Kliker.info

Piše: Nermin Bise  nermin.bise@gmail.com 

Vijest o smrti 18-godišnjeg fudbalera Ivana Karačića, juniora Širokog Brijega, rastužila je sve ljubitelje sporta, ali i one kojima sport nije blizak. Svaki mladi život, ugašen u 18.godini, kod čovjeka ostavi gorak okus, a srce ispuni tugom i oči suzama. Iako pokojnog Ivana nisam poznavao, a kolege su mi kazale da je bio uzoran i vrijedan mladić, odličan igrač i ubojiti strijelac (najbolji svoga uzrasta u državi), njegov prerano ugašeni život ponukao me da otvorim jedno pitanje koje do sada niko i nikada nije postavio: Da li je sport postao ubica mladih ljudi? Prije nekoliko godina svjetska sportska javnost ostala je šokirana kada je u sred fudbalske utakmice na terenu srce puklo mladom reprezentativcu Kameruna Marku Vivienu Foeu. Nakon toga, slične srčane udare na fudbalskim terenima širom svijeta nije izdržalo još nekoliko fudbalera. Slučaj Ivana Karačića, prvi je takav zabilježen na našim fudbalskim terenima.Prije nešto više od godinu dana u Tuzli je preminuo 19-godišnji rukometaš Igor Mujkanović. I Karačiča i Mujkanovića zatekla je ista sudbina – preminuli su od srčanog udara dok su bili na treningu. Dan prije smrti, Ivan je u Busovači odigrao prijateljsku utakmicu za prvi tim (seniorski sastav) Širokog Brijega. Dan poslije, u srijedu, došao je na trening, koji je, nažalost, bio koban po ovog mladog i talentovanog fudbalera. Iako bi, možda, reakcije na ovaj tekst mogle biti podijeljene, i praćene tezom da je smrt jednostavno neizbježan dio života, te da je (smrt) kao takvu, ništa ne može odgoditi, što je istinito, teško je ipak preći preko nekoliko ključnih pitanja. Na ta pitanja odgovore bi sasvim sigurno mogli dati liječnici, posebno oni vični sportskoj medicini. Na sasvim ozbiljno razmišljanje trebali bi biti ponukani i treneri sportskih ekipa, čelnici klubova, odnosno u razvijenim zemljama svijeta – vlasnici sportskih klubova, koje je ustvari biznis (novac) povezao sa sportom. Samo neka pitanja ćemo navesti ovaj put. Neka to budu pitanja za razmišljanje? -Pod kojim uslovima sportaš juniorskog uzrasta, sa (ne)navršenih 18.godina   može da nastupa za tim starijeg uzrasta (seniorski)?-Jesu li takvi igrači u svojim klubovima potpisali Ugovore? -Da li su takvi igrači amateri ili profesionalci?-Jesu li sportaši u svojim klubovima podvrgnuti detaljnim i adekvatnim ljekarskim pregledima? -Koliko se redovno sportaši u svojim klubovima kontrolišu na ljekarskim pregledima? Budući da sam više od 20 godina na izravan i neizravan način vezan sa sportom, na većinu postavljenih pitanja znam prilično precizne odgovore, ali ovo su pitanja isključivo za struku i za ljude koji su na čelu klubova i Saveza pod čijom se ingerencijom registruju klubovi i takmiče se u raznim kategorijama. Bilo bi zanimljivo pregledati zdravstvene legitimacije i provjeriti autentičnost potpisa liječnika u istima, kod desetina hiljada registrovanih fudbalera u Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine. Isto tako, sličnim metodom, valjalo bi se uvjeriti u validnost Ugovora koje potpisuju ili ne potpisuju igrači sa klubovima.  Nažalost, nikakvi odgovori ni istrage, neće vratiti tri mlada života spomenutih momaka, Ivana Karačića, Igora Mujkanovića i Marka Viviena Foea. Međutim, ukazivanjem na ova pitanja i davanjem odgovora na njih, možda se mogu preduhitriti, ublažiti ili spriječiti novi slični slučajevi. Jer, da se, prema važećim normama, o tome ne vodi računa, na velikim moto-utrkama bi u istoj trci učestvovao takmičar s motorom od 125 kubika i takmičar s motorom od 500 kubika. To ne ide, zar ne? A, ljudsko srce je, reći će mnogi, poput motora.  Otuda i pitanja, zar junior sa 18 godina ima kapacitet da se u igri nadmeće sa seniorom od 28 godina? Može li organizam 18-godišnjaka izdržati napor kojeg na treningu podnese iskusan 30-godišnji sportaš? Kada o ovim pitanjima budemo razmišljali realno, bez sportskog idealiziranja iz svijeta moćnih i jakih klubova, odgovori će nedvosmisleno ostaviti prostora za dilemu: Da li ustvari sport bez granica i nadzora, sve više postaje ubica mladih ljudi?