradi HEPOK. Gotovo preko noći ugasiće se i nestati dugogodišnje prijateljstvo profesora Osmana Pirije i njegovog nekadašnjeg prijatelja, ali u novim okolnostima, daleko moćnijeg partijskog lidera Džemala Bijedića. Kazna je uslijedila ubrzo nakon tog javnog sučeljavanja argumenata i Osmanovog upornog protivljenja, pa je Pirija na vlasitoj koži ubrzo osjetio sve posljedice koje mu je namijenila i nametnula bešćutna komunistička birokracija. U jeku procvata HEPOK‑a, koji je bilježio impresivne poslovne rezultate, Pirija je grubo smijenjen i gurnut u anonimnost. Na njegove projekte i poljoprivredne vizije okačen je politički embargo, a tadašnji mediji potpuno su ga ignorisali i glasno prešućivali.

Hercegovina kao obećana zemlja

“Mi smo u Hercegovini htjeli stvoriti obećanu zemlju. Željeli smo izvući ljude iz neimaštine, htjeli smo ih zadržati na njihovim ognjištima. Tražiti zlato u njihovim rukama, na njihovoj zemlji, a ne da po svijetu u bescjenje prodaju svoju muku i znoj. Mi smo na neplodnim zemljištima oko Mostara i u Hercegovini počeli s projektom HEPOK-a. To je zemljište bilo u državnoj svojini i mi smo na tom devastiranom zemljištu uspjeli dobiti plodnu zemlju. Tu smo nastojali podići plantaže, vinarije i od naslijeđenih, autohtonih vrsta grožđa, ‘žilavke’ i ‘blatine’, napraviti industriju” – objašnjavao je Osman Pirija u svom posljednjem televizijskom intervjuu na RTM-u.

U razgovoru za “Fokus” RTM rekao je i sljedeće:

“Treba Hercegovini vratiti zelene pejzaže, koje je čovjek svojom nerazumnom eksploatacijom uništio i devastirao tla ostavljajući generacijama koje dolaze samo go neupotrebljiv skelet. To smo odavno mogli učiniti vodom, prirodnim đubrivima i izborom onih vrsta grožđa od kojeg ćemo praviti kvalitetno vino za svjetsko tržište, a sebi osigurati profit i garantovati razvoj Mostara i cijele regije. Trebalo je uspostaviti biološku ravnotežu na tom postoru, to je bio sistem. Trebalo je povezati koncept stvaranja: tlo, vodu, krave, vinariju, staklenike… Na koncu, trebalo je izgraditi novi tip radničke klase. Poremećaj jedne od ovih karika značilo je raspad sistema. Eto, to je taj održivi razvoj koji smo mi tada startali u Mostaru kao svojevrsno tehnološko i razvojno čudo. Ali nam nisu dali.”

Kao redovni profesor Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu Osman Pirija odlučuje da otputuje u Libiju, gdje u arapskim pustinjama podiže životvorne blagorodne oaze. Početkom rata u BiH imenuju ga za upravitelja posrnulog i već tada upropaštenog Agrokomerca. Međutim bilo je to vrijeme kada nemiri i opći haos u zemlji potiru dobrodošle inicijative i sve u Bosni kreće prema sukobu i općem sunovratu.

Na kraju se osjećao izdatim, iznevjerenim

Osman Pirija umro je u martu 2002. godine. Bio je skrhan zbog svega što se tokom rata i kasnije događalo s Mostarom, koji nije uspio da pobijedi svoje podjele i djelitelje. Nije se profesor radovao posrnuću Aluminija, ali su stvari na terenu godinama ubjedljivo svjedočile u korist proročanske vizije ovog stručnjaka i o svim izgubljenim prilikama. Nikada nije prežalio što nije uspio da ubijedi i Partiju i građane da je odabrana pogrešna razvojna strategija, koja će Mostaru i Hercegovini protraćiti najbolje godine razvoja i, konačno, doći glave. Danas, kada je politička fabrika– bankomat za povlaštene stranačke kadrove – ugašena, definitivno će ostati upamćena kao relikt nekadašnjih promašenih vremena skrojenih na partijskim naivnostima i lažima kako je to neporeciv i odličan razvojni izbor, posebno “imajući u vidu da Hercegovina leži na boksitu”. Kakve pogrešne pretpostavke, kakva prevara!

Dok svjedočimo o sunovratu Aluminijskog kombinata, koji je Mostaru, Hercegovini i BiH (kako je javno procijenjeno polovinom 2023. godine) okačio o vrat dug od bezmalo pola milijarde KM, koji nema ko da pokrije, ne računajući još i nesreću za 900 radnika aluminijaša, koji su izgubili posao, valja porazmisliti o promašenim razvojim projektima u Mostaru i Hercegovini, opustjelim HEPOK-ovim plantažama, ugašenim fabrikama hrane i izgubljenim prilikama. Ko se danas iole ozbiljno bavi upozorenjima da bi dolina Neretve, nekada prozvana hercegovačkom Kalifornijom, perspektivno mogla postati beživotna pustinja. Stručnjaci gotovo da vrište upozoravajući kako je rijeka Neretva cijelim svojim tokom nepopravljivo zagađena. Zbog prodora slane vode u podzemne vodotokove suše se pojedine sorte mandarina, a zaslanjenje tla već radikalno smanjuje obradive poljoprivredne površine namijenjene intenzivnoj sadnji povrtlarskih kultura.

I Mostar i Hercegovina danas idu u smjeru koji niko ne planira niti programira sagledavajući mogućnosti. Niko više i ne kontroliše niti analizira uspjehe, a kamoli strateške promašaje. Za sve protekle godine u Mostaru i Sarajevu nije bilo niti jedne ozbiljne ekonomske rasprave o promašenoj investiciji Aluminijskog kombinata u dolini Neretve niti o posljedicama koje je to posrnuće (trajno) ostavilo. O odgovornosti, bilo čijoj, nema ni pomena. Sve vodeće političke stranke, ama baš sve, kao da su na “slučaj Aluminij” stavile embargo. Kako je i zašto propala “historijska hercegovačka investicija”, u koju su uzalud ulupane milijarde dolara? Velika šutnja traje, da li se radi o uroti iza koje su stale baš sve političke opcije u zemlji? A moglo je krenuti potpuno drugačijim smjerom: prema Mostaru i Hercegovini – obećanoj zemlji sretnih ljudi, kako je stihovima ovjekovječio novinar i pjesnik Alija Kebo, obećanoj zemlji baš kakvu je sanjao i projektovao vizionar Osman Pirija. Takvih sanjara i vizionara, poput Osmana Pirije, danas nedostaje i Mostaru i Bosni i Hercegovini.

Alija Behram (Tačno)