Kliker.info

Poslije završenog Mašinskog fakulteta u Banjaluci, Milica Grahovac je otišla u Njemačku na doktorski studij. Doktorat je radila na Tehničkom univerzitetu u Minhenu, pri elektrotehnici i informacijskim naukama, sa fokusom na interdisciplinarnosti u oblasti zgradarstva, energetske efikasnosti, te modelovanja.

Nakon toga, postdoktorske studije završila je u Nacionalnoj laboratoriji Lawrence Berkeley u Berkliju, na Univerzitetu u Kaliforniji, jednom od 10 najboljih univerziteta na svijetu. U ovoj prestižnoj instituciji joj je ponuđen posao i od tada živi i radi u ovom prekrasnom gradu u Zalivskoj oblasti San Franciska, poznatom po socijalnom liberalizmu i borbi za građanska i politička prava građana.

Sa Milicom za portal Buka razgovaramo o njenom naučno-istraživačkom radu, o životu u Americi, ali i o zagađenosti vazduha u Banjaluci, na šta posebno upozorava. 

U svom doktoratu, Milica je radila modelovanje i simulaciju sistema grijanja i hlađenja u komercijalnim zgradama, da bi ustanovila na koji način se može unaprijediti projektovanje komercijalnih zgrada, kako bi se smanjila potrošnja energije u njima. Istraživanje je radila zajedno sa kolegama iz drugih stručnih oblasti, unutar interdsiciplinarnog tima.

“Zgrade troše 40% ukupne potrošnje energije, a od toga 40% komercijalne zgrade. Fokus je bio da vidimo gdje je ta interakcija, gdje pucaju veze između određenih discipina i kako ih možemo spojiti da se u ranoj razvojnoj fazi dođe do boljeg rješenja. Kako uklopiti više obnovljivih izvora, fotonaponskih ćelija, u proces dizajna, kako da arhitekta, ako ima određenu ideju, da ta njegova ideja uzme u obzir orijentaciju zgrade, da se zgrada na pravi način izloži sunčevom zračenju, tako da se može izvući maksimalna količina energije. Svako radi sa određenim ograničenjima, ali možda ta ograničenja koja će spriječiti ili smanjiti korištenje obnovljivih izvora, možda i nisu tako ozbiljna ograničenja, ako se unaprijed uspostavi dobra komunikacija, ako su svi koji su uključeni u tom procesu svjesni šta svaki njihov korak donosi, a šta odnosi.”  

U Nacionalnoj laboratoriji u Berkliju, Milica radi u dvije oblasti, standardi energetske efikasnosti, te modelovanje i simulacija u zgradarstvu. U oblasti standarda energetske efikasnosti, radi kao analitičar za aparate i uređaje i industrijske uređaje, gdje je krajnji cilj ušteda električne energije i smanjena emisija CO2, ugljen dioksida i gasova staklene baste. Kada je u pitanju zgradarstvo, radi na razvoju biblioteka kontrolnih algoritama. Alati koje pravi su u velikoj mjeri softver otvorenog koda, tako da im može pristupiti bilo ko i koristiti za svoje potrebe. Na taj način svima je omogućen pristup rezultatima naučno-istraživačkog rada, tako da naučnici širom svijeta mogu dati svoj doprinos i ubrzati razvoj nauke u datoj oblasti. Cilj ovakvog pristupa naučnom znanju jeste da se ubrza razvoj kroz ohrabrivanje saradnje. 

Najveći dio svog vremena ljudi provode u zatvorenom prostoru, kaže Milica, a efikasnijom potrošnjom energije u zgradama mogli bismo značajno smanjiti negativan uticaj na životnu sredinu.

“Ljudi provode ogromnu količinu vremena u zgradama, bilo da su to javne zgrade ili naši domovi, bilo kakav zatvoreni prostor. Ta interakcija između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora, puno naučnika treba da se fokusira na racionalne, svakodnevne stvari, jer ako želimo uticati pozitivno na klimatske promjene, da ih usporimo ili zaustavimo, i sa krajnjim ciljem da ih obrnemo, da se srednja temperatura na Planeti ponovo počne kretati u nekom normalnom okviru, ili onom što naučnici definišu kao normalan okvir, potrebno je da se jako puno ljudi počne baviti zemaljskim potrebama.” 

Imala je priliku da dosta putuje, pa kao primjer neracionalne potrošnje resursa navodi Singapur, u kojem se veliki tržni centri klimatizuju do nepodnošljivo hladnih temperatura, a vrata su otvorena, pa gotovo da je i cijela ulica klimatizovana. 

