Kliker.info

Perspektiva učlanjenja u Europsku uniju je godinama pospješivala demokratski razvoj država na Zapadnom Balkanu. Bez te perspektive bi posljedice bile teške za čitavu Europu, strahuje Norbert Mappes-Niediek , njemački novinar i  publicista.

Deutsche Welle: U posljednjih nekoliko sedmica i mjeseci je na Zapadnom Balkanu ton između tamošnjih zemalja i različitih etničkih skupina postao oštriji. Nastaje dojam da je ta regija ponovno postala nestabilnija. Mora li se EU ponovno zabrinuti zbog Zapadnog Balkana? 

Norbert Mappes-Niediek: Da, mislim da mora. Retorika tamošnjih lidera, naravno, u prvoj liniji služi tome da se vlastitim biračima prezentiraju kao zaštitnici. Ako se loše priča o omraženom susjedu, onda se to dobro prihvaća. Stvara se osjećaj opasnosti i istovremeno se ljudima daje dojam da je upravo taj lider onaj pravi koji će ih zaštititi od te opasnosti. Samo po sebi to još nije opasno, ali to može postati opasno ukoliko razvije jednu dinamiku. To je moguće i opasnost od toga doista postoji. Što je Europska unija slabija i što je slabiji njezin utjecaj i njezina sredstva pritiska, utoliko više će doći do takvog jednog razvoja. Ne vjerujem da će doći do preorijentacije prema Moskvi ili Turskoj, ali pozicije će otvrdnuti.

Koju ulogu igra Europska unija u toj regiji i koje mogućnosti utjecaja ona uopće ima?

Europska unija je u proteklih 20 do 25 godina bila jedina alternativa stvaranju državica u kojima jedni drugima ništa dobro ne žele. Perspektiva “Želimo u EU” je svugdje igrala veliku ulogu. To je počelo već 1991. godine, kad je Slovenija proglasila neovisnost. Tada je slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel kazao kako su raspad Jugoslavije i ujedinjenje Europe dvije strane jedne medalje. Bez jednog ne bi došlo do drugog. To znači, zato što se Europa ujedinjuje, raspada se Jugoslavija. Tada se razmišljalo da oni koji se žele priključiti EU-u moraju brzo uskočiti na taj vlak i ne bi trebali čekati dok i svi drugi budu spremni. Slovenija nije htjela biti jedan usamljeni, izolirani otok u svjetskom oceanu, već je htjela biti dio Europske unije.

To za druge države važi još više. Gotovo da i nema koncepta o tome kako da jedna mala nacionalna država preživi u jednom ovakvom globaliziranom svijetu, ako nije u Europskoj uniji. Ljudi vjeruju u EU, oni žele biti dio EU-a, između ostalog i zbog toga što ne vjeruju vlastitim političkim elitama. Ali onda je došlo do preokreta kad je 2014. godine započela s radom nova Europska komisija. Novi predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker je jasno dao do znanja da u narednih pet godina neće doći do proširenja Europske unije. Time što je to izrečeno tako otvoreno, zatvorena su ujedno jedna vrata.

Što ste mislili kad ste rekli da ljudi na Zapadnom Balkanu Europsku uniju trebaju kao korektiv za njihove političke elite?

Žele imati jednu vrstu povratnog osiguranja. Tako su mu ljudi u Makedoniji, primjerice, kazali da se u bivšoj Jugoslaviji išlo u Beograd kad se imalo dojam da je vlastita vlada krenula krivim putem ili se upustila u poslove s interesnim skupinama. Morala je postojati instanca iznad toga – samo s vlastitim vodstvom u Skopju bi teško izašli na kraj. Slično sam čuo i u Beogradu: ukoliko naše vodstvo postane autoritarno, važi da dok god imamo nadu u pristup EU-u, možemo donekle biti sigurni da naše vodstvo neće jednog dana doći na ideju da sve oporbenjake pošalje u zatvor. Ta kontrola i taj nadzor daju određenu sigurnost.

O čemu se priča kad se govori o Europskoj uniji, s jedne strane u Beogradu, Prištini ili Sarajevu, i s druge strane u Berlinu, Parizu ili Bruxellesu? Je li svima pred očima ista Unija?

U svim zemljama postoje različite perspektive. To ne važi samo između Zapada i jugoistočne Europe. Postoje određeni obrasci koje ljudi imaju u glavama. Britanski obrazac je bio velika zona slobodne trgovine, jedna vrsta Commonwealtha. U Njemačkoj se uvijek zamišljala jedna federalna savezna država, dok su Austrijanci zamišljali Austro-ugarsku monarhiju. A na području bivše Jugoslavije se Europsku uniju zamišlja kao neku vrstu Jugoslavije. Paralele su uvijek iznova zapanjujuće. A i sada, kad je EU u krizi, mnoge ljude to podsjeća na jugoslavensku krizu. Veoma lijepo je to opisao slovenski ekonomist Jože Mencinger. On je kazao da Europska unija pati od jugoslavenskog sindroma. To znači da postoji jedna ekonomija, ali različite nacije, različiti identiteti, a i različite ekonomske politike. Rezultat toga je da svaka nacija smatra da ju ona druga iskorištava. Kao što su Slovenci i Hrvati u bivšoj Jugoslaviji strahovali da na Kosovo, u Makedoniju ili BiH uplaćuju u jedno bure bez dna, tako te strahove u Europskoj uniji imaju Nijemci prema Grčkoj. Obrnuto su Kosovari, Makedonci i Bosanci i Hercegovci upućivali na to da Slovenija i Hrvatska postaju sve bogatije, dok u usporedbi s tim oni postaju sve siromašniji. S istim pravom Grci to danas mogu reći prema Nijemcima. Te paralele mnogi ljudi u bivšoj Jugoslaviji imaju u glavi kad misle na Europsku uniju.

Vidite li na Balkanu opasnost od toga da bi Rusija mogla tamo zauzeti važnu ulogu, možda umjesto Europske unije?

Ne vjerujem da bi se te zemlje sada mogle orijentirati prema Rusiji. Moskva tu u biti nema puno što za ponuditi, osim energije. Rusija bi bila preopterećena tima da sada na Balkanu zauzme ulogu koju je Europska unija dosad imala. Svi to znaju. Ali Rusi mogu koristiti priliku da povremeno upletu svoje prste kako bi situaciju učinili još težom.

Balkan ustvari uopće nije bure baruta. Bure baruta je Europa. Balkan je samo fitilj. Ono što je opasno su konflikti. Oni se ne daju izolirati. I upravo u aktualnoj situaciji u kojoj je svijet postao tako nestabilan i u kojem ne postoji prava vodeća sila, sukobljenim stranama na Balkanu će biti utoliko lakše da saveznike potraže negdje među većim silama. To je situacija poput one 1914. godine. Od toga se treba najviše plašiti.

Norbert Mappes-Niediek je njemački novinar i publicist na području tema koje se tiču jugoistočne Europe. On piše kao slobodni novinar za razne listove na njemačkom jeziku i objavio je više knjiga o Zapadnom Balkanu. Posljednja knjiga koju je objavio nosi naziv “Jadni Romi, zli Cigani” (Arme Roma, böse Zigeuner).

Zoran Arbutina (DW)