Kliker.info

Joseph Stiglitz opisuje proteklu godinu kao doba koje je čak i najoptimističnijim Amerikancima oduzelo nadu u bolju budućnost. Služeći se citatom Johna F. Kennedyja o „rastućoj plimi koja podiže sve brodove", Stiglitz se na nj nadovezuje slikom plime koja se povlači, otkrivajući pogledu da „ne samo da su oni s višim jarbolima bili podignuti mnogo više, već i da su mnogi manji brodovi pritom razneseni u komadiće".

S dizanjem plime milijuni su Amerikanaca nakratko „povjerovali da imaju poštenu priliku ostvariti ‘američki san'", ali ti su snovi u 2011. godini splasnuli. Oni koji su dvije ili tri godine ranije ostali bez posla potrošili su svu ušteđevinu, naknade za nezaposlene su im istekle, a količina novih radnih mjesta otvorenih uz veliku medijsku pompu nije bila ni izbliza dovoljna da drži korak s brojem nezaposlenih i „malo je značila 50-godišnjacima sa slabim šansama da ikada više nađu posao". Sredovječni su ljudi, nastavlja Stiglitz, nakon kratkotrajne nade da je njihovo stanje tek privremeno „shvatili da su, u stvari, prisilno umirovljeni. Mladi ljudi s fakultetskim diplomama i desecima tisuća dolara duga za školarine uopće ne mogu naći posao. Ljudi koji su se uselili kod prijatelja i rodbine postali su beskućnici. Kuće kupljene u doba nekretninskog procvata još su na tržištu ili se prodaju s gubicima. Više od sedam milijuna Amerikanaca izgubilo je domove."

2012. – još gora                       Napominje da stanje nije ništa bolje ni u Europi, gdje je financijski napredak iz prošlog desetljeća također pokazao svoje naličje. Inzistiranje većine nacionalnih vlada na štednji dodatno je produbilo problem, a kriza se iz Grčke poput zaraze proširila na Italiju i Španjolsku. U potonjoj je stopa nezaposlenosti, alarmantno visoka od početka recesije, premašila 20% te je „ono nezamislivo – kraj eura – počelo izgledati kao realna mogućnost".Stiglitz je prilično siguran da će 2012. godina biti još gora. Ako SAD i „riješi svoje političke probleme i konačno usvoji stimulativne mjere potrebne da se nezaposlenost smanji na 6 ili 7%", Europa nikako da shvati da će prekomjernom štedljivošću samo postići suprotan učinak i ubrzati pad ekonomije. Dugotrajnu krizu koja je započela puknućem balona nekretnina 2007. godine i posljedičnu recesiju može zaustaviti samo ekonomski rast – bez njega, „dužnička kriza i kriza eura samo će se pogoršati".

Pogoršavanje nejednakosti             S druge strane, zemlje s rastućom ekonomijom uspješno su prebrodile najgora razdoblja 2008. i 2009. godine, ali Stiglitz sumnja u mogućnost nastavka njihovog uspona dosadašnjim tijekom. „Rast Brazila", primjećuje, „već je zapeo, izazivajući tjeskobu među njegovim susjedima u Latinskoj Americi."Još su prisutni i dugoročni globalni problemi klimatskih promjena i rastuće nejednakosti u svijetu koji se po svemu sudeći pogoršavaju, baš kao i rast siromaštva uzrokovan nezaposlenošću i smanjenjem plaća. Stiglitz sugerira da se rješavanjem dugoročnih problema može pripomoći rješavanju kratkoročnih. Primjerice, „pojačana ulaganja u prilagodbu ekonomije globalnom zatopljenju pomogla bi u poticanju ekonomske aktivnosti, rasta i stvaranja radnih mjesta. Naprednije oporezivanje, koje bi preraspodijelilo prihode s vrha u sredinu i na dno, istodobno bi smanjilo nejednakost i povećalo zaposlenost oživljavajući ukupnu potražnju. Viši porezi za najbogatije mogli bi stvoriti sredstva za financiranje potrebnih javnih ulaganja i za socijalnu zaštitu onih na dnu, uključujući nezaposlene."

Promašena politika zapada              Problem je, međutim, u tome što politički vođe u Europi i osobito SAD-u nisu spremni uvesti predložene mjere već nameću rezove u javnoj potrošnji, dodatno povećavajući nejednakost, a njihova uporna vjera u ekonomiju ponude odvraća ih od povećanja poreza.Naposljetku, Stiglitz se osvrće na globalnu „promjenu ravnoteže u ekonomskoj moći" čiji je početak prethodio krizi i naglašava da „pragmatična posvećenost rastu vidljiva u Aziji i na drugim rastućim tržištima danas stoji u opreci s promašenom politikom zapada koja, pokretana mješavinom ideologije i umreženih interesa, gotovo kao da odražava posvećenost sprečavanju rasta". Stoga će se spomenuta promjena ravnoteže vjerojatno ubrzati, stvarajući kao rezultat političke napetosti. Možemo se samo nadati, zaključuje Stiglitz, da se nagomilani pritisci „neće početi manifestirati unutar idućih dvanaest mjeseci". Diana Robaš (Nacional)