“Zar se ne možemo zaustaviti i staviti tu konzumaciju u neke razumne okvire, razumjeti da je zemlja jedan zatvoren sistem kao planeta i da ne možemo uzimati od zemlje konstanto. Ne moram uraditi doktorat da bih to znala, ovo mi je mama kao djetetu rekla da ne možeš samo uzimati, već moraš i davati. To su neka duboka uvjerenja koja me drže u nauci i ne daju mi da idem u industriju, iako bih tamo zarađivala više. Vjerujem da smo mi kao ljudska rasa prekoračili granicu lijepog ponašanja prema ovoj Planeti i da trebamo to pokušati ispraviti.” 

U Berkliju, Milica sarađuje sa stručnjacima koji su se obrazovali na najprestižnijim univerzitetima u Americi. Za sada nema formalnu saradnju sa banjalučkim Univerzitetom, ali se nada da će se u budućnosti takva saradnja ostvariti, na obostrano zadovoljstvo.

“Imam priliku da radim sa ljudima koji su radili doktorate na Stanfordu, Harvardu, Berkliju… Sama činjenica da sam izložena tim ljudima i da mogu od njih učiti, meni je to već ogroman dobitak. Kad imam priliku da to podijelim sa studentima Univerziteta u Banjaluci, meni je to zadovoljstvo.”

Pored naučno-istraživačkog rada, radi i dosta tehničkih stvari. 

“Razvijamo alate da bi se olakšala analiza, jer neko ko je profesionalac u nauci, ko se posvetio naučno-istraživačkom radu, ne znači da ne može biti i ekspert u nekoj uskoj oblasti, ali opet moram imati dovoljno otvoren um da razumijem kako će neki moj korak uticati na neku drugu oblast.” 

U BiH se, kaže, veći značaj daje užoj specijalizaciji u nauci, dok se u svijetu jednako njeguje i interdisciplinarnost. 

“Kod nas se koristi pojam ‘uža naučna oblast’. To je potrebno da bi se uveo nekakav red, jer ako se neko u nauci profiliše i gradi karijeru, lakše je ako čovjek nađe sebi oblast u kojoj će onda da produbi svoja znanja i da se bavi tom oblašću. Što ne znači da s druge strane ne treba da postoji neko ko se bavi uspostavljanjem veza između tih naučnih oblasti. Mi smo svi jedni drugima potrebni kao eksperti u jednoj ili drugoj oblasti, ali to ne isključuje jedno drugo. Ne znači da svi treba da budemo svaštari, niti stručnjaci u užoj oblasti.”

Što se tiče života u Americi, ono što je karakteristično je da su cijene kuća visoke, te da se dosta vremena provodi u putu od kuće do posla. U tom smislu, više joj odgovara “evropski način života”. 

“Jako je popularno da ljudi mojih godina, kad kupuju svoju prvu kuću, da se sele izvan grada, da putuju na posao, pa čak i da potroše dva sata dnevno, vozeći se do posla i nazad kući. Na taj transport odlazi veliki dio vremena većine zaposlenih Amerikanaca. Nekretnine su jako skupe, ali ne i nedostupne ljudima sa visokim obrazovanjem. I kuće su od drveta! Ja trenutno iznajmljujem stan u jednom lijepom dijelu Oaklanda i vozim se biciklom do posla i nazad.”

Američko društvo je surovo, priča Milica. Za razliku od Evrope, gdje ljudi mogu računati na podršku države, u Americi je čovjek prepušten sam sebi. U tom smislu, život u Berkliju je drugačiji, jer su ljudi otvoreniji za zajedništvo.

“Nakon što završiš školu, baci te u prvi posao, gdje moraš dobro da se trudiš da isplivaš. Sljedeći korak je – slično je i kod nas – tražiš priliku da riješiš stambeno pitanje, onda kad riješiš stambeno pitanje, onda već imaš tako ogroman dug da i dalje napreduješ u svom poslu, obavljaš ga sve bolje, penješ se na ljestvici, zarađuješ više da se stabilizuješ u svim tim otplatama kredita. Za razliku od Evrope, gdje te država dočeka, kod nas te dočeka što država, što rodbina, Zbog toga je Berkli orijentisan na građenje zajednica, na ono što je nama normalno, da možeš sa svakim normalno porazgovarati, da se ljudi jedni drugima otvore.” 

Kaže da voli da posmatra kako ljudi žive u različitim slojevima društva u kojem živi, a u Americi je nejednakost među ljudima veoma izražena. 

“Ako nisi bijeli muškarac, onda ćeš zarađivati manje, žene zarađuju manje. Primijetno je da se zanimanjima nižeg nivoa obrazovanja bave ljudi koji većinom nisu bijele rase, što se možda može uporediti sa radom ljudi iz jugoistočne i istočne Evrope u zemljama zapadne Evrope. Zašto je to još uvijek tako tako, šta je njih spriječilo da riješe problem rasizma, osim čiste ljudske zlobe i grozote? Amerika je jedna konzervativna, u neku ruku zatucana zemlja, u kojoj ljudi na osnovu svoje seksualne orijentacije, svog pola i svoje rase, imaju manje prilike da napreduju u životu i onda se kroz generacije taj jaz još povećava. To je sigurno tako. Berkli, i Zalivska oblast San Franciska, nosi tu karakteristiku da se bori protiv takvih stvari.” 

