Kliker.info

I kad odu jedan po jedan svi ti heroji – a jebiga, otići će, jer besmrtni su samo u patetičnim muškim pričama – baš će takve, velike i patetične muške priče izlaziti u slovenskim novinama: o igračima koje ćemo pamtiti po povijesnim golovima, onima što su zauvijek označile zajedničku memoriju cijele jedne generacije. Jer svaka ima svoj gol.

Gol moje generacije mogao je, recimo, biti onaj mitski Radanovićev u posljednjoj sekundi utakmice s Bugarskom na Poljudu 1983., kojega pamtimo po Mladenu Deliću i njegovom nezaboravnom "Je li to moguće!?". Malo tko se danas sjeća da to nije bilo prvo "je li to moguće": deset godina ranije, protiv Grčke u Pireju, za majstoricu sa Španjolcima i Mundijal u Njemačkoj trebala nam je pobjeda od dva razlike, kad je pet sekundi prije kraja Stanislav Karasi iz gužve pogodio za 4:2, a Vladanko Stojaković – pijan od sreće ili od vinjaka, svejedno – vikao u mikrofon "Da li je to mogućno!?" Mogao je, eto, i to biti gol moje generacije, ali nije. Taj je pao 13. februara 1974. godine u Frankfurtu na rijeci Majni.

Valjda svi naši gastarbajteri iz cijele Njemačke toga su dana bili na Waldstadionu, kao što su svi u Jugoslaviji bili pred televizorom, iščekujući početak prijenosa majstorice protiv Španjolske: samo još jednom, šest godina kasnije, ulice jugoslavenskih gradova bit će puste kao te večeri. Muha se nad Jugoslavijom nije čula kad je u 13. minuti Brane Oblak namjestio loptu uz aut liniju, a odnekud natrčao Iko Buljan i uputio snažan centaršut u šesnaesterac. Ono što se potom dogodilo pamti svatko na Balkanu stariji od četrdeset pet: visoko se na petercu vinuo Josip Katalinski zvani Škija, centarhalf sarajevskog Željezničara, vratar José Ángel Iribar zvani El Chopo kratko je odbio loptu, a Katalinski je u padu desnom nogom zabio pod prečku za 1:0 i Weltmeisterschaft.

Bilo je boljih i većih igrača, bilo je važnijih utakmica i važnijih golova, i onih petom i onih u posljednjim sekundama, ali taj je Škijin odbijanac iz 13. minute ostao, eto, najslavniji gol cijele jedne historije. Vrag će ga znati zašto. A možda i zna. Nikad slučajnosti nisu bez vraga.

Te srijede, dok je pedeset hiljada naših gastarbajtera u svojim bijelim Mercedesima mahalo zastavama i trubilo niz Morfelder Landstrasse prema Waldstadionu, na kraju te ulice, na frankfurtskom aerodromu, pored JAT-ove "karavele" što je čekala završetak utakmice prošao je plavo-bijeli Tupoljev 154 sovjetskog Aeroflota. Kad se dovaljao do najudaljenijeg terminala, jedan je muškarac crvene brade izašao iz aviona i primio ružu od njemačke hostese: bio je to Aleksandar Isajevič Solženjicin, slavni nobelovac i pisac Jednog dana Ivana Denisoviča: te srijede, 13. februara 1974., komunističke vlasti deportirale su ga iz SSSR-a i strpale u avion za Frankfurt.

U tu su se hladnu frankfurtsku srijedu ukrstili naši putevi, i na tom smo raskršću na Morfelder Landstrasse sami sebi bili najveći na svijetu: na ledenim vrhovima hladnog rata, između Nixonovog Vijetnama i Brežnjevljevog Afganistana, između Watergatea i Arhipelaga Gulag, Henryja Kissingera i Ivana Denisoviča, stajali smo mali, ali zajebani, bez viška sumnje u svoju povijesnu važnost. Korni grupa je tih dana na Pjesmi Eurovizije pjevala rock-himnu slobodi i "generaciji iz četrdeset druge", a izgledala kao Grateful Dead prerušen u Abbu: ponudu da budu predgrupa Pink Floydu na vrhuncu njihove svjetske slave odbili su zbog – Vašeg šlagera sezone!

Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko "Ne!" i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.

Već sljedećeg četvrtka Skupština SFRJ donijet će novi ustav, i to će biti početak kraja. Četiri mjeseca kasnije na istom stadionu odigrat ćemo prvu utakmicu Mundijala, 0:0 s Brazilom, točno s onog istog Škijinog mjesta na travnjaku Waldstadiona Oblak će glavom pogoditi stativu, završit ćemo na koncu osmi i posvađani, i sve će otići u vražju mater. Završit će tamo osamnaest godina kasnije, 5. aprila 1992., kad Sarajevom odjeknu prvi rafali: gorjet će stadion na Grbavici, gdje su te nedjelje trebali igrati Željezničar i beogradski Rad, a dobri Josip Katalinski spašavat će srpske nogometaše i autobusom ih preko Ilidže izvući na sigurno. Samo koji dan kasnije, na toj će mu Ilidži ubiti mlađeg brata.

Prošlog četvrtka tiho je u Sarajevu, na kraju našeg svijeta, umro Josip Katalinski Škija. S ove strane, u slovenskim i hrvatskim novinama izašle su tek kratke crtice, kao kad umiru zaboravljeni američki glumci i sovjetski sekretari. Naše velike i patetične priče strpljivo čekaju svoje junake, velike igrače i njihove historijske golove, one što zauvijek označe zajedničku memoriju cijele jedne generacije. A pamćenje je Škijine generacije prepolovljeno i sakato: ostalo je iza njega tek mutno, maglovito sjećanje na jedno vrijeme, jedan dan u životu kad smo vjerovali da smo najveći, dan kad je niz frankfurtsku Morfelder Landstrasse tekla rijeka raspjevanih, bučnih bijelih Mercedesa i jedan tihi, crni.