Kliker.info

Vlasti sarajevske Općine Stari Grad protjeruju golubove, svojevrsne simbole grada, sa Baščaršije i njenog obilježja Sebilja.

Piše: Naida Kurdija (Aljazeera)

Nešto razmišljam: koliko košta izdaja grada? Ne znam. Treba pitati njegove izdajnike. Mnogo ih je. Koliko košta dići ruku na sopstveni grad? Ni to ne znam. Treba pitati one koji je dižu odavno. Šta je njima sve nedostajalo u životu? Ne znam. Al’ sigurna sam da im je puno toga nedostajalo.

I istinski suosjećam. Al’ nije moje da ih liječim. Moje je da pokušam spasiti što se spasiti da na mjestima kojim oni prođu.

Nekada je cijelo Sarajevo  bilo manje od sadašnje Općine Stari Grad.

Kao što svaka porodica ima svoje izrode i izdajnike (znate one koje ni likom ni djelom, a ni genima ne možete spojiti s onima s kojima su krvno vezani), tako i svaki grad ima svoje izdajnike i ubice, one koji svojim djelima ne svjedoče ljubav prema svom gradu, već silinu pohlepe i iskonskog neprijateljstva.

Koliko košta njihov miran san s tako velikim teretom savjesti? Ne znam. Znam samo da ja mirno ne spavam dugo, a čista mi je savjest. Mislim da nema tog vojnog tenka koji uništava sve pred sobom kao što je ljudska pohlepa. I ma kako um mučila tražeći pojašnjenje da ih opravdam, ne uspijeva mi.

Načelnik Općine Stari Grad je svoj status izroda argumentirao toliko puta da je hodajući dokaz dokaza. Zar treba nabrajati sve što je umrlo ili izgubilo svoju svrhu na području Općine Stari Grad?

U društvu u kojem su temelji uspjeha politike upravo na riječima “‘ta ćeš ti?!”, ili “nećeš ništa promijeniti” i slično, navikla sam na ljude koji na pomen svake ozbiljne reakcije odustaju (neki poučeni iskustvom, neki nedovoljno motivirani, neki flegmanistički nastrojeni).

Navikla sam i na svakojake reakcije na svaki razuman potez u ovom gradu. Neću lagati, puno puta sam udarila u zid, puno puta su me elise vjetrenjača udarile tako snažno da se ponekada pitam odakle crpim snagu. Ipak, kako razočara poltronstvo, tako obraduju istomišljenici, srca koja isto kucaju i razumiju se. Saznanje da nisi sam. Da samo moraš biti glasan za sve njih.

Kad odrasteš tik uz Čaršiju, kad te nana na Čaršiju vodi k'o u park da hraniš gugane (gugan – golub od milja), desi se u tebi neki vid sebičnosti, svojatanja. To je tvoje. Kao tvoja igračka koju vjerno čuvaš. Koju nikom ne daš i braniš životom.

Kada sam pročitala naslov “Građani Sarajeva napokon sigurni od golubova na Baščaršiji”, osjetila sam stravičnu bol, više ne samo psihičku, već fizičku. Nakuplja se ta bol zbog skrnavljenja Baščaršije već dugo i doživjela sam vrhunac boli. Nije to pitanje samo golubova. Mnogo je dublje. Golubovi su bezazlene životinje, predivan simbol grada, koji treba zaštitu od ljudi, a ne obratno.

Realno, ubijamo mi odavno i ljude nakaradnim zdravstvenim sistemom i siromaštvom, pa koga briga za golubove. Ali, zar brigu treba klasificirati? Realno, kome smeta drugo živo biće? Onome ko i sam sebi smeta. To je psihološka dijagnoza.

Možda je to i sujeta, zbog apsoluta nesposobnosti predstavnika vlasti da kako ne mogu ukloniti kriminalce, primitivce, razne protuhe… pokazivat će svoju silu nad slabijima – golubovima, psima. Tu su bar jači. Kako god, patetično.

Pitam se: može li u ovom gradu preživjeti normalan insan i normalan hajvan, il’ smo svi osuđeni na izgon ili smrt?

Uredu. Subjektivna sam. Ali, ako zaboravim svoju subjektivnost, objektivno, ovo su činjenice skrnavljenja prema izjavama i medijskom izvještavanju: Kaldrma je zamijenjena pločicama zbog turista (istih onih koje je kaldrma privukla da dođu), zbog građanki koje nisu vješte hodanju u štiklama (podloga ne određuje sposobnost hodanja u štiklama, pa je bolje bilo da se savjetuje da ih ne nose, jer je prizor na svakoj podlozi smiješan), zbog novog izgleda najstarijeg dijela grada (ako je najstariji, zar status najstarijeg ne treba poštovati i čuvati, a ne uništavati) i, na koncu, zbog lakšeg pristupa autima poslodavaca da snabdiju radnje (zar ovo treba komentirati?).

