Novi običaj u Norveškoj : Vjenčaj se u domovini
09 Augusta
11:54
2007
Do Švedske mi je proljetos Mirsad Mića Delić, nadugačko i naširoko razrađivao plan svadbe u Mostaru; udaje kćerku Monju, jedinicu, mjezimicu, ima još i sina Feđu mornara. Prijatelji su Norvežani pa ne bi da se obruka. A svadba će biti, pa gdje bi bogamu nego u Mostaru – moja ti! Naletjeh potom u junu hodajući Sarajevom na Miću, sada već punca, izveo prijatelje pravo sa svadbe na Baščaršiju. Zaposjeli pola Titove, izmiješali se naši i Norvežani, piju hladno sarajevsko i uživaju u lijepom junskom danu. Kaže da je bilo prelijepo, a kažu to i drugi manje pristrasni koji su bili na svadbi, da su Delići to organizirali baš hadžijski. Dok se prisjećam ovog detalja i proljetošnjeg susreta sa svadbarima u Sarajevu baš tu u neporsrdnoj blizini gdje mi je Mića predavao raport sa kćerkinog vjenčanja, Albin Čampara, iz Stavangera, Nazin kako bismo znali reći u izbjegličkom kampu u Sunndalsori, vjenčaće se sa jednom Prijepoljkom. Sarajkom zapravo. Ne mogu prežaliti što nisam na toj svadbi jer ih odavno držim za svojte. Albin je već inžinjer i uspješno gradi karijeru u ovom perspektivnom norveškom gradu. Prije koju godinu taman ovdje u Sarajevu svadbovala je i njegova sestra Irma, sada već familijarna žena. Nedavno su u Stavangeru kupili zajedničku kuću; kao u bajci – brat i sestra pod istim krovom. Koliko sutra u taj dom će kročiti i Albinovica. Nema kraja Nazinoj radosti. Da sam ljetos u Sarajevu mogao bih svakog vikenda, a možda i koji dan između biti na nekoj svadbi mojih “norveških rođaka”. Tako je došlo vrijeme i takvi su sada adeti. Ne važi više ona “jesen stiže, ja se ne oženi”, jer jesen više nije sezona svadbi i vjenčanja, sad je to ljeto, juli po mogućnosti il oko Aliđuna, ako je neko okasnio i po mogućnosti, a to se haman može, u Sarajevu, jal barem u Mostaru. I to ne baš u Mostaru nego malo poniže u Blagaju. Na ove ljetnje vrućine Blagaj ( ime mu kazuje ) liječi, spram pregrijanog Mostara. Tamo je prošlog vikenda svadbovao jedan Nermin iz Osla, dok se Tarik iz istog tabora vjenčao u Bihaću, pa se društvo podijelilo – pola u Blagaj pola u Bihać. Čak su se i dvojica braće, iz Irana, Musa i Ali, tu našli. Naše svadbe su sada internacionalizovane, otišli jedan na jedno, drugi na drugo vjenčanje. Globalno napredujemo! Kćerka mi se javlja, takođe sa svadbe iz Sarajeva. Tamo su Kenan Velić i Denisa Curkić, iz Fredrikstada, na Ilidži pravili svadbeni dernek. Zajedno Curkiće iz Kotor Varoši, sada i iz Fredrikstada i Velići Sarajlije u Fredrikstadu. Lani se dogovorili, vjerili se – vjeridba može u Norveškoj ali svadba samo u Sarajevu. Neki novi patriotizam; jedna domovina nam je za zaruke, druga – za svadbe. Svakoj ponešto. Ali, glavni događaj je ipak u Bosni i malo u Hercegovini. Ja kad bih birao odabrao bih Blagaj – stvoren da se u njemu pogriješi. U Bosni se vjerovato veselije veseli, intenzivnije raduje ili je jeftinije ili možda i jedno i drugo i treće. Šta god da je, a nešto sigurno jeste, jer ne bi svi ko pod konac – jedne godine padne vjeridba, dogodina bosansko vjenčanje. Pozva me neki dan moj sugrađanin u Sarpsborgu Enver Ćatić, na sijelo u Askim. Treba da ozvaniče vjeridbu sina Almina sa Sanelom Mujkanović, Dervenčankom iz Askim-a. Prihvatih s višestrukim razlogom. Ne znam jesam li ikad pratio neke zaruke, ne pamtim, pa mi nedostaje to važno iskustvo, a i veoma držim do njihove blizine. Ne kaže badava otac sinu, koji mu saopštava da je našao curu za ženidbu: Dobro a jesi li našao meni prijatelja? Enver i Rabija, Alminovi, kao da su iz iste avlije sa Sanelinim Esom i Elsom: gostoprimljivi, dobroćudni i jednostavni ljudi. U takvoj atmosferi proteklo je i to veče u kojoj nije manjkalo dragosti kod Emine obradovane bratovljevom skorom ženidbom, ni Aneline zbog skore sestrine udaje. Kao u dobra stara vremena, kad se držalo do reda i adeta, bili su tu najbliži komšije iz Dervetne i Banja Luke, Nura i Seid Pipić, Idriz i Keka Ramić, Reško i Muzafera Prnjavorac, Esin stariji zet Ernad i Sanel Jusufović, koji će nas nakon fine večeri vratiti u Sarpsborg. Pali su i kratki govori dvojice budućih prijatelja- Envera i Ese, i zdravice dvoje zaljubljenih . Tako su tog julskog vikenda u uskom krugu prijatelje pale zaruke u Askim-u. O vjenčanju nije bilo ni riječi.Biće najvjerovatnije dogodine, idućeg ljeta u Bosni jal u Norveškoj, jal i tamo i ovdje. Ali u Bosni neizostavno. Uzeir Bukvić (Bosanska pošta)
Komentari