Milica kaže da je ona sama veoma dobro prihvaćena među radnim kolegama i uopšte u gradu u kojem živi, ali primjećuje da se žene nedovoljno poštuju u američkom društvu.

“Meni su ljudi ovdje dali priliku na poslu da uhvatim priključak sa naučno istraživačkim radom na vrhunskom svjetskom nivou i dali mi vremena da naučim neke nove programske jezike, a sa druge strane su poštovali znanje koje sam ja donijela, uvijek su imali strpljenja. Mislim da osim tog generalnog pristupa da se žene dovoljno ne poštuju, mislim da u mom ličnom slučaju imam poštovanje ljudi sa kojima radim. Ljudi ovdje jako malo znaju o nama i imaju dosta predrasuda, koje se ja uvijek trudim razbiti.”

Bogatstvo različitih kultura jedna je od stvari zbog kojih joj se život u Americi dopada. 

“Ja se osjećam jako dobro prihvaćena ovdje u internacionalnim krugovima, gdje u jednom radnom danu sretnem ljude iz 15 zemalja i sa njima pričam i sarađujem. Ogromna dobra volja se ulaže da se među nama ostvaruje komunikacija na visokom nivou i kad se naviknete na taj način komunikacije, čuda se dešavaju. Fantastičan potencijal leži u otvorenosti između različitih kultura i da usporiš, da ne guraš svoje, da staneš, da razmisliš, to je najveće bogatstvo ovdje i to je ono što me drži ovdje.”

Uz to, jedna od prednosti života u sjevernoj Kaliforniji je sunčano vrijeme. Rijetko je vruće ili hladno, pa se čini kao da je vječito proljeće, priča nam Milica.

Poredeći obrazovanje koje je stekla u Americi i ono koje je ponijela iz Banjaluke, Milica kaže da javno obrazovanje u BiH u nekim segmentima jako dobro, naročito imajući u vidu da je gotovo besplatno, u odnosu na cijene studiranja u Americi.

“Ovdje postoji sloj ljudi čije je obrazovanje daleko iznad bilo čega što može bilo koja obrazovna institucija u BiH pružiti. Ali ako uzmemo u obzir koliko novca uloži jedna osoba koja se obrazuje u BiH, na nivou fakulteta, vjerovatno to obrazovanje uopšte nije tako loše kod nas. Neke osnovne stvari su kod nas dobro odrađene. Ne treba bacati drvlje i kamenje na naš sistem obrazovanja, ali s druge strane se mora priznati da kada jedan student izađe sa fakulteta, taj nivo znanja zahtijeva značajnu doradu da bi čovjek postao profesionalac i da bi postao koristan pripadnik bilo koje ekonomije, u BiH, Njemačkoj ili Americi.” 

Trebalo bi, dodaje, uložiti napore da se identifikuju glavni uzroci postojanja procjepa između obrazovanja i onog što je potrebno za posao. 

“Jedan od razloga je nestabilna privreda, čovjek ne zna šta će trebati i kad će trebati. Drugi razlog je ogromna brzina razvoja u naprednim zemljama, koji je teško ispratiti. To su objektivni razlozi i nije lako ispraviti te stvari, premostiti, ali nešto što bi pomoglo je otvorenost prema novom, naučiti tu fleksibilnost da greška nije toliko strašna koliko se kod nas u školstvu čini da, kad pogriješiš, da je to kraj svijeta. Kvalitet nije konzistentno na visokom nivou, ne dopušta se određeni nivo širine, uvijek se driluje u nekom zastarjelom sistemu, teorija se forsira do krajnjih granica, što sigurno nije optimalno iskorištavanje tog obrazovnog vermena i perioda u životu mladih ljudi, i dalje se uči ogromna količina podataka, koja odgovara manjini mozgova.”

S druge strane, Milica odaje priznanje prosvjetnim radnicima u našoj zemlji, koji su i u najgorim vremenima radili svoj posao.

“Osjećam veliku zahvalnost prema svojim učiteljima, profesorima i nastavnicima, na svim nivoima mog obrazovanja, jer većina njih je radila u užasnim uslovima. Čak i kad nisu imali platu, niko nije rekao ‘neću ići na posao’. Ja sam ’91. godine krenula u školu, tako da ja tim ljudima mogu samo skinuti kapu. Mislim da, u onom društvu, obrazovanje koje smo mi uspjeli dobiti od tih ljudi zaslužuje svako poštovanje.” 