Protjerivanje golubova

Golubovima se ukida pristup zbog: zahtjeva građana koji su osjetili ugroženost svoje sigurnosti (voljela bih baš upoznati te građane, razumjeti ih. Ili su možda ti građani fatamorgana Općine i retorika zamajavanja da se opravdaju talovi) zbog nepoželjnog slijetanja (pa zar ima išta nepoželjno u prhutu golubova kad prođeš, il’ kad ti priđu i jedu iz ruke?), zbog klupe koju će prljati (a svrha klupe je valjda jasna samo onom ko ju je stavio tu. Moja klupa na Čaršiji je cijeli život bilo stepenište oko Sebilja, ali šta ja znam).

Reklamne fotografije izvođača radova na “zaštiti građana od golubova” su uznemirujuće. Užasavajuće. Nepojmljive. Sulude. A tekst je teško i komentirati. Golubovi smetaju onima koji dolaze da ih nahrane? Golubovi smetaju dok su na Sebilju, drvetu i krovovima poslovnih objekata, a ne smetaju sad kad hodaju po zemlji/pločicama, smušeni i zbunjeni? Golubovi oštećuju Sebilj? Zar postavljanje ograda i šiljaka nije oštetilo nacionalni spomenik?

Koliko patološki um treba imati za ovakve ideje? Ne znam. Puno toga ne znam živeći u ovom gradu. Nisam mislila da nam treba zaštita od ptica, pa se sjetih kad smo pobili one jadne vrane, koje su, zamislite, letjele u jatima i malo se odmorile u Sarajevu. Nisu znale da smo grad dželata.

Možda je do mene, ali u sijaset suludih političkih odluka u ovom gradu pojašnjenja za ove oko Bašćaršije ću staviti negdje na vrh liste ismijavanja i vrijeđanja intelekta građana.

Objektivno, zamišljam  turističke vodiče koji s grupom turista stanu pred Sebilj i kažu: “Ovo je Baščaršija, inače je bila najstariji dio grada, a sad je najnoviji. Ne liči baš na razglednice koje su vas pozvale da dođete, jer smo u međuvremenu to uništili, a golubova više nema i ne brinite se za svoju sigurnost.”

Baščaršija sada izgleda kao veliki mezar, koji kad prođeš osjetiš bol i prošetaš u tišini. Bez golubova će biti kao trg duhova.

Sebilj nekad iz kaldrme izviraše, sad iz pločica strši. Kao da mu tu nije mjesto.

‘Novi talovi’

Kaldrma je izuzetno skup materijal. Čisti kamen kao čisto zlato. Postavljene jeftine pločice nisu samo estetsko ruglo, već nalikuju na one kojima je popločan javni WC. Jedino što je sigurno da će te tanke pločice pod nogama i pod autima lako pucati, pa će biti razloga za nove restauracije i nove talove. Ne zbog sigurnosti građana, sigurno.

Nije ovo dramaturgija, frustracija, ni očaj. Ovo je čista bol. Krik razuma.

Hoću li pisati u prazno? Možda. Hoću li plakati uzaludno? Sigurno. Hoće li mi se tijelo grčiti od bola bespotrebno? Sigurno. Hoću li klevetati uzaludno da pohlepnici zaustave voz sunovrata? Možda.

Čistunci koji se užasavaju prljavštine životinja su generalno najprljaviji od ljudi, što fizički, što psihički. To je naučno dokazano. Kao prosta jednačina.

Ako je nešto deklarirano kao simbol grada, treba to prihvatiti. Da je majmun zaštitni znak Baščaršije, ko si ti da mu braniš da bude tu?

U svakom projektu Općine Stari Grad, u kojoj, ruku na srce, ima problematika za pet gradova, vidi se da su ljudi orijentirani na dobrobit građana i da im je hajr dinar na prvom mjestu. Ne znam jesam li se sad našalila, ili bila sarkastična. Teško je nekad potrefiti tu razliku.

Najstarija općina, najbogatija ponudom, grca i jedva živi.

