Kliker.info

“Postoje destruktivni pojedinci koji zbog ličnog interesa ugrožavaju kolektivni interes Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih građana. Da bi realizirali mračni plan, pokušavajući  pravni poredak Bosne i Hercegovine. […] Moja poruka svim ljudima u našoj državi je da ne dozvolimo da se zbog zaštite privilegiranih pojedinaca izazove kolektivna katastrofa“, poručio je prije nekoliko dana član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović . U ove dvije rečenice mogla bi se opisati trenutna situacija u Bosni i Hercegovini i šta bi se to moglo desiti.

tačno 365 dana ranije napisao sam , povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine i održanog referenduma o njenoj samostalnosti, na ovom istom mjestu: „Hajde da budemo ozbiljni i odgovorni: 1. mart 1992. (i 29. februar, dakako) jedan je od najznačajnijih datuma Bosne i Hercegovine i ne može se ni sa kojim drugim danom / datumom porediti. Jedan i jedini, kao što je i država kojoj je ‘donio’ nezavisnost jedna i jedina, za sva vremena.“

Piše :  Fuad Kovačević (AJB)

Je li se u ovih posljednjih 12 mjeseci nešto promijenilo, možemo li i smijemo li „jednu i jedinu, za sva vremena“, gledati u ljepšem ozračju, sa svjetlijom i prosperitetnijom budućnošću?

Teške riječi, još strašnije konstatacije i predviđanja

Odgovor na ovo sudbonosno, državno i životno pitanje ne može biti jednoznačan i brz, ne smije sadržavati „lake“ konstatacije i „relaksirana“ pojašnjenja, nemamo ni prava ni argumenata vrijeme u kojem živimo – posljedično i dane, mjesece, godine koji dolaze – posmatrati u vedrijim i optimističnijim notama. Ovo što trenutno živimo sve je samo ne lagano, bezbrižno, normalno ljudski; tamni oblaci rata, terora, kataklizmi i katastrofa, koji već 35 godina nikada nisu izmakli sa ovog dijela našeg neba, postaju sve gušći i, kao što napisa i opjeva Panonski mornar i ekipa prije gotovo četiri desetljeća, „prijeti nam, prijeti k'o duboki vir / al’ pred nama je još sto ofanziva…“

Teške riječi, još strašnije konstatacije i predviđanja ne moraju značiti da će tako i biti, ali koje su nam opcije preostale da se ne desi najgori scenarij i da se historija još jednom ne ponovi? Nesumnjivo je da neke lekcije još nismo naučili, da (sve) ratne zločince, zlikovce, smutljivce, besprizorne lopove, lažne patriote i rodoljube ljepljivih prstiju i kleptomanskih manira poslali tamo gdje im je mjesto, da smo vjerovali (ili, lakša je varijanta, nismo mnogo sumnjali u njih) besramnim varalicama koji su se krili iza nacionalnih, etničkih, vjerskih „interesa“. Cijenu tog nama svojstvenog „hajde da se malo relaksiramo, bit će to dobro, ne može se ponoviti ono najgore“ sada plaćamo na bolan način, sa zebnjom da najgore tek može doći.

Znam, reći ćete sada, upitati se: „nije valja dotle došlo, ne trebaju nam teške priče, defetizam, crni scenariji i zloguke prognoze“ te kako ovom „jadnom, napaćenom, prevarenom i obeshrabrenom narodu trebaju riječi utjehe, optimizma, nade“. To je tačno i kao zrak koji dišemo neophodno, ali ne i iskreno i dobrohotno ako se „uhvatimo“ samo za ono što volimo čuti i ponadamo se da će „sve to na kraju dobro i fino završiti“. Neće ako u to budemo slijepo vjerovali i nadali se da nas iz mogućeg novog ponora mogu vratiti oni koji su nas u taj „vir“, sve s osmijehom i slatkim obećanjima, godinama uvlačili i pojašnjavali nam kako to tako treba.