Dok je živjela u Banjaluci, Milica je svirala violinu u bendu Ort, a po dolasku u Ameriku, nastavila je da se bavi muzikom, ne odustajući od svojih mnogih interesovanja izvan posla kojim se bavi. Na početku je svirala sa profesionalnim simfonijskim orkestrom Berkeley Symphony, ali je to zahtijevalo puno vremena i posvećenosti, zbog čega je ipak izabrala da svira sa amaterskim orkestrima, koji imaju opušteniji pristup probama i nastupima. 

“Razumijem da, ukoliko se čovjek fokusira na jednu profesiju, ima veće šanse da uspije u tome čime se bavi, ali nismo svi tako napravljeni. Mene je uvijek zanimala i muzika, i sport, i škola, dio moje ličnosti traži da se bavim ovim ili onim. Trenutno sviram sa jedim amaterskim orkestrom koji ima probe i beplatne koncerte, a cilj je da zajednici donese nešto lijepo. Pokušala sam imati svoj bend, ali ništa bez Orta”, kaže Milica, otkrivajući nam da su sve članice ovog benda odselile iz Banjaluke i sada žive na raznim meridijanima.

Na pitanje da li je razmišljala o povratku i da li je išta vuče nazad, Milica kaže da u Banjaluci ima porodicu i da je to ono što je vuče, ali da su prednosti života u Americi ipak prevagnule.  

“Imam porodicu u Banjaluci, majku i sestru, to je ono što me najviše vuče nazad. Imam prijatelje, ali mi ćemo se svakako nekad negdje vidjeti. Mislim da je Banjaluka super grad i svašta se može iz Banjaluke uraditi, ali ono što je katastrofalno u Banjaluci, to je kvalitet vazduha zimi. Ljudi toga nisu ni svjesni. To je stvar koja bi meni najviše smetala kad bih odlučila da se vratim u Banjaluku, zato što sam se ovdje navikla na odličan kvalitet vazduha. Kad dođem zimi, u decembru i januaru, udišem taj vazduh sedam dana I imam osjećaj da mi mozak ne funkcioniše. Znam da kod nas ljudi kažu ‘prošli smo rat, šta smo mi sve preživjeli, šta mi sad smeta zadimljena kafana ili smog u gradu’, ali ako smo prošli neke grozne stvari u životu, ne znači to da sad moramo dozvoliti i sebi i drugima da i dalje prolazimo kroz grozne stvari.” 

Ističe da “ne smije umrijeti želja za poboljšanjem u životu”, a poboljšanje se ne odnosi na kupovinu trivijalnih stvari, već na prepoznavanje pravih vrijednosti u životu, od kojih je vazduh koji udišemo na prvom mjestu. 

“Kada govorimo o kvalitetu života, svako ima drugačija mjerila, ali mislim da je vazduh koji dišeš zaista prva stvar, to konzumiraš konstantno, pa onda ono što jedeš… Ljudi u Kaliforniji uspjeli su dostići takav standard života da nisu više imali tema za brigu, pa su počeli da vode računa da se zdravo hrane. Nekada, naravno, i pretjeruju, ali možemo im se smijati, a možemo stati i zapitati se zar nije super kad ti je zdravlje na prvom mjestu.“

Prošle zime, Milica je u Banjaluku donijela uređaj za mjerenje zagađenosti vazduha, koji je pokazao da je zimi vazduh u Banjaluci izuzetno zagađen. 

“Taj uređaj je pokazao katastrofu zimi, za koju i nije potreban uređaj. Rezultati, koji su besplatno dostupni na sajtu Purple Air, pokazali su da je vazduh zagađen. Na primjer, kada su bili požari u Kaliforniji prošle godine, zagađenje u Berkliju je bilo oko 310 i oni su zatvorili škole. Djeca nisu išla u školu, svi su nosili maske napolju, a ko se nije dobro osjećao, mogao je da ne dolazi na posao. Na poslu su postavili filtere u konferencijske sale, tako da si mogao donijeti svoj laptop i sjesti u čistu prostoriju. To je 310, sva ta akcija. Kod nas su rezultati mjerenja na različitim lokacijama u Banjaluci preko zime u prosjeku vrlo blizu te vrijednost, a vidjela sam i vrijednosti iznad 400, zavisi gdje se postavi senzor. Iznad 150 je regularno, 300 se bez problema dosegne u Banjaluci i gotovo da se dešava svaki dan zimi. Niko ne nosi maske, djeca idu u školu, niko čak ne priča o tome i, što je najgore, u medijima ćete pronaći informaciju da je kvalitet vazduha prve kategorije, da je super. To je da se zabrineš. Koji je razlog i ko stoji iza svega toga? Izađeš i osjetiš da vazduh smrdi i da ti je vidljivost smanjena, koji drugi senzor je potreban?” 

 Milica Plavšić (Buka)