Volja pojedinaca

Želim biti jasna. Nije ovo stvar golubova, već je stvar nametanja volje pojedinaca zbog ličnog interesa pod izgovorom potrebe i zahtjeva građana. I u toj jednačini nema ništa što biva pošteđeno. Išta što je sveto. Osim ličnog interesa. Bude tu i pokoji građanin koji je direktno ili indirektno vezan za Općinu, nekad imao nekog hajra, načelnik mu zaposlio sina, il’ mu na Bajram namazu 2002. godine obećao nešto, pa ovaj još čeka i ne zamjera se, il’ ima tal s firmom izvođača, a nije nužno baš dugo u Sarajevu, pa ga zaboli ima li goluba il’ nema sve dok je tal u džepu.

Takvi će me nazivati svakavim imenima braneći svoje interese. Moji interesi su oduvijek megalomanski, ne zamaram se sićom. Moj interes je moj grad. A kako je on veliki…

Oduvijek sam bila na meti onih koji dobro koriste ovaj grad, a zauzvrat mu iskazuju nepoštovanje i. još pride. čine da se osjećam loše jer volim svoj grad i pogrdno me nazivaju Sarajlijicom. Kako tužni ljudi, zar ne?

Sukcesivno uništavanje kulture, arhitekture i tradicije ovog grada mora stati.

Simboli Sarajeva postaju igračke onih koji odlučuju o ovom gradu, a njegov identitet zbog te igre biva užasavajuće narušen.

Rat je uništio mnogo. ali uništenja koja se dešavaju u ovom devijantnom stanju koje zovemo mir nešto su što razumno ne mogu i ne želim prihvatiti.

Građani moraju shvatiti serioznost ovakvih poteza. Moraju znati da imaju pravo zaustaviti skrnavljenja onoga što je njihovo. Kad se napadnu simboli grada, to je put ka brisanju identiteta grada. Znam da je ljudima koji nemaju ni svoj identitet svejedno ima li ga grad. Meni nije. Meni ništa nije svejedno. Kad je taj grad Sarajevo, tako poseban i specifičan, stvar je još ozbiljnija.

Umrtvljeno društvo

Društvo je zapalo u mrtvilo i sve nam je svejedno. Shvatam ja građane koji ne reagiraju. Nije baš svima njima svejedno, ali ih je politika dovela u situaciju da se bore za preživljavanje.

I to shvatam, previše je muke na plećima ljudi da se bave pitanjima društva i grada, jer to je i cilj politike. Da nas ubije borbom za egzistenciju. I tako i vladaju. Tako uništavaju.

Niko, ama baš niko, ih ne poziva na odgovornost.

Je** državu u kojoj je golub prijetnja sigurnosti. Sigurno i gradonačelnici, naprimjer Venecije i Pariza, sigurnost svojih građana brane uklanjanjem golubova sa svojih trgova. Ne znam, opet, da li sam željela biti smiješna il’ sarkastična.

Shvatite da posljedice ovakvih odluka nisu kratkotrajne, već dugotrajne i užasne.

Nekada zamišljam scenu Sarajeva koje su napustili svi napaćeni i normalni građani, a ostali patogeni primjerci pohlepnika, kako se, gladni i žedni bijesne pohlepe, međusobno jedu do smrti. I onda se mi vratimo u mirno, čisto i predivno Sarajevo.

Ono u kojem ne može doći ko želi da radi šta želi, već da bude zahvalan što mu je data šansa da bude tu i da je poštuje.

I zato tražim da me ne spašavate od golubova, spašavajte me od kukavica. Jer, kad te ne ubije tenk u ratu, ubije te kukavica u miru, i to s leđa.

A Sarajevo će biti, sve drugo će proći, pa valjda i oni prođu.

Koristim priliku da se zahvalim svima koji su već potpisali peticiju koju sam pokrenula, a koja je dostupna na:http://www.onlinepeticija.com/ne_spaavajte_nas_od_golubova_oni_ne_ugroavaju_nau_sigurnost

Peticija je traženje uklanjanja zaštite od golubova. Nakon sakupljenih dovoljno potpisa, iste ću, uz zvanični dopis, dostaviti Općini Stari Grad, u nadi da će reagirati.

Moja molba nije da se potpišete samo za spas krilatih bića kojima je oduzet dom, ili samo za spas simbola Baščaršije i spasa onoga što je od nje ostalo, već da potpisom branite i ne date svoj dom. Sarajevo je i vaš dom.

Skupljat ću potpise pored Sebilja i okolnih ulica ovih dana. Bar dok me ne skloni revna policija, ili pak ne zgazi neki društveno prihvatljivi građanin autom dok se bude vozikao tuda. Jer, sigurna sam da ću mnogo smetati i da ću ugrožavati red i mir ovog napaćenog grada, koji moli da neko stane pored njega. I da ništa ne promijenim, bar ću stati. U dobru i zlu, još više u zlu voljeni grade. Tvoja ja.