Stranci ‘bez konkretnog i djelatnog mehanizama’

Plastično je, na istom skupu povodom obilježavanja 33. godišnjice Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine u sarajevskoj Vijećnici, pojasnio Bećirevićev kolega Željko Komšić, koji je – vrlo moguće figurativno i opominjuće – poručio da „međunarodna zajednica i njena uloga u Bosni i Hercegovini, kao neki konkretan i djelatan mehanizam, više ne postoji […] Izbacimo je iz našeg političkog, akademskog i svakog drugog vokabulara, kako bi makar na nivou jezika i misli uhvatili posljednji voz sa savremenim zbivanjima. Stvarnost koja slijedi bit će potpuno drugačija od ove postdejtonske ere koju smo preživjeli. Ukoliko želimo uhvatiti taj posljednji voz realnosti, morat ćemo istovremeno pronaći snage i vlastitih kapaciteta da odbranimo integritet odluka domaćih institucija – i onda kada nam se te odluke sviđaju, ali i onda kada nam se ne sviđaju. Funkcioniranje države, sistema i institucija, kako znamo i umijemo, morat ćemo osigurati sami“.

Ima li razlike u tom pasusu od onih prethodnih, ima li naznaka da je u „bojanju u crno“ onoga koji nas, sa najviših izvršnih i zakonodavnih funkcija, vodi već više od 20 godina, ima više optimizma i realnog boljeg sutra nego što je to danas? Nema, i za to ne treba kriviti (samo) Komšića, koji je i ranije opetovano upozoravao i slao poruke koje se mnogima nisu sviđale, jer su im „remetile svakodnevnicu“ i „bespotrebno ih vraćale u (gorku) prošlost, umjesto da ih vodi u (svijetlu) budućnost“. Ne može pojedinac, bez obzira na znanje, kapacitet, kvalitet, dobru vjeru i želju, samostalno uraditi ništa bez kolektiva – ni dobro, ni loše – pa stoga, za početak, zbog loših vijesti „nemojte ubiti glasnika“.

Zato ga je – u ovom slučaju „glasnika“ (Komšića), i ne samo njega, cijela je plejada onih koji su za ovo stanje odgovorni, pa i krivi – legitimno, imperativno čak, upitati: „A kako ćemo to bez međunarodne zajednice, čija uloga u Bosni i Hercegovini, kao neki konkretan i djelatan mehanizam, više ne postoji, uhvatiti posljednji voz sa savremenim zbivanjima?“ Ili, pojednostavljeno rečeno: može li i hoće li ova zemlja, država, toponim s hiljadugodišnjim temeljom i korijenom, za godinu, dvije, pedeset ili novih hiljadu, slaviti Dan nezavisnosti kao što to čini danas? Dobro, hajde da ne pretjerujemo – ima li garancija, snaga, vizije, pameti i čistog srca da, za početak, Prvi mart bude ono što zaista jeste u narednom desetljeću; pa ćemo vidjeti šta i kako dalje?

‘Da se ne lažemo’

Budimo realni i ne busajmo se u prsa s neostvarivim porukama i obećanjima kako mi (čitaj: oni, čiji je to posao, funkcija, ugodan život i u mnogim slučajevima obezbjeđena egzistencija) sami, bez međunarodne zajednice, kakva god da bila (ne-konkretna i ne-djelatna), možemo izaći iz ove teške situacije.

Kao što često, kao poštapalicu u javnom diskursu, zna izgovoriti do sada više puta spomenuti član državnog Predsjedništva, „da se ne lažemo“, Bosna i Hercegovina, u narednom periodu i ovom obliku, teško da može opstati bez podrške Sjedinjenih Američkih Država, NATO-a (trenutno snaga EUFOR-a), Evropske unije, Ureda visokog predstavnika…

„Funkcioniranje države, sistema i institucija, kako znamo i umijemo, morat ćemo osigurati sami.“ Fino rečeno i ostvarivo, ali samo s jednom „sitnicom“: kada unutrašnji faktori budu definitivno spriječeni u nakani da izvrše državni udar – što ustrajno, sistemski, podlo, neskriveno, već najmanje 35 godina, rade pod palicom zloćudnog režima iz istočnog komšiluka – i sankcionirani. I da, kada oni koji se zaklinju u ovu zemlju to pokažu na djelu, a ne samo kad, protokolarno i neiskreno, požele: „Sretan vam 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!“